Slovo o knjizi, vol. 38: Zašto čitati "Bijelu knjigu" Han Kang - kročenje u numinozno

 

Zašto čitati Bijelu knjigu Han Kang

 

Sada već pretprošle, 2024., godine, Nobelovu nagradu za književnost dobila je južnokorejska autorica Han Kang "za njezinu intenzivnu poetsku prozu koja se suočava s povijesnim traumama i otkriva krhkost ljudskog života." Mnogi su odmah krenuli u projekte prevođenja njenih djela, kao što se nekoć desilo sa Patrickom Modianom, francuskim tihim genijem iz sjene. U prvi plan obično dođu djela koja su, prema pisanjima kritičara i onih koji iznose mišljenja o pročitanom, vrijedna pažnje, kultna i najvažnija. Tako je kod Han Kang pažnja usredotočena na roman Vegetarijanka. S druge strane, nedavno je u Buybookovom izdanju izašla Bijela knjiga ove autorice o kojoj želim reći riječ-dvije.

 

Naime, riječ je o meditaciji o bijeloj boji - boji koja je označila autoričin nenadoknadivi gubitak, boji kojom je oličena jedna rupa u njenom postojanju. Radi se o tome da je ona "trebala imati" stariju sestru, no ona je još kao beba od dva sahata, izdahnula, zbog plethore okolnosti koje su se u tom času nahodile. No, sve u vezi te smrti bijelo je - padao je snijeg, benkice su bijele, povoj koji je postao posmrtni pokrov je bijel, bebino nevino lice je bijelo poput sjajnog mjeseca... 

U tom suočenju sa životom proživljenim sa sviješću, sa duhom o sestri čiji duh nju prati, autorica nastoji kroz njene oči, njenu kožu da uđe u sadašnjost, da se zapita kako bi ona vidjela svijet. Snažnim, oniričnim rečenicama ulazimo u čistu bjelinu lebdeće svijesti kojoj autorica daje glas, daje joj da progovori tišinom, jedinim jezikom koji je nesuđena sestra mogla znati. Baš kao što i Nadia Terranova kroz roman Zbogom, duhovi tretira vlastitu označenost očevim odlaskom, nestankom, tako i Han Kang oslovljava jednu sudbinu određenu usudom koji je smrt markirala.

U svjetlu ovoga, usuđujem se reći da je ovaj neveliki roman kročenje u numinozno. Pojam numinozno potječe od evangeličkog teologa Rudolfa Otta i označuje specifičan osjećaj što se javlja kad je čovjek suočen s transcendentnim silama. Numinozno se osjeća dvojako, djeluje bilo privlačno i ima u sebi nešto fascinirajuće i opčinjavajuće, ili izaziva jezu, djeluje prijeteći i sablasno, kako piše Bernd Rieken. Dodir s onostranim svijetom "budi u čovjeku neobičnu jezu; on ga privlači i odbija, budi u njemu strah i čežnju.

Čak je i hronotop romana Bijela knjiga teško odrediv, moglo bi se reći da je prevalentnost bijele boje njena sinhronijska i dijahronijska odrednica. Vršeći identitetsku interpolaciju, unoseći se u lik prizvan iz sjene neznanog, stvara se kontrapunkt unutar same protagonistice romana koji raskriva sve boli i rane koje su zapravo inicijalna kapisla za pisanje ovog romana. Bremenitost značenja porođena u tekstu iznjedruje osobitu senzibilnost kada je to značenje denotirano ličnim iskustvom ili ličnom tragedijom. Baš kao što je Selimovićev derviš Ahmed Nurudin odjek njegove duše koja progovara vlastitom boli, u Bijeloj knjizi, još manje zakrabuljeno, izranja glas same autorice kao osobe, ne kao spisateljice, koja tekstom ispisuje epitaf sestri koju nikada nije upoznala. Kročenje u numinozno odvija se blagodareći disonanci koja ovaploćuje nužnost odvajanja i rastanka, nužnost vraćanja u vlastito biće i priznavanja životne zbilje.

Teško je fenomenima punim snažnih emocija pristupati samo pojmovnim putovima. Roman Bijela knjiga izlazi iz čisto pojmovnog i u duhu najboljeg postmodernizma, ulazi u numinozno, obodravajući čitaoca na suočenje s vlastitom prošlošću u potrazi za inicijalnim kapislama koje su kamen-temeljac vlastitog bića. Nekada se stvarnost ne može izraziti smislom i smislenim rečenicama, obzirom da je i sama ipso facto fragmentirana. U tom smislu, Bijela knjiga odraz je naših vlastitih sadašnjosti i borbi sa azazelovskim nefsom u nama a pritom živeći u fragmentiranom svijetu i zbilji. Ujedno je to knjiga empatije i knjiga oprosta, optativ opraštanja sebi samome za grijehe koje nismo sebi na pleća natovarili a koje smo, sudbinski, naslijedili.