Slovo o knjizi, vol. 2: Oponaša li život književnost ili je obratno? (o romanu "Žena crvene kose" Orhana Pamuka)

Kada je jedan kritičar iz The Guardiana u dvije riječi opisao ovaj roman, nazvao ga je „varljivo jednostavnim.“ Doista, ta sintagma pristaje knjizi koja vas naprosto vara prividnom lahkoćom, prijemčivošću i pojmovljem. Roman Žena crvene kose objavljen cijelu deceniju nakon ovjenčavanja Pamuka Nobelovom nagradom za književnost sublimacija je tema kojima se Pamuk bavio u gotovo svim svojim romanima i prije spomenute nagrade: pitanje identiteta, sudbonosnih zbudova, obilježenost prošlošću, dihotomija Istoka i Zapada, pojedinac na vjetrometini usuda...

Mit o Edipu nasuprot priči o Rustemu i Suhrabu

Većini, ako ne i svim ozbiljnijim čitateljima književnosti, poznat je mit o Edipu. Njegovom ocu Laju prorečeno je da će ga ubiti rođeni sin i da će se taj sin oženiti svojom majkom (kraljevom ženom). Da bi to spriječio, kralj ga šalje da odrasta izvan kraljevstva. No, Edip odrasta u sredini za koju misli da mu je prirođena.  Kada sazna za proročanstvo, on bježi i ide za Tebu koja je njegovo izvorno prebivalište ne bi li tako pobjegao od sudbine. Na putu sreće kralja Laja (svog oca) koji misli da je Edip nekakav razbojnik i ne da mu da prođe a Edip, ne znajući da je to njegov otac, ubija i njega i njegovu svitu. Na ulasku u grad Tebu nailazi na sfingu koja je tlačila lokalno stanovništvo. On odgoneta njenu zagonetku i rješava narod muke a oni ga postavljaju na tron i on se ženi kraljicom, svojom majkom sa kojom dobija četvoro djece. U gradu izbija kuga, potrebno je pronaći ubicu kralja ne bi li se teškoća odagnala. U procesu pronalaska, Edip doznaje da je on taj kojeg traži, time spoznaje da nije mogao uteći sudbini već da joj je pohrlio u naručje, od muke iskopa sebi oči a kraljica se objesi.

Druga važna priča da bi se razumio ovaj roman je jedna od priča iz Firdusijeve Šahname – Rustem i Suhrab. Rustem je veliki i slavni vojskovođa koji zaluta u tuđu zemlju, no vladar te zemlje ga bogato i velikodušno ugosti i dadne mu prenoćište. Iako je tako postupio i gostu Rustemu dao konak, nadaleko je bio znan kao tiranin. Te noći, u Rustemovu sobu se ušunja kraljeva kći Tehmina, zaljubljena u njega, i oni vode ljubav. On ne može ostati ali ostavlja narukvicu za dijete koje će se roditi. Dijete se rađa, ona mu daje ime Suhrab, ono odrasta uz nju i izrasta u vojskovođu. Vremenom, došao je momenat kada Suhrab poručuje majci da će on savladati i kralja, svrgnuti ga ali će poraziti i vladara susjedne zemlje pa će na jedno prijestolje zasjesti on a na drugo će postaviti svoga oca Rustema. I tako, oni se sukobljavaju u bici u kojoj nijedan ne zna ko mu je protivnik. Nakon višednevnog boja, otac ubija sina a onda ga prepoznaje po narukvici. Tehmina plače i rida oplakujući tragediju.

Ovaj roman upravo oslanja svoj narativ na ova dva književna teksta koji se u knjizi neprestano pojavljuju kao esencijalni. Utječu li ti mitovi, legende, stare kaže i priče na život? Da li se one mogu oživotvoriti i postati zbilja sama? Jedna od stvari koju ćemo osloviti kao aspekt romana jeste: utjecaj mitova i legendi, drevnih priča na život, zapravo prateći protagonistu romana vidjet ćemo da katkad nije književnost ta koja mimikrira život već biva obratno. Upravo sa stranica ovog romana nahodit će se itekakvo postojanje edipovskog i suhrabovskog kompleksa. Isti su prvenstveno oslovljeni u književnim tekstovima koji su nastali u nekim prijašnjim vremenima. No, nije književni tekst taj koji je ponukao na činjenje ili nečinjenje, on je samo spoznanje. Kada se protagonista zadesi u putujućem teatru i bude posmatrao scenu koja ga gane i na nešto podsjeća, tu počinje njegovo traganje i putešestvije ne bi li se domogao smisla. Naravno, upravo u spletu književnog teksta i stvarnosti treba pronalaziti odgonetke na pitanje identiteta koje se ovim romanom postavlja. Suštinski se identitet određuje naprema sudbinskim događajima i prošlosti te tačkama koje su naš život obilježile i opečatile pa se iz njih izrađaju i naše opsesije, nesanice i zbunjenosti.

Plethora tema

Naravno, suvišno je govoriti koliko je sve temata oslovljeno ovom knjigom. Sve to treba iščitavati između redova jer Pamuk je suptilan, on nije izravan, on pričajući priču iz ’80-ih godina prošlog vijeka potom prelazeći na sadašnje doba priča i o promjenama koje je pretrpio grad, narod, priča o političkim smjenama i društvenom, duhovnom, ekonomskom stanju. Pod tim svjetlom on oslikava kako se Istanbul mijenjao tokom godina a na još općenitijem planu raskriva kako su urbanizacija i modernizacija grada (i inače, života) postali prijetnja starim vrijednostima, umijećima i zanimanjima. Zapravo, poenta bi bila, kazao bih: sve što se automatizira gubi smisao jer isključuje čovjeka ipso facto.

Pamuk ne bi bio Pamuk da kroz roman nije propitao samu poziciju pripovjedača, narativne perspektive... Fokalizacija u ovom romanu se mijenja dva puta, pripovjedno vrijeme je izigrano a njegov stil je od prve do posljednje rečenice urešen i ulašten a rečenice su britke i lucidne. Kao čitatelj, u nekom ćete se času osjećati možda i prevarenim jer ćete shvatiti da je i vas obmanulo književno djelo, da vas je iskoristilo.

Da ne zaboravimo, jedna od važnijih tema a koja se nalazi u svezi sa gore navedenim književnim tekstovima svakako je odnos roditelja i djeteta, napose oca i sina. Kada sam pročitao roman, počele su da me opsjedaju misli: Freudovo oceubistvo, Kristevin matricid – simbolično i figurativno ili stvarno i konkretno? Šta znače sve ove sintagme? Freud veli da trebamo ubiti oca u sebi; Kristeva veli da treba u sebi raskinuti pupčanu vrpcu s majkom te da se jedino takvim putevima i „misaonim“ ubistvima možemo osloboditi stega i imati slobodu.

Istina. No, šta ako našu slobodu sputava nešto drugo? Neki zakopani grijeh iz prošlosti? Hoće li nam se vratiti i ponoviti? Ako se to i desi, hoće li biti u istom obliku ili nekom drugom? Hoćemo li moći prepoznati sudbinu kada zakuca na vrata jer od nje se ne može pobjeći a ni Rustem ni Edip nisu je umjeli prepoznati. Čitajte Orhana Pamuka.