Slovo o knjizi, vol. 4: Smrt dolazi u ponoć (Osvrt na roman "Smrt i njeni hirovi" Josea Saramaga )

 

JE LI SMRT DOBRA STVAR?

Za one koji nisu prije čitali Saramaga, prva pomisao već pri otvaranju romana bit će možda: šta? Zaista, ta prva rečenica i jeste uveliko znakovita i određuje sam pripovjedački tok, način, stil i cilj koji slijede kroz nastavak knjige:

Sljedećeg dana, niko nije umro.

Ovim leksičkim i semantičkim činom, Saramago otvara jedno od pitanja koja su oduvijek pokretala dispute i zbunjivala ljudski um: je li moguća besmrtnost, odnosno, kako doseći do nektara besmrtnosti? I napokon, kada se isti postigne i zaima, je li ta besmrtnost/neumiranje dobra ili loša stvar? Kako i sami ljudi koje zadesi ova situacija povjeruju da je to sjajno, da se konačno ostvario san čovječanstva da smrt obustavi svoju djelatnost, tako i većina onih koji nisu mnogo umovali o ovom pitanju misle da je smrt bolest a vječni život lijek. Zapravo, Saramago poetskim organonom dekonstruira cijelu takvu predstavu i ogoljuje je na zbilju u kojoj je smrt ovaploćena i doista ona sama odlučuje da svoj „posao“ stavi na pauzu. Potom se upušta u putešestvije u kojem osiguravajuća preduzeća, pogrebnički obrt, crkva, filozofi, bolnice i ini pokušavaju domisliti modus kojim bi objasnili novonastalo stanje. Na koncu, kako se sada postaviti kada je svo naše bivstvovanje omeđeno smrću i, kada bolje promislimo, ona je zapravo ta koja daje konačni smisao svemu što radimo i kako živimo.

Religije, sve zajedno, koliko god ih promišljali, nemaju drugog razloga za postojanje osim smrti...

Uistinu, čemu bi postojali koncepti Dana Suda, Raja/Edena i Pakla, nagrade i kazne, zašto bi postojala odgovornost za moralne čine osim ako onkraj ove stvarnosti nema Apsolut koji utvrđuje kako je prošlo „polaganje testa“, ovosvjetskog naravno, te shodno tome raspoređuje ljude prema onome što ih sljeduje. Život sam ne bi imao smisao ako bi bio samo život koji pretrajava sve i koji nema kraj, bio bi to neki neodređeni kontinuum čija bi vrijednost postepeno lapila dok ne bi posve evaporirala. Svakako, i sve naše ljudske, civilizacijske institucije i dosegnuća gube značaj – bolnice bivaju pretrpane jer neprestano dolaze novi bolesnici a oni bivši ne umiru, sva crkvena učenja dolaze pod upitnik jer nema Konačnog suđenja, Apokalipse, stoga eshatološki momenat biva potpuno pobrisan, pogrebnički obrt se sada usredotočuje na faunu, odnosno životinjski svijet, filozofi se sa time nisu sreli iako su od davnina o tome promišljali i u nekoj alternativnoj stvarnosti ostavljali mogućom opciju koja nikad do kraja nije raskrivena. Tu dolazimo do sljedeće važne tačke.

VRIJEME – PROŠLOST vs. BUDUĆNOST

U jednom od kritičnih trenutaka negdje pred polovicu romana, jedan od ključnih aktera prve polovine knjige veli kralju države:

Ako ponovo ne počnemo umirati, nemamo budućnost.

Ovdje se stvari počinju mijenjati. Uviđa se da je besmrtnost nonsens, da ona per se ne donosi ništa dobro već samo nepodnošljivu agoniju, muke koje traju do u beskraj, te se („kad se dotjera cara do duvara“!) poželi umirati. Zašto? Vrlo kontradiktorno ali treba imati u vidu i to da su sve velike istine kontradiktorne – ukoliko nemamo od čega činiti prošlost jer upravo ta prošlost zatrpava sadašnjost, prestajemo ulaziti u budućnost jer ćemo konstantno bivati zagušeni ovim sad i danas koje prijeti da postane nepretrgnuto. Dakle, i fenomen vremena je Saramago zahvatio ovim romanom u kojemu prikazuje svu banalnost i površnost ljudske misli koja želi ono nemoguće a kada to i osvoji, shvaća da je prešla granicu koja je s razlogom postavljena pa bi željela nazad ali nazad nema.

LJUBAV

Mnogo je toga što bi se dalo kazati o ovom romanu od nekih dvije stotine stranica ali ja ću se zadržati samo na još jednoj stvari a to je ljubav. Kao i u drugim romanima velikih pisaca, ljubav je pokretačka ili izbaviteljska sila koja daje nadu da nije sve uvijeno nekakvom, kažimo, opskurnom čohom.

I kako nade imaju tu sudbinu da ispunjavaju, da se rađaju jedna iz druge, zbog toga ih, uprkos svim razočaranjima, još uvijek nije ponestalo na svijetu.

Obzirom da smrt biva predstavljena kao žena (kakva, kako i zašto, to ostavljam za one koji budu čitali), i to žena koja ne uspijeva usmrtiti jednog napose običnog muškarca, ona se odlučuje na pradavnu tehniku zavođenja. Pod velom ljubavi, spada njen plašt bezosjećajnosti i indeferentnosti, te ostavlja jedan mogući ključ za čitanje i razrješavanje pitanja ovog romana koji postavlja plethoru takvih pred nas: ljubav je lijek kao i smrt, sve naše datosti su s razlogom datosti i determiniranosti, čačkanje i zalaženje u topose koji nikako nisu naš domen... Pa, ne ishoduje najbolje.