Slovo o knjizi, vol. 37: Mozaik sudbina i topografija ljubavi i identiteta (Osvrt na roman Kamen i sjenka Burhana Sonmeza)

Postoji neki naročit sentiment u turskim autorima, posebice onima koji umiju dočarati i uprizoriti određenu epohu, oslikati riječima toponime a da njihov pripovjedački horizont ne sklizne u patetiku. U mome ličnom čitalačkom iskustvu i mišljenju, tu je prije svih Orhan Pamuk, zatim je tu i genijalni Sabahattin Ali, a evo sada se tu upisuje i izvrsni Burhan Sonmez sa romanom Kamen i sjenka, višestruko aluzivnim i simboličnim, sa nevjerovatno razrađenom pričom koja, ipso facto, mora plijeniti pažnju svakojeg čitatelja.

Prvim čitanjem sinopsisa (sažetka) knjige, doima se kao da je tu mnogo elemenata, mnogo likova i već apriorno se budući čitatelj pobojava kakav će ishod, kakvu strukturu imati roman kojeg sačinjava tako mnogo stavki.

Postavka je sljedeća: protagonista Avdo, kamenorezac, koji stanuje u potleušici na mezarju, kleše nišane i nadgrobne spomenike; na samom početku priče on duma, umuje i promišlja kakav mezar, kakav spomenik da iskleše za Čovjeka sa sedam imena, potom se u priči pojavljuje djevojka, a za njome istražni organi koji za njom tragaju, i tako redom. Pripovjedačke linije se smjenjuju prateći hronotop – godinu i mjesto određenog zbivanja, svaki put pomjerajući reflektor radnje na drugu ličnost i njenu vezanost za cjelokupnu priču i cjelovitu sliku koja se zadobije tek kada se knjiga pročita do kraja.

No, upravo ovo spomenuto smjenjivanje neuralgičnih tačaka na kojima Sonmez zastaje ne otežava čitanje, već ga čini filmičnim, uzbudljivim i pomalo detektivskim, jer čitatelju skreće pozornost da prati gdje, kada i šta se zbilo e kako bi sam skrojio skrivene ili naknadno otkrivene poveznice koje su sastavno tkivo ovog teksta.

Kada se sukusira u nekoliko važnih lineamenata, roman Kamen i sjenka je kaleidoskopski prikaz suštinski jednoga života, onoga Avde kamenoresca, prikaz koji je rasparčan poput mozaika koji je čitatelju dat u zadatak da ga posloži što upravo ispunjava temeljnu funkciju i knjige i procesa čitanja – aktivnost a ne pasivnost, misaonu, svjesnu i umnu angažiranost, te svakolike druge pozitivne neuroprocese koje dobra knjiga izaziva i potiče. Dakle, priča koju, kao da je autor uzeo jednu veliku sliku, potom je razbio na parčad a onda tu parčad rasuo svuda i sve ima smisla, samo kada se objedini u cjelinu, a kada sklapamo tu sliku, sve su nam draže te unutarnje korelacije.

Život Avde, onako kako to treba činiti prava književnost, prikazan je u svim njegovim ambivalentnostima, svim njegovim kretanjima, životnim iskustvima koja su formativna; ne spominjem ni Elif, ne spominjem ni Rejhan, ni Isaa, ni majstora Jozefa, niti Perihan i plethoru drugih važnih i zanimljivih likova jer se sve njihove priče osovljuju na Avdin život i izravno su ili neizravno povezani.

Bitan faktor ovog romana je i, nazovimo ga, feel-good faktor ili, komplementarno tome, razonoda, ona razonoda za koju je Umberto Eco u Pogovoru Imenu ruže pisao kao jako važnoj strukturnoj premisi, naročito kada imamo na sceni poplavu književnih djela koja nastoje biti isuviše intelektualizirana, te gube ono što je roman, prvi, pa i svaki sljedeći, primarno, a to je – priča.

Čitajući roman, naslućujemo kako ništa u njemu nije slučajno, nijedna rečenica a isto tako, nijedan spomenuti život niti bilo čija priča. Ova isprepletenost života koji se jedni s drugima sudaraju, vraćaju i bivaju sudbinski određeni, zbliženi ili udaljeni, gravitira Kunderinoj poetici a napose romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja, koji me možda po prvi put naučio jednoj velikoj životnoj lekciji – da slučajnosti ne postoje.

Obzirom da baš ništa u ovome romanu nije slučajno i da je Sonmezova erudicija nedvojbena, sama simbolika naslova romana, prije svega, ima taj snažan semiotički element. Kamen prije svega, na onoj prvoj ravni, predstavlja sam Avdin identitet, odnosno jedino stabilno saznanje koje ima o sebi – da je kamenorezac i da svojim djelom ljude ispraća na vječni počinak. Dakle, vezano je sam materijal koji obrađuje i taj neporecivi element kojeg on nosi kao svoju istinu. S druge strane, sjenka, onako kako je spomenuta u romanu, ali i u izvjesnom meta-smislu, predstavlja nedostatak identiteta; tako majstor Jozef njegovog druga sa sedam imena, koji je lutao bez domovine, bez imena, bez roditelja, bez priče i sa svim pričama oslovljava sjenkom.

Na drugoj ravni, simbolika Kamena i sjenke ogleda se u sljedećem: mezar od Elif, pod stablom jorgovana, ima na sebi uklesane mnoge elife (harf), i on je simbol „kamena“, dok Avdin, koji je sebi pripremio mezar pored njenog, ima sam kamen bez natpisa na koji pada sjenka sa Elifinog mezara. Stoga je Kamen i sjenka briljantna metafora za jednu doista nepatvorenu ljubavnu priču koju iznjedruje ovaj roman. Na koncu, iako ljubav biva porušena i zauvijek mijenja unutarnju geografiju čovjeka (Avde), neka druga (očinska) njoj je nadomjestak i smiraj s kojim će poći u sjenke. Ljubav je velika tema ovog romana koja poput rijeke protiče kroz njega i poprima boju tla narativa onako kako preko njega prelazi, nimalo ga ne narušavajući. Ovaj je roman apoteoza ljubavi.

Naravno, semiotika češlja Šahmaran koji transcendira mjesta i generacije, te samog mezarja kao habitusa, nove su teme direktno oslonjene na one ovdje spomenute, no vrijedno je istaći da je roman Kamen i sjenka zaista izvanredno književno djelo koje osvaja i samom pričom ali i simbolikom, te nudi osvježavajuću perspektivu. Snažno preporučujem čitanje.