Slovo o knjizi, vol. 3: Sveljudska pitanja iz perspektive neljudskog (o romanu "Klara i Sunce" Kazua Ishigura)

Novi roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2017. godine, Kazua Ishigura, nazvan Klara i Sunce dijeli genetski materijal sa jednim od njegovih prethodnih romana – Ne daj mi nikada da odem. Ponovno se kao paradigma nahodi distopija u koju su inkorporirani značajni bioetički problemi, ponovno se radi o reminiscenciji koja održava znatiželju opreznog čitatelja kako bi došao do konca samog narativa. Kao jedan od ključnih bioetičkih problema koji se implicira ali ne navodi izravno jeste zapravo kloniranje. Taj temat potpada pod pitanje: da li je svako ljudsko biće jedinstveno, naročito, da li svako u sebi posjeduje neku osobenost po kojoj bi se razlikovao od svakoga drugog ili su ljudi imitabilna stvorenja koja nisu, kao takva, nužna i koja mogu biti zamijenjena robotima? Tu dolazimo do samog naslova jer je Klara – Umjetni Prijatelj, odnosno robot. Naravno, autor nije Klari dao ulogu bilo kakvog robota već, dajući joj sposobnost i izraženu moć opažanja i zaključivanja, uvodi je u lavirinte ljudskih osjećanja, mnogostrukih nedoumica i nejasnoća te nerazjašnjenih dvojbi.

Klara je, dakle, inteligentan robot koji posjeduje umijeće kontemplacije, domišljanja i odmišljanja, koji nije posljednji u svojoj generaciji i to je čini drugačijom. No, iako u stalnoj interakciji sa ljudima, upravo su njeni akti oni koji tjeraju na pitanja i provociraju um. Iako kontradiktorno, Klara je ona koja postavlja sveljudska pitanja, koja svojim djelanjem definira konkretne etičke i bioetičke probleme, iako sama nije ljudsko biće. Naravno, kompletan bi se roman mogao sukusirati u semantičko obzorje naslova jer se nakon pročitanog romana čitatelju doima da je Ishiguro uistinu znao šta radi kada ovako naslovljava knjigu. Dojam koji se stiče jeste taj da sav zbud koji se raspliće u diskursu fungira u napetosti između dvije riječi koje tkaju naslov. Klara je robot koji je pogonjen solarnom energijom a taj vrst energije proizvodi niko drugo doli Sunce.

Svijet koji Klara promatra i opaža ustanovljen je različito od ljudskog pogleda te se u tome nahodi genijalnost autora da izmašta i ovaploti umjetnu inteligenciju. U takovrsnom motrenju, Sunce je biće koje „sipa hranu“, sa kojim se može zboriti i razgovarati, te je u tom kontekstu ova knjiga nastojanje Klare i Sunca da nam razbude svijest i savjest o važnim pitanjima koja se tiču nas danas i naše budućnosti.

Ishiguro doista ima neuporedivu sposobnost domišljanja distopijskih društava (u mnogim svojim romanima) koja su istodobno šokantna i na mahove dezorijentirajuća i ošamućujuća a tako nama bliska i odnekud poznata. Ta su društva i konteksti uvjerljivi i lapidarno doneseni jer Ishiguro preuzima vrijednosti današnjice, ideje iz sadašnjosti i transcendira ih do ekstrema u budućnost. Pored toga, njegovo umijeće da modelira scene u kojima nesporazumi dovode do sukoba je nevjerovatna jer te scene su nalične kakvome trileru – neugodne i frustrirajuće, što je izvrsno.

Roman Klara i Sunce domišlja šta bi budućnost umjetne inteligencije i genetskog inženjeringa mogla podrazumijevati. Ovaj roman sadrži plethoru etičkih dilema na koje pisac ne daje odgovor niti rješenje. Upravo u toj dvosmislenosti, ambivalentnosti i treba sagledati intencije autora – poticaj čitatelja na uspostavljanje smislenih i racionalnih veza između sadašnjosti i zamišljenog Ishigurovog vremena i društva. Da li se zaista krećemo ka onome o čemu on piše i ukoliko da, šta činiti da to preveniramo?

Ovaj nobelovac je, prilikom dodjele Nobelove nagrade, u svome govoru kazao da su priče u, recimo, ultimativnom smislu o tome „da jedna osoba govori drugoj: Ovako ja to osjećam, ovako se to meni čini. Možeš li razumjeti šta govorim? Je li i tebi isto ovako / Osjećaš li se isto / Doima li ti se isto?“ Možda upravo zbog toga, autor pita čitatelje: Mislite li da smo blizu ovoga? Da li smo zaista toliko otuđeni i otupjeli kao ljudi? Idemo li ka ovome?

Klara vrlo lucidno razbija ovu paukovu mrežu opskurnih pitanja kada kaže, pobuđujući nova pitanja kad kaže da, sve i da se može mimikrirati i oponašati sve ono što proizvodi jedno ljudsko srce, ne bi se moglo imitirati osjećaji drugih za nas koje gaje u svojim srcima. Toliko o genetskom inženjeringu – samo jednom opaskom.