Slovo o knjizi, vol. 6: Neminovnost sudbine i njen uzvišeni smisao (O romanu "Knjižara u Teheranu" Marjan Kamali)

Pri definiranju usuda, osvrnimo se na ono što kembridžski rječnik nudi kao dvojako pojašnjenje: 1) stvari koje će se zbiti u budućnosti, 2) sila za koju neki ljudi misle da kontrolira ono što će se desiti u budućnosti i koja je van ljudske kontrole. Navedene konotacije u velikoj mjeri korespondiraju sa onim što roman Knjižara u Teheranu autorice Marjan Kamali nudi kao književni, romaneskni upis sudbine. Međutim, ovaj roman nosi sobom i više od toga. On u sebi sukusira kako sudbinske (u najširem značenju), tako i one životne, povijesne, emotivne, duhovne planove. U njemu je uhvaćeno ispreplitanje mnoštvo sudbina, njihovo podudaranje, kružno kretanje u povijesnom ciklusu te duboki smisao koji se nahodi iza tih sudbina.

Roman Knjižara u Teheranu pod mnogim je vidovima važan roman. Oslovimo tek neke aspekte koje ovaj roman dotiče, te neka naravoučenija koja on polučuje. Roman se zbiva u konkretnom povijesnom trenutku, naime 1953. godine kada se dešava vojni puč u Teheranu prilikom kojeg premijer (demokratski, pro-moderni) Mohammed Mosadegh (ili: Mosaddik) biva svrgnut. Dakle, radnja je smještena i hronotopski određena – vrijeme i prostor su jasni što daje potku razvoju radnje, pa i samom obrtu koji se zbije. Implikacije koje nosi ovaj politički background romanu priskrbljuju epitet povijesnog, no tu ne treba zastati. Pred čitatelja se ispostavljaju postojeće i vladajuće političke struje, stavovi pristalica svake od njih ponaosob čime se duboko ulazi u psihu čovjeka ipso facto. Dakle, pored povijesnog obzira, nadaje se i onaj psihološki koji se ogleda u sjajnoj i lapidarnoj karakterizaciji likova u romanu gdje svaki od njih ima svoje Ja, progovara vlastitim glasom i samosvojnim iskustvom. Svaki lik u romanu izgrađen je vertikalno i horizontalno što nam omogućuje da široku paletu likova koji u knjizi iskrsavaju posmatramo kroz prizmu životnog, kroz prizmu svekolikog šarenila i bogatstva života.

Nadalje, naredno pitanje i segment kojeg ova knjiga oslovljava je onaj klasnih razlika i kulturnih pretpostavki. Teheran i perzijska tradicija bljeskaju u punom sjaju približeni i uvedeni maestralnim književnim diskursom koji otvara čitateljska čula pa omogućuje da osjetimo mirise začina, šafrana, da odmislimo i zamislimo kuće, vrtove; nazočujemo kulturi i ponašanju, bontonu inherentnom za Orijent. A onda – i klasne razlike. Evidentno je da kako postoje strujanja, tako postoje i klasne diferencijacije koje su bjelodano raskrivene i pri koliziji liberalnog, sekularnog i otvorenog sa religijskim, konzervativnim i patrijarhalnim.

Glavni likovi, nosioci radnje – Roya i Bahman – spojeni su ljubavlju a razdvojeni klasnim razlikama i tuđim željama, uplivom sudbine i (pred)određenosti bivaju iskušani, i jedno i drugo. Tu dolazimo do jednog od najvećih pitanja koje čitatelju ova knjiga postavlja a to je: da li su zaista naši životi i naše sudbine „upisani na naša čela od rođenja“, da li mi biramo kojim ćemo putovima hoditi ili drugi za nas tabaju životne i ljubavne staze?

Ono što se dešava Royi i Bahmanu ali i njenoj sestri Zari i mnogim drugima – naprosto je život. To je ono što je u folkloru izraženo klišejiziranim izrazom „tako je moralo biti.“ Povinovani silama usuda, oboje slijede svoje putanje istodobno promišljajući o svrsishodnosti života onakvog kakav je dat. Te sile koje viju i pušu nad arkom ljudskog života, snažne su i utkane su u naše godine katkada mnogo prije nas. No, život nije linearni slijed, nije horizontalna osa po kojoj se krećemo bez povratka unazad. Ova knjiga pokazuje da je život krug, circulus vitiosus, i da je putanja života i povijesti, kako su i mnogi historičari kazivali, kružna.

Negdje pročitah da je ovo roman o prvoj ljubavi koja per se nema zaborava. Ne bih se složio sa takvom konstatacijom. Ovo je roman o istinskoj i pravoj ljubavi kojoj su drugi željeli zlo, koja se zbila u pogrešnoj sredini, okružena zlonamjernicima i zavidnicima. To je bliže istini. Jedino prava ljubav traje cijeli život i jedino prava ljubav nema zaborava. Prva ljubav se zaboravlja. Knjižara u Teheranu nam govori o ljubavi koja pretrajava, koja transcendira vrijeme i prostor i koja daje smisao sudbini, sudbini koja je neminovna i čiji je smisao uzvišen.

            „Molim te, prestani. Nije nam sedamnaest.“
            „Uvijek ćemo imati sedamnaest.“

Knjižara u Teheranu pokazuje da je moguće živjeti dvostruko jastvo; jedno u sadašnjosti i u trenutku u kojem jesmo a drugo u nekom životu, nekom vremenu kada smo jamačno, bespremačno i potpuno bili sretni. Sadašnji život može biti taj dvostruki život ukoliko su naši ljubav i smisao tu sa nama i ako nemamo žala ni kajanja za nečime što je već odavno prohujalo. Marjan Kamali piše srčano, sa osjećanjem, budeći sva ona nepoznata osjećanja i toplinu, uvjeravajući čitatelja da slijepo prepuštanje sudbini može voditi promašenosti i izgubljenosti. Knjižara u Teheranu fungira kao topos koji spaja dvoje mladih i daruje im vječnu ljubav te kao naslov knjige koju kada jednom pročitate, zauvijek ćete ju pamtiti. Odavno se na književnom nebu nije pojavila ovako blistava i gorljiva zvijezda, niti sam odavno čitao književni biser nalik ovoj knjizi koja me radovala, ganula, nasmijala i rastužila. A to i jeste ono što roman treba biti – razgovor sa čitateljem.

Napisan tako da osvjetljava mnoge aspekte a onda ih poput mozaika, poput puzzle slaže da bi se na koncu dobila cjelina i cjelovita slika, ovaj povijesni, ljubavni, triler, psihološki roman ponire u ono najdublje u čovjeku kako bi u tom silasku pronašao smisao. Slike koje se utisnu u svijest čitanjem ovog romana postaju vaš stalni pratitelj i (na)misao o višem smislu sudbine i neprestano u vama razbuđuju pitanje – jesmo li zaista toliko bespomoćni pred nametima sudbine ili ipak možemo birati svoj život?

Sve pohvale Buybooku za odabir i objavljivanje ovog romana kojeg i sam toplo preporučujem za čitanje, kao i odlično odrađenom prijevodu koji omogućuje čitateljski gušt.