Slovo o knjizi, vol. 8: Emigrantska priča ili sudbina odozdo (O romanu "Pčelar iz Alepa" Christy Lefteri)

Na općem planu, fenomen emigranata i migrantske krize poznati su široj javnosti. No, kada bi trebalo svesti priču o iseljeništvu, potrazi za krovom i hljebom na pojedinačni plan i ispričati jednu, individualnu, indivizibilnu, jedinstvenu sudbinu, da li bismo znali i umjeli prihvatiti da je svaki život na Zemlji jednako vrijedan i da usud nije naša svojina, a drugi ljudi su usputnici, već svaki čovjek ima svoju povijest, anatomiju vlastite tuge i svoje razloge i putove koji ga prisilno ili dobrovoljno kroz život vode.

Pčelar iz Alepa priča je o Nuriju Ibrahimu i njegovoj ženi Afri, njihovome dvojakom putovanju. Prvo putešestvije odvija se na čisto geografskoj razini, po mapi svijeta, pa čak i ono samo dostatno je da se nad njim zastane, začudi i uzdahne jer je ono posljedica haosa i košmara rata i smrti koja prodire u njihove živote neselektivno uzimajući živote. Masku smrti preuzimaju nasilnici koji službuju kao servilni poltroni političkog režima koji se nameće a svakodnevni život ljudi biva ugrožen, narušen, poremećen, uskraćen i kastriran. U kolopletu ratnih strahota koje opsjedaju život Nurija i njegovog rođaka Mustafe sa kojim je dijelio idiličan porodični život ispunjen uzgojem pčela i njihovim zujanjem, mirom i stabilnošću, srećom i radošću, posijelima i akšamlucima, Nuri biva prisiljen bježati iz svojeg grada, svoje zemlje, kako bi nada iz Pandorine kutije mogla ponovno da vaskrsne negdje drugo. Upravo kolizija nade i straha zbiva se na drugom planu koji predstavlja drugo paralelno putovanje.

Njegova je žena uplašena, prestravljena, a za topos Alepa vezuje je plethora emocija, sjećanja, dodira, misli, navika i uspomena. Otrgnuti se od svakodnevnice, narušiti svete rituale životnih datosti – drugo je putovanje na kojem se muž i žena udaljuju jedno od drugoga, te je potrebno proći preko mentalnih brijegova i kroz duhovne tjesnace – da bi jedno drugo prepoznali.

            Nada može prevladati, čak i u najtežim okolnostima.

Nekoliko je silnica u kojima roman Pčelar iz Alepa vuče čitatelja. Jedna od njih bi bila nada, druga bi bila yuanfen / sudbina, treća pak iluzije i mrak, četvrta ljubav i njene razgranatosti, peta psihološka, itd itd. Krenemo li od potonje, psihološke, ona se ukršta i prepliće sa onom ljubavi i iluzije i mraka što je potpuno razvidno u citatu:

            Unutar osobe koju poznaješ postoji osoba koju ne poznaješ.

Ovom rečenicom se oslikava fakt da su u svakom čovjeku nataloženi raznoliki sedimenti bića, te da nikada svi oni nisu poznati Drugome. Razdjelnica između Nurija i Afre upravo postaje ta nit, ta značajka koja nju odvaja od njega i obratno. Njen svijet postaje impresionistički, svijet čula i utisaka, svijet doživljaja i opažanja; njegov, s druge strane, postaje tunel, mikrokozmos iluzija koje stvara da bi se zaštitio od ružne, tjeskobne i tužne zbilje.

            Ponekad stvorimo snažne iluzije, kako se ne bismo izgubili u mraku.

Pored pretakanja stvarnosti u vlastiti imaginarijum, Nurijev um je zaptiven i opečaćen mrakom koji obgrljuje prošlost i daruje mu blaženo neznanje. U tom neznanju, isprepleteni su njegova mašta i reminiscencije ostataka nekadašnjeg života. Onako kako pratimo udaljavanje i zbližavanje dvoje ljudi, tako istodobno pratimo genezu nastanka posttraumatskog ratnog sindroma a sve to na putovanju koje je posljedica rata.

Tragedije i tuge koje se podnesu ostaju u čovjeku kao neizrecivi zalog ličnosti. Zalog koji Afri oduzima vid a Nuriju radost, zalog koji se mora iskazati i izreći. Jedna od stvari kojoj nas uči ovaj roman jeste – važno je iskazati i priopćiti ono što u sebi nosimo i osjećamo. Nuri i Afra su gušili svoja osjećanja, gušili ono što im se događa jer ih je breme prošlosti pritisnulo toliko da su se predali naletima života. No, onda kada se verbalno iskaže unutarnja tegoba i tjeskoba, kada i Drugi dozna šta u sebi nosimo, onda je moguće pružiti pomoć, moguće je raspršiti iluzije i odblokirati um za boje svijeta.

Christy Lefteri je u romanu Pčelar iz Alepa pred čitatelje ispostavila sudbinu odozdo, iz perspektive pojedinca koji gleda na historiju, ne želeći stvarati veliki narativ historije koja promatra pojedinca kroz žižu kolektivnosti. Usredsređenjem na čovjeka, porodicu, uspjela je oživjeti one ljudske univerzalne vrijednosti te ispričati priču onih ljudi koji svoj glas nemaju niti svoju priču umiju ispričati a ona zavređuje da bude pročitana. Pčelar iz Alepa je roman koji kroz igru analepse i prolepse, kroz žive i dinamične razgovore, pitoreskne i živahne opise donosi ljepote nekadašnje Sirije i Alepa, te istovremenom svojim narativom nadaje genezu postanka emigranta i relevantnosti gledanja svakog čovjeka kao zasebne jedinke koja ima svoju povijest, svoju priču, te razloge koje ne poznajemo.

 Utemeljena na zbilji, proizašla iz mašte, ova knjiga razbuđuje optimizam i nadu te pokazuje da nikada nije kasno za novi početak, te da se svaka borba isplati. Na koncu, treba progutati prošlost i krenuti dalje jer zarobljenost i stagnacija vode ka ultimativnoj rezignaciji i padu.