Slovo o knjizi, vol. 1: Mali ljudi u velikim pobjedama (o romanu "Diskretni heroj" M. V. Ljose)

 ***

            „Mogu li te pitati nešto, tata?“, rekao je dječak odjednom, kada je već izgledalo da se spremao da izađe iz radne sobe.

            „Naravno da možeš, sine. Šta god to bilo.“

            „Postoji nešto što ne razumijem“, odvažio se Fonchito, osjećajući se neprijatno. „U vezi s tobom, tata. Oduvijek su ti se sviđali umjetnost, slikarstvo, muzika, knjige. Jedino o tome pričaš s mnogo žara. I zašto si, onda, postao advokat? Zašto si čitav svoj život posvetio radu u osiguravajućem društvu? Trebalo je da budeš slikar, muzičar, na kraju krajeva, ne znam. Zašto nisi pratio svoju vokaciju.“

            Don Rigoberto kimnu i razmisli na trenutak prije nego što će odgovoriti.

            „Zato što sam kukavica, sine“, promrmljao je na kraju. „Zbog nedostatka vjere u samog sebe. Nikada nisam vjerovao da imam dovoljno talenta da budem istinski umjetnik. Ili je to možda bio izgovor da ništa ne pokušam. Odlučio sam da ne budem stvaralac, nego samo puki potrošač umjetnosti, ljubitelj kulture. Zato što sam kukavica, to je tužna istina. Dakle, sada znaš. Nemoj slijediti moj primjer. (...)“

KNJIGA O OCIMA, OČEVIMA I SINOVIMA

Onima koji podrobnije i bolje poznaju književni opus MVL-a, likovi koji se pojavljuju u ovoj knjizi poput Litume, Don Rigoberta i njegove supruge dona Lukrecije, poznati su iz knjiga Don Rigobertove bilježnice i ako se ne varam, Pohvala pomajci. Ne bi bilo loše konsultirati i obratiti se još ponekom Ljosinom romanu kako bi se uvidjela njegova potanka sposobnost dijalogiziranja radnje, flashbackova u razgovoru kako bi se cjelokupan doživljaj oćutio filmskim, dramaturški uglancanim. U ovom romanu je to itekako upečatljivo. Njegova znakovita sposobnost da vodi više dijaloga istodobno, da vodi dvije radnje u dva grada istovremeno pretačući ih i čineći jedan amalgam narativa, u ovoj je knjizi itekako očevidna. Što bi rekao Umberto Eco, roman mora i zabaviti čitatelja – e ovaj me bezbeli i zabavio! Doduše, radnja ide polahko, sve se razvija postupno tjerajući čitatelja da misli kako će doći do nekog kolosalnog sunovrata ili preokreta, da tu ima nešto tako zabašureno da mi to shvaćamo ili ne vidimo. Naprotiv, radnja se itekako preokrene ali u tom kolopletu važniji postaju ljudski odnosi, patnje, ljubavi, izdaje i povjerenje. U tom smislu, jedan od modela kojima bismo mogli oblikovati siže ovog romana bio bi – roman o odnosu oca i sina. Pred nama se nahode tri čovjeka: Felicito Yanaque koji ima dva sina a među njima trojicom odnosi su jako kompleksni i svi problemi koji se preprečuju kao zidovi među njima imaju svoje korijene u prošlosti, njihovoj, Felicitovoj, njegovog oca itd; Don Rigoberto koji, kako radnja romana odmiče, preuzima važnu ulogu i upravo odjeljak koji sam gore na početku naveo dio je njegovog razgovora sa sinom mu Fonchitom koji počinje viđati misterioznog Edilberta Torresa. Naravno, ovdje imamo simboliku đavla koji se pojavljuje kako želi, gdje želi i šta želi, kaje se za grijeh i propituje crkvena učenja blagodareći čemu i ovaj roman ima nijansu filozofskog (mada zahvaljujući i drugim pitanjima i idejama). Isti se taj ironizira, parodira i izmješta u područje humora što je odlika dobrog romana i po Kunderi, i po Ecu, a i po profesoru Pobrić Edinu. Konačno, imamo don Ismaela Carreru koji se nosi sa sinovima čija je jedina pohlepna želja da pokupe njegovo nasljedstvo iščekujući njegovu smrt. Baš paradoksalno, to u njemu budi živost i kreće njegova borba s njima.

Dakle, roman je ovo o složenim odnosima između roditelja i djeteta muškog spola – očeva i sinova. Ponekad tu zaista postoji ljubav, a katkad se i ta iskrena ljubav izopači, ponekad je genetika odrednica relacije koja će u životu biti važna i determinirajuća, a ponekad su želje ovog svijeta toliko jake da zaslijepljuju ljude toliko da se otuđe i prezrivo gledaju na svoje bližnje. Otuda bih mogao reći, vrlo slobodno, i da je ovo roman o svom bližnjem. Evidentno je da Ljosa, poput kakvog briljantnog psihoanalitičara, poznaje ljudsku psihu, ili što bi rekao Jung, svjestan je anime i animusa koji prebivaju u nama. Svojim je roman, barem u naznačenom aspektu, obuhvatio gotovo sva stanja i pojave koji se mogu izroditi kako iz malignog, tako i potpuno benignog, bračnog i porodičnog života.

KO SU, ZAPRAVO, HEROJI?

Uobičajeno, gledajući filozofski i književno, heroj bi bio onaj koji prevazilazi granice mogućnosti, poznatu granicu u zadatim egzistencijalnim okvirima. Tako imamo Odiseja, Ahila, Don Kihota, te cijelu galeriju likova koji su na skalini svjetskog i općeg zadobili statuse junaka ili heroja. No, ko su, zapravo, stvarni heroji? Oni ljudi koji dobijaju trivijalne, svakodnevne, banalne borbe; oni koji se nose s efemerijama života, koji u svojim mikro-sredinama vojevaju nad životom, nad ucjenom, nad očajanjem, nad greškom. Felicito Yanaque je čovjek koji ima grešku pretvorenu u formu i ljubav koji izlazi van forme; čovjek koji ima svoj smisao ali ga ne razaznaje jer mu je uprirođen. Kad bude ucijenjen pismima s malim paukom u potpisu, sve će se preokrenuti samo da bi on shvatio svoju poziciju u svijetu. Don Rigobertova unutarnja uvjerenja uzdrmava prije svega njegov sin Fonchito zbog kojeg se on preispituje i kontemplira nad mnogim istinama koje sebi nije smio priznati. On čeka zasluženu penziju i želi da barem pod stare dane obnovi sebe i svoj identitet osnažujući porodičnu ljubav, no u tome ga priječe sinovi Ismaela Carrere. Ismael Carrera ulazi u potpuno neočekivan brak, znajući zašto to radi, sprječavajući svoje sinove „hijene“ da uspiju u svojoj materijalističkoj, hedonističkoj, besmislesnoj i raskalašnoj nakani. Iako se doima da je ovo trougao likova – nije. Ovo je stougao, ovo je mreža života koju Mario V. Ljosa rasprostire pred nama kako bismo shvatili da smo i mi sami vrlo često heroji u našim svakodnevnim pobjedama. No, niko to niti zna niti vidi osim nas samih. Zato ostajemo diskretni.