Slovo o knjizi, vol. 5: Definiranje normalnog: jedan scenario (O romanu "Normalni ljudi" Sally Rooney)

 

Često podrazumijevanu riječ „normalno“ i stanje koje ona u svom semantičkom polju kao i otjelotvorenju u stvarnosti nosi ne razmatramo niti nad njom zastajemo. Ne pitamo se šta uopće znači da je nešto normalno ili pak nije. Postoji li jedan zajednički imenitelj pod kojim se normalnost može definirati i svesti na shvatljive i obujmljive pojave i stanja?

Naravno, nema idealno normalnog čovjeka, normalan čovjek je idealizovana fikcija. Definicija normalnosti kreće se od utopističkih do sarkastičnih. U svekolikim teorijama govori se o „nultoj normalnosti“,, „nesrećnoj normalnosti,“„takozvanoj normalnosti“ itd. Pojam normalnog i abnormalnog u društvu uvijek se gradi kroz odnos čovjeka i njegovog okruženja. Dakle, čak i dijelom podudarajući se sa psihologijom Alfreda Adlera, normalnost (a kod Adlera svi problemi i osjećanja) je definirana tek u relaciji, kontaktu, odnosu sa Drugim. Tek kroz interakciju sa društvenim, čovjek zadobija osjećaj i smisao koji mu daje društveni dogovor a to osjećanje se može osloviti „normalnošću.“

U romanu Normalni ljudi Sally Rooney u žižu postavlja odnos između dvoje mladih, Marianne i Connella. Oboje su, svako na svoj način, drugačiji od okoline u kojoj žive, drukčijih nazora i ponašanja, drukčije porodice. Međutim, njih na metafizičkoj razini vezuje upravo njihovo nepripadanje, odnosno, izolovanost od uobičajeno „normalnog.“ To je tek jedno motrište iz kojeg se može čitati ovaj roman. Naravno da se u igri i preplitanju normalnog i apsurdnog, orfičkog i eluzijskog, seksualnosti i tabua, prihvatanja i odbijanja sabijaju sve značajke društvenog života milenijalaca. Napose se među njima nahodi želja za samosviješću, za dokazivanjem, za tuđim prihvatanjem i mišljenjem. U tome treba tražiti drugi vid pod kojim se mogu čitati Normalni ljudi.

Između protagonista, Marianne i Connella, evidentno je prisutna ljubav. Kao što kaže jedna pjesma, oni su uvijek jedno drugo voljeli ali nikad istovremeno. Onako kako prolazi vrijeme a s njim se smjenjuju životni periodi i faze, tako i njih dvoje sukladno tim mijenama gravitiraju jedno ka drugom, potom bivaju udaljeni. Stvar je to sazrijevanja, stvar odrastanja, promjene životnog stila. Iako u elementima i njene i njegove ljubavi možemo pronalaziti znakove zdravih osjećanja i istinsku privrženost, istodobno kod oboje možemo pronaći i toksičnost tako inherentnu novim generacijama – milenijalcima. Ne ulazeći u generalizacije, zaista su njihove veze površnije, oni slabije razumiju sami sebe i svoja osjećanja, te prema tome teško da mogu razumjeti i Drugog.

Uzročnika tome treba tražiti u mnogo čemu – tehnolatriji, uplivu (ili, bolje rečeno: prodoru) društvenih mreža i ostalih virtuelnih svjetova u naše živote, površnosti mnogo čega što se tamo nudi, pomjeranju granice prihvatljivog i normalnog. Kako sve što čovjek čini, govori, čita i sluša mijenja njegov unutarnji svijet, tako se i ljudske interakcije putem kojih se ispoljava taj svijet ka vani mijenjaju i degradiraju. Paralelno sa tim, izopačilo se poimanje povjerenja, potpuno ogolila i detabuizirala seksualnost a ljudske veze su svedene na puki animalni nivo.

Sally Rooney kroz odnos Marianne i Connella oslikava jedan odnos koji je na rubu normalnog. Oni se vole, jedno za drugim čeznu, jedino su zajedno oni u potpunosti oni, svoji. Međutim, njihovo more pripadanja nikada ne poveže obje obale, ponor ostaje između njih. Ponor koji gleda u njih i govori im da jedno s drugim trebaju biti ali to ne mogu. Oni su suštinski jedno drugome pomogli da odaberu svoje putove i ponekad je sva mudrost ljubavi i patnje u usmjeravanju i znakoputima:

            Neobično je kako ti se život promijeni kad doneseš odluke jer voliš nekog, kaže on.

Roman je pisan prohodno, prijemčivo i pitko. Rečenice u njemu su filmske, dinamične; opisi su domislivi, radnje i pokreti kratki, stvarni i živi; dijalozi na skalini govornika. Čitav tekst se doima kao jedan sjajno ukomponiran scenario (što je na kraju i postao za seriju na Netflixu). Naročito mi se dopalo umetanje flashbackova u pripovjedni tok sadašnjosti, flashbackova kojima se odgonetava i objašnjava ono ranije ostavljeno kao cliff-hanger, ono prešućeno i pauzirano. Time se cjeline romana slažu kao mozaik, kao puzzle, dio po dio, dok se na kraju ne formira cjelovita slika koja je, kad su puzzle konačno složene, maglovita i daleka i blijedi pred našim očima. No misli, osjećanja i trenuci koji prate glavne likove ne blijede jer su pisani upečatljivo, pamtljivo, snoliko.

Normalni ljudi glasom milenijalaca progovara o uvijek aktuelnim i univerzalnim temama, progovara o prijateljstvu i ljubavi, o toksičnoj vezi i nastranim sklonostima, o ljudskome tijelu i privlačnosti, o traganju za sobom i dijelovima sebe u Drugom, o pripadanju i nepripadanju. Ovaj roman raspetljava gordijski čvor mladalačke ljubavi i zanesenosti, unoseći dah irskih gradova i nešto intimno i lično autorsko u te kolektivne i opće ideje.