Slovo o knjizi, vol. 27: Semiotika noći: svjetla i tmine atavizma (O romanu "Kako noć odmiče" Jakute Alikavazović)

Roman Kako noć odmiče Jakute Alikavazović opskurno je i frenetično književno djelo koje čitaoca uvlači u vrtlog atavističkih repeticija provodeći ga kroz vrijeme i prostor premrežavajući cijeli toman troslojnom semantičkom glazurom ispod koje se pomaljaju ključni pojmovi straha, ljubavi i noći tj. tame i mraka. Mrak i noć u ovom romanu fungiraju polisemno, označavajući kako one doslovne prirodne datosti, tako i one metaforičke - noć koja dopušta sigurnost, mir i skrovište; tama koja je odsustvo svakog svjetla, svjetla koje zaprječava snovima da se uozbilje do kraja. Pored toga što se očigledno nadaje već nekako iz samog naziva knjige, ono što ga čini poetskom i lirskom rijekom sa svekolikim rukavcima su filosofsko-refleksivni iskazi i ekskursi o fenomenologiji straha usko povezanog sa noću i njenom semiotikom. No, redom.

Za ovaj roman karakteristično je ponavljanje cijelih blokova priče, a to je ono što je u svojim pisanjima upražnjavao i Thomas Mann  – lajtmotiv. Ponavljajući ove blokove u različitim kontekstima, tako postiže muzički efekat koji je u kompoziciju unio Wagner koji je bio jedan od uzora i hipostasa Thomasa Manna pored Goethea, Nietzschea i Schopenhauera.

Semiotika noći

Žarišna tačka koja je ujedno i stjecište narativa romana kojim se bavimo zrcali se u fenomenologiji noći, „u lucidnosti onih retrospekcija koje prošlost pretvaraju u hrpu pepela“, riječima jednog lika iz romana. Na semantičkom obzorju, noć je moguće motriti kao nedostatak dana, kao period koji se rasteže do novog početka, kao tmica koja guta sve tragove svjetla, kao potpuno prisustvo tišine. Kada se ova značenja prevedu i artikuliraju kao neprestana semioza koja se proteže kroz cijeli roman, dobija se slika beskrajne mreže značenja upletenih u tkivo samog sižejnog osnova. Uvijek trebamo imati na umu da se semioza odnosi se neprekidno prevođenje jednoga znakovnog sistema u drugi.

Taj sižejni osnov čini nekoliko stvari. Paul, student, koji noću radi u hotelu kao recepcioner dežurajući nad ekranom ispunjenim kockama snimki nadzornih kamera, upoznaje Ameliju koja živi u hotelu u kojem on radi i pohađa isti studij kao i on pri čemu ih upravo predavanja kod Albersove, revolucionarne, drugačije, vizionarske profesorice, i spajaju; njih troje činit će okosnicu diskursa. Vidimo kako oni najljepše vrijeme provode noću, kako tada dijele čase intime, tihane razgovore i plahovite, uzvišene ideje. Nakon zbližavanja koje je trebalo biti opečaćeno obostranom ljubavlju, ona nestaje. Odlazi u potragu za svojom majkom Nadijom koja je također misteriozno nestala, negdje, u Sarajevu, u ratu, želeći da čini dobro svijetu i da se tom istom svijetu nekako oduži.

Vrijeme prolazi, Paulova ljubav za Ameliju se gasi a njegovi materijalistički apetiti rastu i on dospijeva u milje ljudi lišenih osjećaja za estetsko i duhovno no istodobno vrlo imućnih i dobrostojećih. Amelija se pojavljuje da uzburka živote, no ona nije u stanju više ni svoj da uzburka i jedino čime drži Paula „privezanog“ da na silu pruža ljubav jeste dijete, kćerka, prema kojoj on preusmjerava ljubav koju je nekad gajio za Ameliju. I jedna i druga, i treće (Nadia, njena majka) konstantno sežu u mrak, kroče u noć, u značenju: odlaze od same sebe, napuštaju one koje vole u potrazi za svojevrsnim smislom u svijetu označenom besmislom.

 

Slovo o strahu

Njemu, za kojeg su rizik i strah u određenoj mjeri činili sastavni dio odrastanja, trebalo je neko vrijeme da shvati da ga strah ovdje zapravo inspiriše.

Kako ne bismo zalazili u samu priču narušavajući njenu notu dojmljivosti, dodajmo i to da je u značajnom segmentu ovog romana kao podtekst ugraviran pojam straha. Onog straha o kojem i Karahasan pisao, strah koji determinira identitet osobe, od kojeg je svako pojedinačno biće satkano i koji definira naš odnos prema sebi i prema svijetu, prema gradu u kojem se živi.

            ... Strah proširuje grad. Udvostručuje ga...

Tako, govoreći o Paulu koji ne nalazi način da se izbori sa jednim dijelom sebe koji ni sam nije mogao prenebregnuti a koji se ukotvio u njegovoj prošlosti, Alikavazović kaže:

            Previše se držao svog straha, ili se njegov strah previše držao njega.

Ovdje se aludira na to da su strah i ontološko u čovjeku neodvojivi jedno od drugog, da se strah, poput Venoma iz popularnog stripa i filma, nastanjuje u čovjeku kao parazit u tijelu domaćina a onda naseljuje i njegove misli, i njegove ideje, i sadašnjost i prošlost pretvarajući budućnost u strepnju i neizvjesnost.

Ljubav i atavizam

Povezani smo na najčudnije načine i koliko god svijet bio velik, iz njega se ne može pobjeći.

Objasniti ljubav kao temu u ovome romanu bilo bi veliki poduhvat. To bi značilo tražiti one skrivene, lepršave, prozračne i providne nijanse opisa iz kojih se uistinu pomalja nekovrsna ljubav. No, obzirom da Kako noć odmiče ponajmanje govori o zdravim odnosima i ljubavima, kako onim roditelja prema djeci, između muškarca i žene, između patronke (zaštitnice) i njenih štićenika i miljenika, teško je reći šta je to ljubav u nekom normalnom kontekstu određujući se prema ovoj knjizi. Ljubav biva, kao što kaže Meša Selimović, i to je najjednostavnije objašnjenje. I ujedno najkompleksnije. Međutim, postoji još jedna nit koja ovu knjigu čini subverzivnom za običnog čitatelja. To je atavistička linija u kojoj su žene doslovni, izravni odrazi jedne drugima. Doduše, možda jedna rečenica objašnjava zašto atavizam ne smije biti jedini faktor pri takvome zaključku:

            Na sve moguće načine pokušavao je od nje napraviti majku.

Iako i nana i majka i kćerka proživljavaju doslovno iste sudbine, stasavaju u iste žene pronalazeći uvijek slične muškarce, možda su upravo ti slični muškarci pomogli u takvom definiranju sebe spram svijeta i svoje vizije i zamisli svoje ultimativne svrhe u svijetu.

Svjetla i tmine (Identitet omeđen ruinama)

Ovakva svakodnevna iskustva – snajperski hici, granatiranje, nestanci struje, suhe slavine – takva se iskustva na neobičan način prenose s koljena na koljeno.

Ono što je kataliziralo nestanak i odsustvo svih žena koje ovom romanu udišu život, jeste upravo odlazak, boravak i susret sa Sarajevom u ratu. Kao što citat iz knjige iznad implicira, i nasljedni element i ratno iskustvo prepliću se međusobno u vrtlogu koji pokazuje kako je biti dijelom svijeta koji nestaje kako bi na njegovom mjestu mogao nastati novi. Međutim:

            Historija nastoji utvrditi činjenice kasnije – kada više nema života koji se mogu spasiti.