Slovo o knjizi, vol. 9: Književnost, politika i kultura (O knjizi "Razgovori u Prinstonu" – Mario Vargas Ljosa & Ruben Galjo)

Ima knjiga koje nisu ni književno-teorijske, ni romani, ni dnevnici a nekamoli memoari a opet, razbuđuju misao i aktivno angažiraju čitatelja. Knjiga per se oduvijek je bila medij posredstvom kojeg se stiče znanje, stoga je najmanje važno žanrovski smještati određenu knjigu, već je suće u onim spoznajama u koje nas uvodi i koje nam daruje te znakoputima kojima nas vodi.

Razgovori u Prinstonu pripisana Mariju Vargasu Ljosi, peruanskom nobelovcu, zapravo je knjiga razgovora i predavanja koje je Ljosa držao u posljednjem semestru svoga profesorovanja na Prinstonu a koju je uredio i sistematizirao dovodeći je u nekakvu cjelinu – Ruben Galjo, također profesor na Prinstonu.

Sadržina knjige se kreće kroz nekoliko načelnih cjelina, poglavito su to romani Vargas Ljose: Razgovor u Katedrali, Jarčeva fešta, Ko je ubio Palomina Molera? te knjiga koju su u našim prijevodima oslovili memoarskom: Riba u vodi, iako joj sam autor ne daje nikakav žanrovski prefiks jer je i u njoj, veli, kombinirao političke činjenice (obzirom da ta knjiga predstavlja njegovu reminiscenciju kandidature za predsjednika Perua i kovitlanja u tih nekoliko godina) sa fikcijom, pričom o svome djetinjstvu. Osim toga, kroz uvodno poglavlje nahodi se sažet uvid u cjelokupan rad Ljose, te se načinju razgovori o politici, književnosti i kulturi na globalnom planu pri čemu se Ljosa napose osvrće (uvijek) na stanje u Latinskoj Americi.

Koje god teme se dohvati, M. V. Ljosa pokazuje iznimnu erudiciju, učevnost i upućenost. Čitajući ovu neobimnu knjigu, čitatelj doznaje za mnogo naslova i autora koje Ljosa onako usputno spominje, ležerno i šeretski. Dostatno je kazati da ova knjiga pokriva širok spektar temata: od vremena u romanu do političkog populizma, od demokratskog društva do ideologija danas, od psihologizacije likova do motiva za pisanje romana. Naročito je interesantno ovu knjigu čitati ukoliko smo prethodno uvedeni i upućeni u djelo ovog autora jer nam on ovdje raskriva vlastite motive, izgradnju likova, njihovu zbiljsku (i)relevantnost i (ne)utemeljenost, te background koji se krije iza navedenih romana.

Diktatura nikad nije izlapjela stvar niti je prevaziđena. Mnoga su se društva survavala iz novopodignute demokratije nazad u diktaturu. Ovo kažem jer dva romana o kojima se kroz razgovore diskutuje u ovoj knjizi upravo se bave fenomenom diktature i kako ona utiče na ljudske živote i sudbine, individualno. Dočim se Razgovor u Katedrali bavi peruanskom diktatorom Odrijom koji je nekoliko godina „jahao“ u sedlu vlasti i moći, Jarčeva fešta bavi se Truhiljom, diktatorom koji je upokorio narod Dominikanske republike i prikazuje svu okrutnost i bezizlaznost u okviru takve političke situacije. Tako je politika kao tema isprepletena kroz diskurs o književnosti a sve se to odvija u okvirima kulture i kulturnog, civilizacijskog.

Na tragu toga je i posljednje poglavlje u kojem razgovaraju o terorizmu kao globalnoj prijetnji te mogućim rješenjima i izazovima terorizma danas. Mene je naročito privuklo poglavlje u kojem se bave romanom Ko je ubio Palomina Molera? jer taj slučaj neodoljivo podsjeća na jedan slučaj u BiH, u Sarajevu, gdje mladić misteriozno strada i svako sve zna i svi su upleteni ali se do istine ne može doći. Ponekad, što kaže Orhan Pamuk, nažalost, život imitira književnost.