Slovo o knjizi, vol. 34: Izgubljeni u mržnji (Osvrt na roman "Hronika izgubljenog stoljeća" Amera Kapetanovića)

Roman Hronika izgubljenog stoljeća autora Amera Kapetanovića, karijernog diplomate i bivšeg novinara, pomalja se u našoj književnosti kao osobit prikaz zbilje i društvenih i političkih prilika u Bosni i Hercegovini uoči i nakon austrougarske okupacije. To podrazumijeva obuhvaćanje i bavljenje utjecajem Osmanskog carstva, njegove degradacije i postepenog pada i povlačenja sa ovih prostora.

Knjiga se otvara pričom jednog njemačkog konzula u BiH koja je ispričana u trećem licu, prateći njegovo djelovanje, pometenost, do konačne nujnosti, melanholije i razočaranosti što je Bosna bila njegov diplomatski i ultimativni usud. Krećući se kroz vrijeme kada se rješava „Istočno pitanje“, priča prvog konzula pretače se u naredne priče njegovih nasljednika na poziciji koji dijele isto ogorčenje i upitanost nad sobom i nad narodom među kojim borave.

„Služeći se arhivskom građom - pruskim diplomatskim depešama i pismima pruskih konzula u Sarajevu, autor nam približava atmosferu tog dalekog, a u političkom diskursu bliskog vremena, otkrivajući dešavanja 'iza zavjese', brojne spletke, subverzije, tajne pregovore i dogovore.“

Počevši od prije austrougarske okupacije, zapravo uvodeći nas, čitatelje, u pripreme za taj cjelokupan proces, a završavajući u postdejtonskoj savremenoj Bosni i Hercegovini, autor prikazuje nepromijenjenost mentaliteta nepokorivog, prkosnog i prema riječima konzula koji su tu službovali, „naroda koji se ne hrani hljebom, već mržnjom.“ Čvrstom vezom ujedinjujući narative službenika kojima se dodjeljuje slučaj Bosne, pritom prikazujući pasliku tragedije i napetosti na njihove individualne, ljudske sudbine, nedoumice i sumnje, roman prikazuje jednu historiju nepromjenjivosti mentaliteta ujedno odzvanjajući u današnjem vremenu sa ehom iste one podmuklosti, gramzivosti, i upletenosti mita i korupcije u tkivo političke zbilje.

Zanimljivo je pratiti one povijesne trenutke koji su ostali važni kao tačke presjeka u svjetskoj povijesti, poput atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika. U nekoj podrazumijevanoj perspektivi, i diskursu uvriježenom u narodu, imena atentatora i Franza Ferdinanda su uveliko poznata. No kada se kao lik u priči pojavi Franz Ferdinand, te mi doznamo sa kime druguje, kratku genezu tog njegovog dolaska do trona, te istodobno postanak G.P.-a te umiješanost špijuna i drugih sudionika u zavjere i želje da se Bosnom poigrava, uviđamo da roman ima širok zahvat i bez otklona nastoji progovoriti o cjelokupnoj i što sveobuhvatnijoj slici toga vremena.

Aktuelan i važan, oslikavajući vrijeme postdejtonske Bosne kao vrijeme lažnog „izražavanja zabrinutosti“, ceremonijala i viška smisla, roman Hronika izgubljenog stoljeća može nam pomoći da shvatimo političke prilike nekad i sad, te da ujedno uvidimo jednu apsolutnu zakračunatost uma i zaptivenost vidika zbog kojih je bosanski narod cijelo to jedno stoljeće – izgubljen.