Slovo o knjizi, vol. 32: Autobiografske puzzle: skica života kroz odbljeske vremena (Osvrt na roman "Porijeklo" Saše Stanišića)

Roy Pascal, engleski akademik i učenjak njemačke književnosti, u tekstu „The Autobiographical Novel and The Autobiography“ („Autobiografski roman i autobiografija“) tvrdi da je najočitija ideja autobiografije ona koju je dao Oliver Edwards u The Timesu: „Autobiograf mora predstavljati svoj život u cjelini, cjelovito, i vremenski i karakterno. Mora da nam dadne (prikaže) punog, cjelovitog, zaokruženog čovjeka, onoliko koliko ga on može vidjeti.“ A. M. Clark s pravom naziva autobiografa „ne samo pukim analistom vlastita života, već njegovim filozofskim povjesničarom“ - povjesničarem koji sebi dopušta diskriminatorni odabir i naglašavanje.

Autobiografija dakle znači diskriminaciju i selekciju pred beskrajnom složenošću života, odabir činjenica, raspodjelu naglasaka, izbor izraza. Sve ovisi o odabranom stajalištu.

Prave autobiografije su, tvrdi Pascal, one čija je glavna briga i intencija osvijetliti ličnost. Kada je riječ o ozbiljnim autobiografijama, sućina se ne sastoji u tome da se pitamo jesu li činjenično, faktografski istinite, već u tome što bivamo duboko zabrinuti za njihovu unutarnju dosljednost i u istu uvučeni, u njihovu samodovoljnu istinu.

Na ovako postavljenom semantičkom horizontu, roman Porijeklo Saše Stanišića fungira kao poigravanje sa već objašnjenim formatom. Dakako, to je autobiografija ozbiljena posredstvom životnih fragmenata koji se opetuju i slažu u veliku i širu cjelinu, poput puzzli u kojima se tek na koncu pomalja bjelodana i potpuna slika. Slike života, ponajviše usredsređene na baku -  katkad poput bljesaka, nekada samo kao fonetske činjenice, kao pamćenje, kao memorijski podražaj – stapaju se u mozaik, što podsjeća mene kao čitatelja, a i sve nas, da je život satkan od konaca razne boje koji čine jedno gusto i šareno pletivo: od iskrivljenih sjećanja, od fikcije, od glasova i upamćenih riječi, od potrage za nestalim jastvom do shvaćanja zašto to nešto naše ne možemo pronaći, itd.

Baš kao u notornoj Hegelovoj izreci da Minervina sova otpočinje svoj let, polijeće, u suton, tako i u ovome romanu (sa znakovito interesantnim i inovativnim drugim dijelom) punina razumijevanja i kontekstualiziranja ovog višeslojnog romana može se postići tek nakon što se svi dijelovi sklope u fantastičnu cjelinu. Da, naravno da sam naziv Porijeklo implicira bavljenje vlastitom duhovnom, genetskom i svakovrsnom genealogijom, no nije li upravo sinhroniziranje segmenata života, porinutost u prošlost koja se prepliće sa sadašnjošću i obilježenosti upravo tim i takvim odrednicama – potraga za porijeklom? I, šta je to porijeklo? Je li to mjesto odakle potiču naši preci? Ili je to pak naša porodična loza? Je li mjesto gdje smo mi rođeni naše porijeklo? Ili je to grad u kojem smo prihvaćeni? Je li porijeklo tamo odakle smo protjerani ili se ono nazire tamo gdje smo dočekani?

Ovako formulirane, konkretne odgovore (kao ni pitanja) nećemo pronaći u Porijeklu. Zapravo, ovaj roman je, kako to na jednom mjestu u samome romanu Stanišić veli, oproštaj od bake. Roman ne nastoji sukusirati život autora i iznijeti ga koherentno, hronološki; suštinski se obraća čitatelju onako kako život i teče: sa kratkim i dugim sekvencama naizmjenično, sa sjećanjima umiješanim u tkivo sadašnjosti, s neodređenim osjećajem za decidnu pripadnost i istodobnu svijest da je svako mjesto i osjećanje gdje i kada se osjećaš prihvaćenim – dom i porijeklo. Stanišić piše roman o baki i nani; o bakinoj sestri koja želi biti kosmonautkinja; roditeljima koji se ne snalaze u inostranstvu; prijateljima s ARAL pumpe; o kvartu u kojem je živio u Njemačkoj, o Heidelbergu... o Višegradu. Beskompromisan i iskren, otvoren i ludičan; roman nudi bogatstva značenja i plethoru podtekstualnih bujica kojima se može upustiti u novo tkanje književnosti.

P.S. Na samome kraju, baš kao i Stanišić, da dodam: kraj romana sami birate, tj. sami dovršavate radnju ispunjavajući čak i onaj Karahasanov zahtjev – da čitatelj bude suautor, da dovrši knjigu i upotpuni je tako je oživljujući svojim čitanjem. Porijeklo to omogućuje i doslovno i figurativno.