Slovo o knjizi, vol. 31: Eksplozivnost tihog tinjanja (O romanu "Šušanj" Almina Kaplana)

Već prvo saznanje o romanu Šušanj i prva recenzija koja je pratila ovaj roman tvrdila je da je to „knjiga sa prigušivačem,“ riječi Sinana Gudževića. Mislim da niko ne može pronaći bolju konstrukciju od navedene da bi opisao ovaj roman. Naziv moga osvrta blizak je tome, no ne dostiže tu snagu a izbjegavam repetitivnost. A kako govoriti o ovom romanu a ne naznačiti stilsku i književnu snagu koju Kaplan postiže upravo opetovanjem fraza, riječi i rečenica koje u sve širim zamasima, kao kistom, šaraju duž ovog romana?

U jednoj (isto tako obujmom kraćoj) knjizi Emila Siorana, Brevijar poraženih, stoji: „Gdje tražiti stvarnost? Nigdje, dakako, osim u raznovrsnosti osjećaja. Ko se ne uzdigne do njih, kao da i ne postoji.“ Baš mi ta misao o stvarnosti i u čemu je ona oličena odzvanja svom silinom u podtekstu Šušnja koji svedenim, ogoljenim rečenicama, minimiziranim dijalozima, jednostavnošću samog sižejnog tkiva otvara prozor u dubinu, paradoksalno, uzdižući čitaoca do raznovrsnosti osjećaja.

Šušanj je snažan roman u kojem, doista, svako malo nešto „šušne.“ Knjiga u kojoj se zmije provlače kroz šušanj; u kojoj granje, lišće i drveće vrhune, u kojoj se iz tihe patnje pomalja nada, pomak i otklon od unutrašnje, konkretne boli koja je pritajena i prigušena. U ovome romanu Kaplan oslikava jednog naizgled diferentnog lika koji uopće nije takav u svjetlosnoj geografiji vlastitoga Ja. Pripovijedajući o čovjeku koji želi da obnovi ognjište, nekadašnju kuću u kojoj je živio i u kojoj sada umjesto ruina vidi realistična sjećanja i uspomene; hamsunovski iznoseći narativ o prirodi koja se splela sa čovjekom; utkajući u tkivo svoje priče dajdžu koji neprestano ponavlja pitanje „kada će prenijeti majku“, Kaplan priča eksplozivnu priču u kojoj nijedna rečenica nije eksplozivna već podrazumijeva tiho tinjanje koje odgara do samog kraja i finalne, dinamitne rečenice koja konkretizira, ovaploćuje i u zbilju dovodi sukob protagoniste sa vlastitim strahovima koji mogu postati i zbilja a onda se ne može natrag.

Kod ovog i ovakvih romana više je stvar u neizrečenim sekvencama, u onome prešućenom, u onome što je zaptiveno „između redova.“ Semantički horizont koji se time pokriva postaje širi a polisemnost se ubrizgava u samo jezgro i sve slojeve teksta. Tako u Šušnju to opetovano šuštanje može biti doslovno samo to što jeste, dočim može biti i simbol tišine koju nešto naglo prekine. Onaj zid, podzida koji biva izgrađen uistinu može biti i fungira kao zid, no istodobno može biti i razdvojba dvaju svjetova – onoga jučer i ovoga danas u kojem postajemo svjesni sebe, vlastitih postupaka i strahova; onoga jučer u koje se ne možemo više ni uspomenom vratiti i ovoga danas u koje smo kročili plahovito i prustovski.