Slovo o knjizi, vol. 30: Bezmjesnost ili o vlastitom mjestu u svijetu (Osvrt na knjigu novela "Osjećaj mjesta" Larsa Saabye Christensena)

 Bezmjesnost ili o vlastitom mjestu u svijetu (Osvrt na knjigu novela Osjećaj mjesta Larsa Saabye Christensena)

 

Još od upoznavanja s književnim djelom Knuta Hamsuna, zaražen sam skandinavskom književnošću koja u sebi nosi neku osobitu nujnost, neki dašak svježine i fatalno dobru sentencu. U takvom ozračju čitao sam i Moju borbu Karla Uve Knausgora koja je za mene bilo otkrovenje a sam Knausgor kasnije će biti označen kao pop-kulturni fenomen. Naravno, nije zaboraviti ni glasovitog Henrika Ibzena, zatim Josteina Gaardera koji su, svaki ponaosob, ostavili svojstven i značajan trag u književnom vremenskom kontinuumu. Posljednje čitanje kojem je i posvećen ovaj osvrt, čitanje je knjige Osjećaj mjesta Larsa Saabye Christensena, zbirke novela i priča koja je obimom neopširna ali je snagom i nabijenošću itekako velika.

Da bismo razumjeli snagu te rečenice, osmotrimo primjerice samo jednu:

„Ako je brak plovidba, šta činimo kad je bezvjetrica?“

Ili pak drugu: „Kao cipele smo. Iako je vrh neočišćen (prljav), peta ipak može blistati.“

Izdvojio sam baš ove citate iz mirijade dobrih rečenica koje bi se mogle navoditi kako bih oslikao primarni temat koji ova knjiga oslovljava a to su situacije u kojima se likovi nisu trebali naći, odnosno, u njima se nalaze jer su učinili nešto što nisu trebali. U tom smislu je jako zanimljivo da svaka od ovih novela i priča počinje sa uvodnom rečenicom koja ustvrđuje da neko nešto nije trebao učiniti a potom slijedi cijeli narativ kako bi nas uveo u svijet te rečenice. Christensenov svijet je začudan, neobičan, prepun je zaokreta i neočekivanih raspleta; no likove i nit priče uglavnom uvezuje to što su svi oni muževi čiji brakovi su vrlo labavi pri čemu oni pokušavaju učiniti nešto da taj brak spasu.

Međutim, u tim pokušajima da učine nešto contra sebe, da ulože napor kako bi njihov život dobio smisao a oni zadobili svoju pripadnost ili osjećaj mjesta u svijetu, njihovi se životi preokreću i odlaze u drugi ekstrem. No, nije to sve. Baš kao u Borhesovim Maštarijama java se miješa sa nestvarnim elementima, pa otuda čitalac ne može da nasluti da li je zagazio u uobrazilju ili je pak i dalje u domenu stvarnog. Ko bi rekao da se od sinhronog plivanja može načiniti tako začinjena, tako spicy priča koja čitaoca provodi kroz lavirint znakova da bi na kraju naprosto ostao zatečen i u nedoumici da li je dobro čitao jer sam kraj niti sluti na zbilju, niti na san, niti je koherentan niti protivan cijelom sižejnom toku.

Da bi stvari bile još interesantnije, mnogi likovi u parovima, dakle supružnici iz jedne priče, pojavljuju se u nekoj drugoj kao sporedni likovi čiji životi, tako može djelovati, su nastavili dalje i mi ih ponovno vidimo sa vremenskim odmakom. To može biti samo varka, naravno, ali ako jeste – vraški je dobra varka!

Na mnogo se mjesta pomalja, katkad latentno, katkad bjelodano, misao o mjestu i osjećaju mjesta, nada da se negdje pripada. Sve priče su protkane zajedničkim nitima koje od ove knjige čine pletivo povezano upravo naslovnom sintagmom – osjećaj mjesta.

U posljednjoj priči u ovoj knjizi se sva bezmjesnost knjige povezuje u jednom liku koji onda izgovara rečenice koje elaboriraju filozofiju osjećaja mjesta. Ono što čovjek kao dio identiteta nosi jeste upravo osjećaj pripadnosti ili mjesnosti, osjećaj mira koji ne traži nagle promjene. Veliko pitanje uvijek je: šta se desi kada učinimo nešto što osjećamo da nismo trebali? Ova se knjiga igra sa tim pitanjem a ta igra je sjajna lektira.