Slovo o knjizi, vol. 29: Istanbulski Budenbrokovi: odraz političkih promjena na rasap porodice (Osvrt na roman "Dževdet i sinovi" Orhana Pamuka)

Roman Dževdet i sinovi literarni je prvijenac Orhana Pamuka, te ga treba u tome svjetlu i čitati uzimajući u obzir i to koliko je imao godina kada ga je napisao. Ipak, nemoguće je ne vidjeti sličnost sa počecima Thomasa Manna. Obojica će kasnije postati dobitnici Nobelove nagrade za književnost. Prvi roman, Thomasa Manna, voluminozno i obimno djelo, Budenbrokovi, svjedoči propasti jedne njemačke porodice kroz generacije oslanjajući se na historiju i autobiografsko iskustvo. U istom tonu, različitim stilom, naznačeni roman kojim se bavimo, Dževdet i sinovi, obimna je lektira koja donosi priču o rasapu i krahu jedne turske, istanbulske porodice, premrežena vlastitim promišljanjima, iskustvima i nedoumicama autora.

U knjizi, kao i kasnije u Bijelom dvorcu, intenzivno osjećamo sukob sa Zapadom i nazočujemo fenomenologiji vesternizacije turskog društva. U prvom dijelu romana pomaljaju se komentari vis-a-vis ovog pitanja koje izgovoraju ljudi poput Dževdet-begovog brata, koji je bio pristaša Ustavne monarhije, i od ljudi poput Sait-bega u drugom dijelu. Osobito u poglavlju: "Zašto smo ovakvi?" Po mom mišljenju, ovo je poglavlje koje bi svako trebao pročitati, bez obzira na knjigu. Tursko društvo, koje ima povijest modernizacije od otprilike 200 godina, još uvijek doživljava konfuziju identiteta. Mislim da knjiga lijepo rješava ovaj problem.

Orhan Pamuk je neko ko se definira kao Europljanin, ali kako navodi u svim svojim intervjuima, nije odvojen od naroda i prihvaća vrijednosti vlastitog naroda. Odraze te ideje i životne filozofije koju je usvojio lako možemo vidjeti u ovom djelu.

Na svoje likove Pamuk projicira odraze političkih trvenja, smjene sistema što se ovaploćuje u njihovim međusobno pokidanim, fragmentarnim i nedovršenim odnosima. Počevši od Dževdet-bega (u prvom neobimnom dijelu knjige) koji ima nezaokružene odnose sa vlastitom porodicom, užom i širom, te sa bratom sa kojim je u potpunom konfliktu obzirom da se ne nalaze na istoj strani spektra političkog mišljenja, nastavljajući preko njegovih sinova Osmana i Refika, koji su potpune suprotnosti, do unuka Ahmeta koji je, naposljetku, van obrasca svih predaka. Dževdet-beg je trgovac koji motri svijet iz perspektive skrbitelja porodice, tradicionalnog čovjeka koji treba da održava status, ugled i reputaciju. Mudro koristi prilike i stiče veliku imućnost. Stariji sin, Osman, nasljednik je očevog svjetogleđa, dočim je Refik, zanesenjak i sanjar, neodlučan i nestabilan, na stalnoj „ljuljaški“ života, uvučen u koloplet sastavljen od posla, obaveza, dužnosti, osjećanja, prava i želja. Ni sam ne znajući šta želi, kao osoba ostaje nedovršen i željan ali ni sam ne znajući – čega.

Na scenu sa Refikom ulaze Omer, samozvani osvajač, koji smatra da treba da osvoji, da bude Rastignac svog doba, i Muhidin, vječni pesimist, neostvareni pjesnik, mračnjak i arhetip sumorna čovjeka, partybreakera.

Svi navedeni samo su označitelji jedne ere, potpuno divergentni u stavovima i mišljenju, raspolućeni političkim zbivanjima i promjenama. Postoji plethora drugih likova u romanu koji su itekako važni, no vertikalu i „kičmu“ romana čine spomenuti kroz čije se živote prati sunovrat i propast jedne porodice, one koju je Dževdet-beg zasnovao misleći da je porodica „projekat“ kroz koji se ostvaruje sve ono što sami nismo uspjeli uozbiljiti.

Međutim, prirodnim različitostima, aspiracijama i ljudskim karakterima, ne može vrhuniti niko sem Boga. Nesnađenost likova u novom svijetu Turske koja se modernizira rezultira njihovom otuđenošću od sebe, porodice, svijeta i stvarnosti. Tako oni ostaju u procjepu između željenog i ostvarenog, između misli i ostvarenja, između definiranog i nedefiniranog, vječito snivajući da nešto trebaju i žele da promijene – pritom ne mijenjajući ključni segment svijeta – sebe.

Saga koju ispisuje Pamuk u prilično obimnome romanu prolegomena je u prevrtljivi svijet njegovih likova i opise Turske i Istanbula koji će uslijediti u romanima: Čudne misli u mojoj glavi, Žena crvene kose, Crna knjiga i Tiha kuća. Imajući u vidu da sam prije čitao njegove romane objavljene u modernističkoj i postmodernističkoj fazi njegova stvaralaštva, a potom njegov prvi roman pisan u čistoj i puritanskoj tradiciji realizma, bjelodano je da je ovaj roman naznaka za one koji će uslijediti u kojima će Pamuk dodatno izbrusiti svoj stil, „izoštriti“ svoju rečenicu i pažnju usredsrediti na likove koji će činiti sastavnice njegovog književnog rada.

Dževdet i sinovi pomna je hronika koja bilježi dešavanja, razmišljanja (u lijepoj tradiciji romana struje svijesti), promjene, razgovore, živote i sudbine ljudi, konkretnije, jedne porodice na razmeđu vijekova i pri zaokretu političkog kursa. Knjiga je to koja pokazuje kako se nacionalne odrednice, političke pripadnosti, ideologije i ubjeđenja mogu infiltrirati u samo jezgro društva – porodicu, osnovnu gradivnu ćeliju i isti razoriti. Dakle, roman ukazuje na pogubnost jednoumlja i zatvorenosti, oslikavajući pritom realno stanje jedne zemlje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na prijelazu iz tradicije u modernost.