Slovo o knjizi, vol. 28: Zadivni Orijent: usud jednog rukopisa (Osvrt na roman "Samarkand", Amin Maalouf)

 

U plejadu književnika koji su se interesirali za život Omera Hajjama, pjesnika, filozofa, astronoma, pored nama poznatog Dževada Karahasana i trilogije Što pepeo priča, spada i Amin Maalouf sa romanom amblematična naziva – Samarkand.

Semerkand je, uz grad Buharu, bio stjecište znanja i umjetnosti, kolijevka mnogih civilizacija tokom povijesti, a dolaskom islama je Semerkand iznjedrio veoma poznate ličnosti koji su dale veliki doprinos islamu. Naročito je veliku ulogu odigrao u formiranju muslimanske domovine, noseći svjetlo islama prema Anadoliji.

Upravo o takvom Semerkandu piše Maalouf. O gradu sjaja, raskoši, razvijenom i blistavom, gradu mecena, procvata kulture i umjetnosti, o Perziji iz snoviđenja, o gradu Omera Hajjama. Roman Samarkand priča je o Omeru i njegovome prijateljevanju sa Hasanom Sabahom, koji će docnije postati osnivač i Učitelj sekte asasina, te sa Nizamu-l-mulkom, koji je bio izvrstan i pametan vezir, predstavljao je veličanstvo, sjaj i gostoljubivost Barmakida. Historičari i pjesnici ga opisuju kao odličnog organizatora i idealnog vojnika i učenjaka. Iako je vrlo mala faktualna mogućnost, Maalouf zamišlja da su trojica spomenutih mogla živjeti i djelovati u istom vremenskom periodu.

No, više od toga, Samarkand je priča o rukopisu, Samarkandskom rukopisu, odnosno Rubaijama Omera Hajjama praćenim anotacijama u vidu historijskih zapisa, hronike zbivanja ispisivane na margini rukopisa. Kako je Hajjamova poezija nekoć smatrana heretičkom i bezbožničkom, kadija Abu Taher dao mu je bijelu svesku u koju će upisivati svoje pjesme, pod uslovom da ih javno ne iznosi i ne recitira. U svome opservatoriju, koji je tražio i u Samarkandu, a poslije i u drugom gradu u kojem je boravio, on ispisuje zadivne i začudne stihove, one koji će kasnije opsjedati i oduševljavati cijeli svijet od Istoka do Zapada.

Zanimljivo je da je Hajjama proslavila upravo forma rubaija kojoj je on udahnuo novi život, obzirom na to da su u tom formatu poeziju onomad pisali niži slojevi umjetničkog miljea, oni koji se nisu smatrali dostojnima visokog društva uvaženih pjesnika i mislilaca.

Oslonjen na historijske činjenice, ali i mitologiju i predaje iz svekolikih izvora, Maalouf ispisujući povijest i usud jednog rukopisa, ispisujući genezu veličanstvenog književnog djela, piše povijest Orijenta, povijest Perzije u koju je čvrsto inkorporirana biografija Omera Hajjama.

Prvi dio knjige potpuno je posvećen dešavanjima i usudu koji prati spomenuti rukopis sve do njegovog nestanka i iščezavanja sa povijesne scene i povlačenja od reflektora javnog mnijenja u tajne zakutke i misteriju.

Drugi dio knjige priča je Benjamina O. Lesagea koji je imao potrebu „ispripovijedati“ nam historijat rukopisa da bi opisao svoju pokrenutost i potragu za njim. Slijedom neobičnih događaja, Lesage dobiva priliku da otputuje u Perziju, taj divni svijet u koji smo uvedeni u prvom dijelu knjige, kako bi se upustio u putešestvije koje će ga povesti do Samarkandskog rukopisa. Providenca je htjela da njegov dolazak na svijet bude označen Hajjamom, da njegovo srednje ime, vrlo znakovito, i jeste Omer; tako Hajjam čini osnovu i bazu na koju se osovljuje sav roman. Tako se ponovno susrećemo sa zadivnim Orijentom, sada u novim okolnostima i novome kontekstu, sa istim motivom ali potpuno drugačijim akterima i zbivanjima. No, nije sve potpuno drukčije. Smjene na političkim foteljama, borbe za prevlast, zavjere, ucjene i nadmudrivanja ponavljaju se baš kao u Hajjamovom vaktu. Time nam Maalouf šalje svevremenu poruku da se naprosto neke stvari nikada ne mijenjaju, da je sudbina nekih teritorija usađena u samo bīlo njihovog postojanja, da su sistola i dijastola izvjesnih teritorija zaptiveni duboko u njihov povijesni bitak.

Samarkand je istodobno čaroban i faktografski roman; u isto vrijeme je oslonjen na mitologiju i na zbilju; knjiga je to šarenila, raznobojnosti i komplentarnog monohromatizma. Maalouf je vješt tkalac priče o jednom rukopisu ispod čijih slojeva se kriju povijest jedne zemlje, biografija jednog umjetnika u čijoj su sadržini sakrivene mnoge epizode za kojima i današnji čitalac žudi da ih dozna. U Samarkandu je naglasak i suština u putovanju i traganju, ne u samome dolasku na cilj, kao što u jednoj prilici izgovara jedan od likova:

Putnici danas previše žure, hitaju da stignu, da stignu po svaku cijenu, ali ne stiže se samo na kraj puta. Sa svakim dijelom puta stiže se nekuda.