Slovo o knjizi, vol. 24: Gledati i vidjeti zbilju (O knjizi "Moj muž" Rumene Bužarovske)

Istina nije baš ugodna ni lijepa, čak je često bolna. Istinu teško prihvaćamo i ne volimo je čuti. Ona je katkad sukus gorčine, lasti, nužnosti i odabira. No, kada se istina izriče, sva pakovanja, ambalaže spadaju i ostaje ona - ogoljena, nerijetko prosta, stvarajući ranjivost ali i topos za moguću empatiju. Ta empatija je ponekad žal, ponekad prezir, ponekad ispraznost nametnutog ili izabranog besmisla, ponekad ispunjenost koja je dostatna sama sebi te nas zatvara u čahure života pretvorenih u oaze dokolice i rutine. Anonimne junakinje priča u knjizi "Moj muž" Rumene Bužarovske su sve izrečeno, čemu pomaže činjenica da je fokalizator (književni termin - značenje: tačka sa koje se elementi radnje posmatraju/motre) nepouzdan te tako ne znamo kada da vjerujemo nekoj od ovih žena, a kada ona naprosto umišlja, preuveličava, te i nas na isto navodi. Upravo ta hiperbolizacija stvarnosti i skretanje ka ekstremima naglašavaju poentu i često promašene sudbine i živote kojih ima svuda oko nas.

Kako to porodica, okolina i bližnji definiraju i oblikuju naše prijezire, mržnje, otupljivanja, kako se oni s kojima živimo iz nevjerovatnih i zadivljujućih pretvaraju u obične, dosadne i iscrpljujuće? Seciranje života u cjelini te naizgled sličnih ali različitih usuda je upravo ona kvaliteta ove knjige kojom je pohvaljujem i nalazim da bi se svako sa njom u nekom času mogao saživjeti.

Baš kao što žena u posljednjoj priči "Osmi mart" poglēdā ponad grada i izriče opasku kako je u njemu mnoštvo života i neispričanih sudbina, tako je ova kratka zbirka priča sjajan sukus, koncentrirana suma gorkih i nedragih sudbina okoštalih i petrificiranih u bukagijama života koje su gotovo uvijek skovane našim izborima. Takvih uvijek ima oko nas. No mi ne znamo. Jer ne gledamo dovoljno.