Slovo o knjizi, vol. 23: Duhovno-moralna autobiografija i unutarnje zrijenje (Osvrt na "Istanbul na fotografijama: Grad, sjećanja" Orhana Pamuka)

Duhovno-moralna autobiografija i unutarnje zrijenje 

U knjizi Tužni tropi (Tristes Tropiques) Claudea Levi Straussa, francuskog antropologa i etnologa nahodi se riječ tristesse. Ona označava nešto blisko tuzi ali onoj vrsti tuge koja je kolektivna a ne pripada samo pojedincu. Takvom riječju i Orhan Pamuk opisuje osjećanja Carigrađana, odnosno stanovnika Istanbula kojima je njihov dom, njihov grad izvorište tuge kao kolektivnog osjećanja u koje je zbijen pad Osmanskog carstva, tuga porušenih konaka, zapuštene i zabačene kaldrme i sokaci, ruševne i tužne četvrti, nujni pejzaži koji podsjećaju na neki pređašnji zeman, itd. Počeo sam ovom kratkom digresijom jer se nad cijelom knjigom neprestano nadvijaju upravo tri osjećanja (koja su u jednom poglavlju i dovedena u vezu): tuga, melanholija i tristesse. Nije to prvi put da se Pamuk oslanja na neku referencu iz literature koju je čitao. Zapravo, cijela je ova knjiga traganje za tim ishodištima i vrutcima sa kojih je potekao on, iz kojih su iznikle njegove opsesije, maštanja, nade, čežnje, snovi i na kojima opstoji njegov nutarnji svijet. Čitajući jednu recenziju prije nego sam i počeo čitati ovu Pamukovu duhovno-moralnu autobiografiju, naišao sam na rečenicu kojom dotični kritikuje autora jer je možda isuviše koristio riječ „melanholija.“ Ne bih se složio. Mislim da je melanholija koja prebiva u svakom sokaku, svakoj kupoli i munari, svakom zabatu, viru, čamcu, grobljima oko grada, kažem, da je upravo ta melanholija divno raspoređena duž knjige i da svoju ulogu suštinski sjajno igra jer oživljava i donosi duh jednog grada na razmeđu civilizacijskih smjena.

Šta predstavlja knjiga Istanbul: grad, sjećanja esencijalno? Pod jedan, mapiranje; i to mapiranje geografskog i istodobno metafizičkog Istanbula. Zadivljujuće je kako autorovo provođenje čitatelja kroz Bejoglu, Džihangir, Nišantaš, Mačku, aveniju Istiklal, dovodeći ga / ju na trg Taksim, pa odatle putujući ka zabačenim ulicama i mahalama, dalje ka Buyukcekmece i Kucukcekmece, onda u luksuzni Šišli, potom u Harbije, pa Tepebaši pa Uskudar, zatim Bešiktaš i Peru... ostaje utisnuto u sjećanju. Dostatno je reći kako je sada posve jasno otkuda onolika preciznost i vjerno prenesen duh u njegovim romanima – on poznaje svoj grad i obišao ga je uzduž i poprijeko. Ovom knjigom je i nas poveo na taj put.

Pod dva, ova knjiga je, kako gore i spomenuh, duhovna autobiografija i ispovijed: od djetinjstva i dječačkog doba pa sve do uzrastanja do želje da se postane piscem. Britkim jezikom i otvorena uma i srca, turski nobelovac zgrće prašinu sa sehara prošlosti i sloj po sloj otkriva nam sebe potpuno ogoljena. Sve to čini uz erudiciju ali i istovremenu želju da se bude vjeran samome sebi iz perioda o kojem se piše. On to umije.

Pod tri, ova je knjiga slikanje atmosfere i ozračja u kući, u duši i u gradu. Da, sve je to već rečeno ali činiti to simultano tako da na momente osjećate kao da su njegova sjećanja zapravo vaša – e, to je već umijeće. Nakon čitanja ove knjige steći ćete utisak da posjedujete tuđa sjećanja i imat ćete sladostrasnu želju da odete u Istanbul i posjetite ama baš svako mjesto koje je u knjizi spomenuto. Atmosfera u kući je promjenjiva: katkad vlada sklad, katkad je vrlo napeto i onirično, a katkad je tuga koju poslije zamijeni veselje. Ozračje u duši je nešto posve drugo: on ima svoj svijet, „drugi svijet“ u koji bježi kada zbilja postane preteška ili dosadna. Ambijent u gradu je ambijent hronične tuge koja je skolila svakog insana i svaku zgradu, svaki pločnik i svaku radnju. Kada se sve to ispreplete u jedno, dobijete brojna poglavlja ove knjige.

Pod četiri, ova knjiga izbliza prikazuje proces pozapadnjenja, tj. tranzicije Istanbula iz tradicionalnog u zapadnjačko, moderno društvo. Riječi pozapadnjen, pozapadnjenje i tome slične u knjizi su prečeste a to je stoga što autor piše o dobu kada se dešava da Osmansko carstvo tek počinje blijediti u sjećanjima grada i građana a novi poredak tek se uspostavlja. Još uvijek je Carigrad u svojevrsnom limbu zbog kojeg gradom i hara tristesse, tuga, melanholija. Proces pozapadnjenja mijenja jezgru društvenog, pa se u skladu s tim mijenja i arhitektura i broj stanovnika i stil i muzika i književnost... Sve se to da iščitati sa stranica ove sjajne knjige. Da na to vesterniziranje dodamo i specifičnost odnosa u brojčanoj porodici (njegovoj) koja spada u te pro-zapadne tipove i sloj visokog društva, prijetvorništvo i lažnu sreću tih imućnih porodica i imamo kompletan mozaik.

Pod pet, pratimo razvoj nagona u Orhanu, jedno osobeno i znakovito stasavanje - od posmatranja slika i slikanja, preko čitanja, do odluke da se piše. A da bi se dobro pisalo, mora se mnogo čitati. Otuda je na stranicama knjige Istanbul: grad, sjećanja plethora referenci na koje se osovljuje autor počevši od putopisa onih koji su ranije opisali svoje putešestvije na Istok i boravke u Istanbulu, preko glasovitih slikara, pa sve do velikih pisaca. Tu su imena: Gerard de Nerval, Melling (i njegova "bosforska civilizacija"), Rešat Ekrem Koču (Enciklopedija Istanbula), Abdulhak Šinasi Hisar, Ahmet Hamdi Tanpinar i Jahja Kemal koji kaže:

Ovdje žive oni koji tugu prihvaćaju kao užitak,

Theophille Gautier i njegovo putešestvije Carigradom, Flaubert a onda i cijela plejada drugih značajnih pisaca.

Na koncu, nekoliko meni dobrih rečenica iz knjige:

Tih sam godina držao da je najčešći i najgori grijeh odraslih to što nisu dovoljno čestiti, vjerodostojni, samosvojni ili iskreni.

...novac nije cilj, nego sredstvo koje, ustreba li, valja koristiti da se postigne sreća...

...čovjek zapravo samo pišući, crtajući i slikajući može dosegnuti životnu dubinu.

Nada je djetinjasta, ona je svojeglavost maštanja.