Slovo o knjizi, vol. 22: Ostati ili otići – u čemu je spas? (Osvrt na roman "Polje kruški" autorice Nane Ekvtimishvili)

Prije nego što o samoj knjizi kažem nekoliko riječi, ukazao bih na drugu itekako važnu stvar. Riječ je o vrijednom potezu izdavačke kuće Buybook da za čitatelje osvijetli mnoge marginalne književnosti u nacionalnom kontekstu (u našem notornom čitateljskom iskustvu), pa tako pored ove knjige koju ispisuje gruzijska autorka, među njihovim izdanjima možemo pronaći i knjige iz iranske, libanske, palestinske, litvanske i inih književnosti. Ovo iluminiranje svekolikih aspekata ukazuje na bogatstvo koje književni kanon širom svijeta iznjedruje, te o čestom prenebregavanju koje se čini kada se tretira književnost ipso facto. Prisjetimo se važnosti ukazivanja na one tekstove koji ne čine kanon općepoznatih i relevantnih knjiga primjerom Patricka Modiana, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2014. koji je, jednom kada je izvučen iz sjene, pokazao raskoš onoga što bih samo mogao nazvati minijaturnim pisanjem ili pak prošlogodišnjeg Nobelovca – Abdulrezaka Gurne, engleskog pisca rodom iz Tanzanije, nepoznatog javnosti koji ispisuje sjajne romane o aporijama migracije i života u afričkom kontekstu.

Roman Polje kruški doista je primjer postmoderne književnosti. Fragmentiran, dat u bljeskovima, preplićući retrospektivno i hronološko pripovijedanje, tka priču o Leli, štićenici doma za intelektualno zaostalu djecu koja je tu samo nositelj i medijator radnje. Autorica Nana Ekvtimishvili je, što je značajka postmoderne, samosvjesna i ironična spram gradnje likova u romanu – horizontalno i vertikalno. Roman obiluje likovima dok je radnja poprilično anemična. Nekoliko motiva koji povezuju cjelokupno tkanje romana pričaju priču možda i važniju od samog stila kojim je ispričana.

Protagonistici Leli društvo je Irakli, dječak, kojem je ona jedino pripadanje. Već na početku događa se jedna smrt koja iako emotivno poremeti likove, ne ostavlja duboka traga, već se život dalje odvija nesmetano. Odlika je to ovog vremena, senzacionalističkog i brzog, haotičnog i neizvjesnog, gdje nijedna vijest, nijedan događaj – ma koliko veliki i buran bio – ne može opstati u čovječijim osjećanjima i duhu dugo vremena. Naprosto, vrijeme nameće brz tempo života te se ničemu ne smije pridati važnost a i ako smije, to nešto će brzo smijeniti nešto novo, te će ovo pređašnje, ma o čemu se radilo, pasti u zaborav. To možemo primijetiti na stalnom bombardiranju populističkim vijestima, konstantnim šokovima u polju crne hronike koji su, štaviše, prestali da potresaju ljude.

Lela žena ispuniti čin pravde koji opet podrazumijeva nečiju smrt dočim se dječaku Irakliju nudi prilika za boljim životom, za odlaskom i promjenom, potpuno nenadano i neočekivano. Podudarnost toga dvoga idealno je tlo za infinitezimalnim parčetom pravde. Jedan dječak koji ima živu majku ali kao da je nema dobija priliku za novim roditeljima, djevojka njegovim odlaskom dobija priliku da jednome silovatelju i napasniku oduzme život o čemu dugo snatri. No, pravo je pitanje – da li se stvari odvijaju onako kako mi želimo ili je najbolje da se dese bez našeg učešća i čak petljanja u vlastiti život? Pitanje je – da li je za tog dječaka zaista najbolje da ode; odnosno, da li promjena uvijek znači promjena nabolje? U takvim trenucima loma, teško je dozrijeti do istine i spoznati je. S druge strane, ukoliko će pravda nastupiti nečijom smrću, da li je esencijalno da u tom činu čovjek učestvuje ličnom kao što to želi Lela, ili je bitno da se ona zbije – ma na koji način?

Polje kruški amblematičnog naslova roman je koji govori o jednom naročitom kontekstu, specifičnoj sredini i životima onih koji su nama strani i o kojima ne mislimo. Polje kruški oslovljava sve one fragmente našeg žića koji žeđaju za pravdom, kojima se nude prilike za promjenu pri čemu se ne zna šta znači ta promjena. Ovaj roman zapravo, načelno, govori i o brzini smjenjivanja događanja i povezanosti naših starih strahova i trauma sa onime što smo mi danas.