Slovo o knjizi, vol. 21: Razumijevanje kao oblik osvete (Osvrt na roman "Moja (sa)osjećanja" autorice Dulce Maria Cardoso)

[...] i najsuroviji čin naposljetku uvijek nađe opravdanje, kao i najbeznačajniji, naša opsesija da sve shvatimo, da vođeni strahom izbjegnemo tajnu koja se završava smrću, posljednju tajnu [...] (str. 32)

Znakovito znamenje i ono čemu se posvećen čitatelj čudi je: kako Dulce Maria Cardoso uspijeva održati tok svijesti na više od tri stotine stranica. Ne znam na koji je način uvježbala svoje uho da iskazani monolog učini muzikalnim u cijelosti, s notama s pete stranice koje odzvanjaju dočim odjekuju zakucavanja na dvjesto trideset i drugoj stranici. Ne znam kako postiže tu ravnotežu između formalnog eksperimentiranja i diskursa, između beznačajnog i totalnog, između refleksije i opisa, između intimnog i univerzalnog.

Međutim, znam da je roman "Moja (sa)osjećanja" čista i jednostavna književnost, bez ustupaka, bez prezira prema čitateljima, bez ijedne pedantnosti koju čini krdo suvremenih književnika. Znam, bolno znam, da me knjiga "Moja (sa)osjećanja" držala na rubu stranice četiri luda dana, pateći i sanjajući iznenađeno i onirično pod napetim gudalom, i, kad je žica konačno pukla, jučer ujutro, sjeo sam na moj krevet, držao sam se za trbuh i spustio glavu na koljena pokušavajući obuzdati silinu vrtoglavice.

Roman u prvom licu pripovijeda priču o Violeti (ženi s pretilošću tipa I ili II, prodavačici voskova za depilaciju, majci kćerke nepoznatog oca, kćeri braka u krizi, adolescentici tokom revolucije kojom je svrgnuta Salazarova diktatura u Portugalu) koja na prvih deset stranica završava viseći o pojasu nakon što je njen automobil skrenuo s autoceste zbog vožnje u pijanom stanju.

Cardoso inkorporira Prousta i Faulknera, a vrijeme je u njenom romanu elastičan materijal. Nakon te prve scene, nesreće, monolog će se nastaviti u nizu flashbackova, ne sasvim linearno, ne sasvim isprekidano. Više od kinematografske upotrebe izvora, vremensko kretanje pojavljuje se kao slijed muzičkih fragmenata: ponavljanje zvukova i tonova kako bi se stvorilo potpuno djelo, simfonija u kojoj je sve dio cjeline.

Neću ništa pričati o samome narativnom toku, o onome što je već ispričano. Izostavit ću opis likova, mjesta, događaja. Nisu nužni za isticanje onoga što želim naglasiti. U prvom redu, pripovjedački ton, Violetin glas koji se više od tri stotine stranica održava njezinim žalosnim šarmom sirene, njezinim krikovima čudovišta sposobnog lamentirati mornare prije nego što ih proždre. Zatim, uloga okrutnosti u "Mojim (sa)osjećanjima", nevjerovatan ambijent tog svijeta bez glatkih rubova, punog oštrih uglova, iverja i stakla na podu, gdje jedino moguće iskupljenje leži u sukobu s nevjerovatnim neprijateljima, s onima kojima možemo nauditi i koji nam nanose štetu s određenom mjerom nekažnjenosti.

Violeta je zadivljujuća. Njen način pričanja, njezina zapažanja, njezin sarkazam, njene odbrane i napadi, na kraju oblikuju glas sa kojim čitatelj može potpuno saosjećati. Slijedio sam je u šumu, dopuštajući njezinoj tački gledanja da definira konture krajolika. U svakoj mogućoj prilici preispitivao sam razloge njena karakternog i pripovjedačkog šarma. Odgovor, nakon čitanja, mora biti tuga. Rijetko sam u životu kao čitatelj čuo tako tužan glas. Ne mislim na metafizičku tugu, na dvosmislen osjećaj bespomoćnosti koji su postigli egzistencijalisti. Govorim o svakodnevnoj tuzi, o sloju sivila koji pokriva sve, o razvodnjenoj mržnji nad predmetima svakog dana, čineći život mračnim umorom gdje jedina pobjeda nastaje nanošenjem rane, gdje jedina moguća svjetlost izvire iz staze krvi koju ostavljaju naši zubi kad u vlastitoj boli uspijemo ugristi bližnjega.

Komplement te tuge, zrak u tom bunaru koji se ne diše, je okrutnost. Violeta je oblikovala život oko okrutnosti: svijet, apsolutno sve na svijetu, tu je da je povrijedi zbog njezina statusa žene s tipom II ili tipom I pretilosti.

Ne postoji, iz njezine perspektive, ništa i niko prijateljski raspoložen u njegovom postojanju. Svaki pogled je sažaljenje ili ruganje, a ona, sa svojim mekim tijelom, uči očvrsnuti, biti i dostojan neprijatelj i koristiti ruganje i sažaljenje u svoju korist, čak i kada to znači da se žrtvuje u razvoju svog napada.

[…] druga pomoćnica odbija prihvatiti da djelujem kao da je sažalijevam, kako ovakva spodoba može misliti da sam nesretna, kako me može sažalijevati, druga pomoćnica odbija prihvatiti da žalim život koji živi, ako prihvati da jedna spodoba može sažalijevati, izgubljena je, ogorčenost druge pomoćnice ne prestaje rasti, skoro da boli, ako me čak i ova spodoba sažalijeva [...] (str. 149)

U tom smislu, "Moja (sa)osjećanja" je roman bez iskušenja na vidiku, gdje je oprost izvan dosega njegovih likova, a razumijevanje je izraženo kao oblik osvete. Tek na posljednjim stranicama shvaćamo nešto slično slobodi, nešto što može značiti spasenje. To nešto je, međutim, beznačajno, a Violetin glas - odjeci Violetinog glasa - zaslužan je da nas podsjeti da je život, surov ili sladak, samo niz beznačajnosti.