Slovo o knjizi, vol. 19: Kuća ili prostornost vremena (Osvrt na knjigu "Kućni ljudi" Almina Kaplana)

Knjiga Kućni ljudi Almina Kaplana izašla je u Buybookovoj ediciji Dnevnik stoga bismo mogli očekivati da pred sobom imamo tipičan dnevnik koji hronološki slijedi nečiji život i pred čitatelja ispostavlja svagdašnjicu. No, kako ni sadržina ni sućina ovog dnevnika nisu uobičajeni, donekle je isti slučaj i sa njegovom formom. Omeđen je (tek toliko da nekakvi rubovi postoje) sa tri cjeline, iako bi ona srednja mogla biti svojevrsni interludij, most kojim se prelazi do drugog dijela – od Proljeća ka Ljetu. U nastavku želim osvijetliti samo nekoliko dimenzija ove knjige koje se meni čini važnim.

Bašta, pepeo

Važan dio pripovjedačevog (i u ovom slučaju autorovog) dana, sedmice i mjeseca čini boravak u bašti i briga oko sadnica. Bašta je topos odmora, počinka, tu se misli ventiliraju, neposredno se prisutno u svojem životu i terapijski djeluje. Kako to Dževad Karahasan fino postavlja,

Vrt je, nasuprot tome, granični prostor, istovremeno javan i intiman, otvoren i zatvoren... U vrtu se susreću pojedinac i društvo, ličnost i kultura, priroda i duhovna nadgradnja, materijalno i imaginarno, vidljivo i nevidljivo, moguće i neporecivo. To je osnovna razlika između vrta i trga – trg je prostor socijalnog općenja i susretanja bića jedne vrste, dok je vrt prostor svih vrsta općenja i prostor svih mogućih susreta, tako reći zbir mogućnosti susretanja, ”prostor susretanja kao takvog”.

Otvorenjem knjige, čitatelju nije mnogo stalo do te bašte, do kavada, paradajza San Marzano, paprika, bosiljka, no po završetku čitanja, nakon zajedničke brige pisca i čitaoca za tim vrtom, egzaltiranost se transformira u ekstazu i zadovoljstvo, u čin radosti i slavlja, nazdravljanja samome životu. Boravak u bašti ispunjava čovjekovo vrijeme, donosi nasladu i satisfakciju a u krajnjoj liniji ima utilitarističku dimenziju. Od onoga čemu je posvećivao svoju pozornost i o čemu je mislio on ubire plodove i time zadovoljava kako fiziološke, tako i svoje estetske prohtjeve.

Upravo ta dimenzija isticana je u nekim recenzijama, primijetio sam. Zapravo, neki su kazali kako se Kaplanova knjiga može motriti i kao priručnik: kako to spremanje hrane, večere i kućni rituali čine osoben, lijep, izvanredan, ni po čemu istaknut i baš zbog toga neponovljiv, život. Naravno, ovo je moja misao, jedino je riječ priručnik uzeta iz neke druge recenzije, mada je tamo stajalo: priručnik za preživljavanje. Ni toj dimenziji ove knjige ne treba odreći smisao. Zapravo, svaki čovjek može sebe komforno utisnuti u ovu knjigu jer, van posla i obaveza, van javnog prostora, svaki čovjek je kućni čovjek. Tako su naročito zanimljivi i pažnje vrijedni paragrafi i stranice na kojima autor prilježno i minuciozno priprema ručkove i večere, birajući najljepše i najbolje povrće koje je sam uzgojio, pripremajući sos Pesto od svog bosiljka iz bašče. Pored bašče, znatan dio narativa ostaje unutar zidova, unutar kuće – obrubljen prostorom. Prostorom brižljivo ocrtanim i determiniranim. Police, ostrvo, garnitura, TV, peć i u peći vatra i pepeo.

Kuća: prostorom kroz vrijeme

Kretanje kroz prostor nužno znači i kretanje kroz vrijeme, dočim kretanje kroz vrijeme ne podrazumijeva kretanje kroz prostor. Vrijeme drugačije protiče unutar kuće, unutar skučenog prostora doma. Tako je i vrijeme u knjizi Kućni ljudi izmješteno iz priče pa, kako smo na početku kazali, nema čak ni vremenskih odrednica – datuma. U prostoru Kaplanove kuće, čiju nam skicu na samom početku donosi autor, kretanje kroz prostor je kretanje kroz vrijeme. Ovu metodologiju usvaja čak i čitatelj te se potpuno predaje prostornosti kuće u knjizi kao da je njegova vlastita. Vrijeme u kući je razvučeno, slijepljeno; kuća vuče svog prebivatelja unutar sebe, ne raduje se napuštanju sigurne zone. Otuda nam se, u trenucima dosade u kući, najčešće spava. Dodajmo svemu tome ulogu pandemije Covid-19 koja je bila u jeku odnoseći ljudske živote i komunikaciju a koja fungira kao vremenski checkpoint. Izoliranost ljudi jednih od drugih, odvojenost i samoća, doprinijeli su tome da imamo dvije leće kroz koje uobzirujemo ovu priču, ovaj život: kuća i bašta, sve ostalo je u službi toga.

U Kućnim ljudima, dakle, prostor ovaploćuje ulogu vremena. Tako ima jedna zamaštana, soba-vizija, soba koja je budućnost, koja zrcali budućnost i u koju se nose oni dijelovi života i sebe koji nisu bofl i balast. Trenutni prostor je sadašnjost, tu se boravi i živi, tu se djeluje, tu se život odvija dok se o željenoj sobi sniva. Tako prostorije, fiktivne i stvarne, fungiraju kao jedinice vremena. Jedna čiji obrisi su obrisi želja, snova i vizija, druga čije su jasne konture - lucidna zbilja.

Sva ova metafizička naklapanja možda su suvišni dodatak, možda je dovoljno uzeti knjigu u ruke i predati joj se po vlastitom nahođenju – kao dnevniku, kao priručniku, kao fikciji, onako kako je budemo osjećali. Ona uistinu može biti priručnik, ali ne zbog brojnih delikatesnih recepata koje iščitavamo na njenim stranicama, već zbog rituala, rasterećenosti i načina života, zbog svetog prostora u vremenu sa voljenom osobom, zbog prikazivanja bračnog života lagodnim i lijepim i mogućim, kao priručnik za jednostavan a lijep život.