Slovo o knjizi, vol. 18: Prosta moć tihe ljubaznosti (Osvrt na roman "Čudo" autorice J.R. Palacio)

Glavno načelo protagoniste romana, Augusta Auggieja Pullmana, glasi:

Svako zaslužuje stojeće ovacije barem jednom u životu.

Nakon što sam pročitao svojevremeno mnogo hvaljeni roman a zatim, odgledao i istoimeni film, smijem kazati kako iz cijelog tog iskustva izlazim sa krajnje lijepim utiscima. Ponajprije, važno je ići onim redom koji je za mene jedini valjan i kanonski, pa tako prvo [treba] pročitati knjigu a onda se okrenuti ka ekranizaciji knjige. Po običaju, filmovanje knjige mora adaptirati sadržaj, formu, pripovijesni tok i likove onome okviru koji kinematografija ima. Obzirom da je roman Čudo sastavljen od sekvenci, hronološki nizajućih, u kojima radnja teče ali se perspektiva iz koje promatramo radnju mijenja, odnosno različiti likovi se u osobitoj polifoniji smjenjuju (ukoliko bi nam Bahtin danas dopustio da rabimo pojam polifonije u hipermodernoj epohi književnosti).

Glavni lik romana je Auggie Pullman, dječak koji se rodio sa pojavnim, fizičkim problemima, čije je lice usljed djelovanja genetskih spletova deformisano. On se suočava sa krajnje palanačkom sviješću, ismijavanjem, ruganjem, cerenjem, uperivanjem prsta, podsmijehom, itd. I to se sve zbiva prije polaska u školu, odnosno, polaska u peti razred obzirom da ga je mama školovala kući do tog perioda. On se srami sebe, srami se svog izgleda, iako je naučio da sebe prihvati, da je u očima roditelja i sestre on posve normalno dijete. Upravo odluka da krene u školu katalizator je sve radnje koja se pred nama nahodi u romanu Čudo.

Čudo je roman koji zrcali svekolike odnose roditelja i djece, djece međusobno, učitelja, odgajatelja i učenika u sveudiljnom kolopletu stupanja u novi prostor. Iako bi se ova knjiga mogla komotno svrstati, naravno uvjetno kazano, u red pedagoškog štiva (a i ja bih je sam preporučio posebice onima koji su u toj struci), ovo je jedan topao roman koji govori o ljubaznosti, o prihvatanju ljudi i dopuštanju da ih prvo upoznamo a onda, postepeno, prihvatimo... a neke i zavolimo.

Auggiejeva epopeja kreće od početnih sunovrata, podnošenja i trpljenja, do stojećih ovacija, aplauza, osmijeha i podrške. Život tako režira stvari, da – ukoliko smo mi uistinu ljudi, prirodni i ono što jesmo, ukoliko nismo prijetvorni ni pokvareni, doprijet ćemo zasigurno do onih srca do kojih treba da dopremo. One koji su za naš život bofl i čist škart usud će sam udaljiti od nas. Dječak Auggie sjajan je i blistav primjer kako prirodnošću, tihom snagom svoje pameti, ljubaznošću i spremnošću da se bude to što jest, čovjek može otvoriti vrata i onih najsklerotičnijih srca. Važan je taj splet razumijevanja, saosjećanja i otvorenosti kako bi svijet bio bolji.

Obzirom da ovo nije fabula niti prepričavanje romana, ne osjećam obavezu da hronološki posložim sve do ove tačke, već ću naprosto preći na nju:

Auggiejeva sestra, koja je itekako brižna, slijedeći svoju sudbinu, svoju putanju, ne zamajavajući se onime što ne može objasniti ni pojmiti a pogotovo ne na to utjecati – dolazi do toga da bude glavna uloga u predstavi Naš grad. Njeni roditelji su u blagome šoku, onirično strepe, suze im blistaju u očima; brat Auggie je ponosan i presretan što je njegova sestra dobila prilika da zasija i zadobije pažnju ljudi zbog toga što je ona – ona, zbog toga što zaslužuje. U tom magnovenju, Auggie je skovao svoje načelo:

Svako zaslužuje stojeće ovacije barem jednom u životu.

Načela su prevalentno bili zadaci koje im je nastavnik u školi davao svakog mjeseca kao moto, kao misao vodilju. Jedan od posljednjih zadataka njima bio je da sami smisle neko načelo po kojem će se voditi. Nakon što je prošao mučan proces prihvatanja i odbijanja, zatim slatki proces sticanja prijatelja te je konačno osjetio pripadanje bez poduzimanja bilo čega osim prihvatanja sebe takvim kakav jeste i ponašajući se prirodno i bez glumatanja, Auggie dobija svoje stojeće ovacije koje je zavrijedio prostom moći tihe ljubaznosti.