Slovo o knjizi, vol. 16: Dom je tamo gdje osjećaš pripadnost (Osvrt na roman "Dom" Toni Morrison)

Obično, kada se spomene imenica dom, automatizirane asocijativne veze i obrasci koje oponašamo, tjeraju nas da pomislimo na geografski, vrlo konkretan topos, mjesto obitavanja. A šta zapravo predstavlja i taj dom? (ono što je u engleskom jeziku oslovljeno kao „home“ i što se može prevoditi i kao „kuća“ i kao „dom“). Dakle, da li se pod tim misli na objekat, zidove koji opkružuju i opkoljuju čovjeka, ženu i njihov porod ili je dom nešto više od toga?

Upravo ovaj roman autorice Toni Morrison preispituje šta je to dom i šta predstavlja suštinu te riječi. Temeljni linarni narativ ovog romana sa flashbackovima je izuzetno snažna i topla priča između Frenka Manija (znakovitost prezimena: Money – novac), veterana Korejskog rata i njegove sestre Si i potrage za mjestom koje se naprosto zove - dom. Tokom cijelog romana, njihov odnos odiše ogromnom bratsko-sestrinskom ljubavlju. Frenk i Si su, kako roman polahko odmiče, upućeni jedno na drugo.

Jedna od zanimljivih recenzija koja sukusira mnoštvo relevantnih poruka kaže ovako:

Ravnodušnost roditelja. Mržnja dede i babe. Osjećaj odbačenosti. Jedino je Frenk volio svoju sestricu, odmalena joj je bio poput roditelja, uvijek spreman da je zaštiti. Treba preživjeti. Nedostatak osjećaja u obitelji ih je razdvojio. Frenk je otišao u rat a Si je pobjegla u grad s prvim ko joj je posvetio malo pažnje. Drugove u ratu nije mogao spasti sigurne smrti, ali čim je čuo za sestrine nevolje, Frenk se vratio da joj pomogne. Za nju je želio da bude hrabar i jak. A oboje su žudjeli za toplinom doma i zajedno će ga stvoriti. Jer, ne treba protraćiti život, treba raditi i pomagati drugima. Nešto se ne može popraviti, nešto se može ublažiti, ali uvijek treba da postoji dobra volja da se pomogne. Treba u sebi pronaći snage da se učini nešto dobro na ovome svijetu. Koliko god da je smrt izvjesna, prije nje treba proživjeti život najbolje što umiješ.

Zaista, ovaj roman, iako nije osebujan svojom veličinom, u sebi nosi naročitu toplinu i tjera na zapitanost svakog čitatelja – gdje je i šta je naš dom. Dom je uistinu tamo gdje osjećaš pripadnost. Dom može biti blizina drage osobe, osobe koju volimo, dom je i hod i put ka njoj.

Pored ove tako bjelodane poente, na koncu je vrijedno istaknuti da Morrisonova nijednome narativu ne pridaje previše pažnje kako ne bismo (kao čitatelji) pomislili da je jedna priča važnija od druge, druga od treće, itd. Zapravo, sama prolegomena romana uvodi nas u život i um Frenka, čovjeka koji se nosi sa PTSP-om, poremećajem obično uzrokovanim nekom tragičnom, velikom traumom, u njegovom slučaju – ratnom. Ima manične epizode, halucinacije, u tim magnovenjima gubi svijest i ne zna šta čini. Tako snažne slike i tako sjajno seciranje i prodiranje u um osobe koja zaista očevidno pati je osobenost rečenice Toni Morrison. No, ovaj roman poručuje da je ljubav lijek za sve, da je u ljubavi i dom. Frenk je, pošavši na svoj put ka sestri, pošao svome domu – metafizičkom, emotivnom, osjetilnom, tjelesnom. Njegova je sestra, pak, cijelim svojim putem gravitirala ka povratku u sigurno, u skrovište – domu.

Dom je povijest o riješenosti da se urušeni život (za)počne ponovo. I to ne ispočetka, već od jedinog mogućeg trenutka: ovog sad kojeg živimo.