Slovo o knjizi, vol. 13: Sloboda, drugost i njihove ramifikacije (Osvrt na roman "Voljena" Toni Morrison)

Kao pasionirani čitatelj, u nekoliko važnih trenutaka u svome čitalačkom životu počeo sam da zamjećujem znakovitost i putove knjiga. Ima neka stara mantra koja veli da ne biramo mi knjige već one biraju (i dolaze do) nas. U tom znaku, pod tim amblemom, meni je interesantno da je moja Voljena meni preporučila Voljenu, roman afroameričke književnice, Toni Morrison, koja je ovjenčana i Nobelovom nagradom za književnost 1993. godine. Da se sva simboličnost svodi samo na semantičku ravan ljubavi, bilo bi to zanimljivo ali ne toliko delikatno kao što je slučaj sa ovim romanom koji je u prvi plan iznio nekoliko važnih aduta. Jedan od njih jeste i vlastito sučeljavanje sa prošlošću koja je kao bukagije na nogama, kao težak uteg kojeg čovjek vuče, katkad i neprimjetno. Upravo u periodu koji je prethodio sretnoj vezi, sretnoj sadašnjosti, dešavalo se u meni nešto što ni sam nisam umio pojmiti niti jezikom artikulirati. Naime, nisam ni morao, jer evo, nekoliko mjeseci kasnije, bez izravnog pojašnjenja, roman Voljena mi je na simboličkoj ravni, ovaploćenoj magijskoj i metafizičkoj ravni kazao da je svakome dosta vlastite prošlosti i da je ona tu gdje jeste, s njome se ne može ništa raditi – važno je prihvatiti je i naprosto, nakon susreta i sukoba, krenuti u sadašnjost, krenuti ka budućnosti.

Da bi se to uspješno desilo, važno je izaći iz jednog okvira, iz onoga što pritišće dušu i zaroniti se u vlastite jastvo. Sama Morrison u predgovoru romanu piše kako je napuštanje posla u izdavačkoj kući bilo okidač da razmisli o tome šta je sloboda, što je dalje dovelo do pojmovanja slobode nje kao afroamerikanke, a zatim i povijesnog udesa vlastite rase, vlastitog naroda i njihovog dolaska do slobode. Autorica je (otkrila priču o) povijesno stvarnoj osobi, Margaret Garner, koja je ubila svoju djecu kako ne bi poput nje pali u ropstvo. Ona pak odlučuje da ne piše roman o ropstvu izvana, fenomenološki motreći ropstvo, već ispisuje unutarnje krajolike raznovrsnih ljudi koji su prošli kroz takvo iskustvo i oslikava tragove (prevalentno psihološke, mentalne) koje je ropstvo na njih ostavilo. Upravo tamnoputi ljudi bili su porobljeni zahvaljujući, ironično kazano, rasnoj segregaciji, odnosno uvjerenju da je neko nadmoćan i više vrijedan a neko drugi bezvrijedan i „drugi“ samo zbog razlike u boji kože.

Kada je u pitanju rasna segregacija, važno je istaknuti da je Toni Morrison podjednako željela osuditi ideju o različitosti rasa a s druge strane ukazati na specifičnosti afroameričke kulture čije povijesne rane ne treba skrivati već ih treba otkriti i njegovati.

Ne samo da tekstom zagovara antirasizam i progovara o problemima nasilja, diskriminacije i patrijarhata već je i samo oblikovanje teksta u službi tih ideja. Na samom početku romana nailazimo na posvetu: šezdeset milijuna i više. To je amblematična brojka koja se odnosi na broj poginulih Afroamerikanaca tokom atlantske prodaje robova. Djelo je stoga prožeto pričama nekoliko crnaca čiji se životi isprepliću i tvore pletivo tužnih priča i sudbina.

U ovome romanu, mnogo je toga o čemu bi se dalo pisati i govoriti, no obzirom da ovaj osvrt ostavljam sebi i čitateljima kao podsjetnik, kao set naglasaka koji mogu služiti kao žarišne i polazišne tačke razgovora, zadržat ću se na još nekoliko stavki. Jedna od krunskih tema koju Voljena oslovljava je rasizam i sve njegove ramifikacije: kupoprodaja ljudi kao roblja, nasilje, silovanja, paljenja, klasificiranje i opisivanje ljudi kao životinja, itd. Ovih zlodjela (i povijesno a i u ovome romanu) čovjeka prema čovjeku toliko je da se ne mogu pobrojati a i bilo bi mučno zalaziti u detalje na ovome mjestu. Slike koje Morrison uprizoruje tekstualno žive su, pitoreskne, vividne i upečatljive, no suština priče ne svodi se na njih. Prihvaća povijesnu istinu da se rasizam pojavio, da su ljudi tamne puti prodavani i kupovani poput stoke a tako i novčano cijenjeni, da su prebijani, maltretirani, odvajani od porodice, silovani, paljeni, proganjani, mučeni... ali bira da u punini oslika kakve je posljedice to imalo na društvo, na pojedinca, kakve su odluke u svačijem pojedinačnom usudu morale biti donešene da bi se spasio dignitet, čast i čovječnost. Da li dopustiti da dijete proživi isto što i majka ili mu uskratiti muke donoseći sebi najveću muku od svih? Drugačiji je morao nužno i trajno postati „drugi“ – te se afričkim stanovnicima pridavalo animalna obilježja zbog srednjovjekovnog i religijskog povezivanja crne boje s prljavštinom i nečistoćom, što je potom služilo kao opravdan razlog za porobljavanje i kolonizaciju.

U svjetlu toga, dolazimo do one koja je centralna ličnost naslova knjige – Voljena. Ona je duh – koji označava spoj svijeta živih i svijeta mrtvih (a tu je bjelodano na djelu magijski realizam, odnosno prodor fantastičnog u realno). Nevjerovatno je kakvim se sve tehnikama i narativnim postupcima služila Morrison da bi iznjedrila ovako kompleksnu, duboko simboličnu i važnu priču. Voljena je spoj svijeta živih i mrtvih a to je jedan od lajtmotiva ovog romana koji se nahodi u opoziciji prošlost-budućnost. Nemogućnost da se krene dalje usljed zatočenosti u raljama prošlosti koja neprestano pohodi i proganja sve likove romana zrcali se u liku Voljene koja dolazi kako bi otjelovila prošlost i pokazala stalno bježanje od nje upravo od onih koji su je nosili kao teret. Njena pojava i znamenitost koja se u tome krije je: odmazda koja se ponavlja. Poput pradavne prakse taliona, Voljena se pojavljuje, vaskrsava kao iskupitelj – sebe, majčine prošlosti, majčinog čina (zločin ili ljubav?), pojavljuje se da sve one koji žive onkraj vremena i prostora osvijesti, da ih primora na suočavanje sa stvarnošću sama bivajući fantazijom u čemu Morrison fantastično dočarava svu ambivalentnost i ironiju rasizma.

Zaista ova nobelovka posjeduje maestralan, volšeban stil pisanja - ispreplićući stvarnost i fikciju, stvara priče koje hrabro temelji na povijesnoj podlozi i iskustvima afroameričkih robova. To isprepleteno vrijeme je ingeniozan književni organon: sadašnjost se miješa sa prošlošću, sjećanja sa stvarnošću, onako kako se duh miješa sa fizičkim i prostornim pojavama i ljudima, primjerice, većina se likova u Voljenoj trudi usredotočiti na budućnost no prošlost je toliko teška da ju je teško prihvatiti i nemoguće zaboraviti.

„Seta“, kaže, „ti i ja, mi imamo jučerašnjice više nego iko drugi. Treba nam nekakva sutrašnjica.

Jednom prigodom, u emisiji Agape, profesor Dragan Stojanović, govoreći o Thomasu Mannu i njegovom voluminoznom romanu Josif i njegova braća govori o tipično Mannovom postupku prekrajanja mita obogaćujući likove dubinom, smislom i kompleksnošću karaktera. Navedena tomasmanovska psihologizacija likova prisutna je apsolutno u romanu Voljena. Morrison, žena koja piše o ženi tako za psihologizaciju lika zapravo koristi njezinu prošlost, koju se nastoji potisnuti, sadašnjost koja je jednako teška i budućnost za koju se čini kako je nema. Takav pristup čini djelo puno emocionalnog naboja te se bez obzira na njezinu vještinu baratanja riječima čini kako se vrijednost djela zapravo krije između redaka. Emocionalni naboj stvara se i dvostrukom drugošću koju roman podrazumijeva a koja je u socijalnom i historijskom kontekstu važna: rasna (tamna puta) i rodna (žena u patrijarhatu) drugost. Setha, glavni lik, majka, fungira kao glavni primjer manifestacije dvostruke drugosti (rasno i rodno).

Iako je to već donekle i kazano, roman je slika položaja crnaca u Americi 19. stoljeća. U drugoj je polovici 17. stoljeća započelo porobljavanje afroameričkog naroda u sjevernoj Americi te se ta praksa nastavila u sljedećih 250 godina.) U svojem romanu Toni Morrison nastoji povezati prošlost američkih robova sa savremenim društvenim okolnostima, budući da se radnja odvija u Sjedinjenim Američkim Državama nakon građanskog rata gdje se crnce iskorištava kao obespravljenu radnu snagu. Jorge de Alva tvrdi kako se povijest potlačenih može otkriti jedino prihvaćanjem kako ne postoji jedinstvena povijest već samo mnogostruke povijesti. Otuda imamo i nekoliko perspektiva [vlastitih] povijesti likova u romanu pri čemu svako od njih sklapa mozaik i slagalicu shodno onome što iz fragmenata njemu dostupnih može složiti. Svako zna samo dio tuđe povijesti, svako svoju želi zaboraviti a ona ide za njim.

Dotaknimo se tek ovlaš na kraju teme majčinstva. Za Morrison i protagonisticu Sethu, majčinska ljubav mora biti ili jaka ili je nema. Na prigovor Paula D Sethi da je njena ljubav bila prejaka da je ubila njeno dijete, ona mu odbrusi:

            Prejaka? (...) Ljubav ili jeste ili nije. Slabašna ljubav nije nikakva ljubav.

Naravno, u kontekstu gore kazanog, ona želi da spasi svoje dijete, svoje čedo od zala koje je sama proživjela. Kako ni sama u tom prijelomnom času ne vidi svjetlo, ne vidi budućnost, obzirom da sa bijelcima (koji dolaze po crnce) nema budućnosti, ona čini ono što misli da mora eda bi svi zajedno pošli na onu stranu, gdje će biti zajedno i sretni.

Nije moja dužnost da znam šta je gore. Dužnost mi je da ih zaštitim od onoga za šta znam da je užasno. I to sam i uradila.

Koristeći motiv folklora i narodne priče, te ne samo motiv, već i stil pisanja, Morrison želi da istodobno sačuva autohtonu tradiciju oralnog pripovijedanja staroafričkih priča, kao i da poruči da ovakve priče ne smiju da budu zaboravljene, i da na ovaj ili onaj način treba da se prenesu i ispričaju.

            Takva priča ne smije da se prenosi.

Smije i treba. Čitajte Toni Morrison. Važno je.