Slovo o knjizi, vol. 11: Detabuiziranje intime pisca (O knjizi "Crveni kofer" Lane Bastašić)

Knjiga Crveni kofer Lane Bastašić, izašla u izdanju Buybooka a u sklopu edicije Dnevnik, raskošno je opremljen dnevnik koji lijepo prianja uz čitateljske ruke. Knjiga je to popraćena slikama koje donose duh mjesta koje spominje autorica, elegantnim stilom u kurzivu označenim mjestima u kojima se kreće, sa ostavljenim prostorom za vlastite misli i bilješke na kraju.

No, naglasimo – ovo nije autobiografija niti pokušaj rekonstrukcije vlastitog života iz udaljene perspektive. Formalna razlika između dnevnika i autobiografije je očita. Potonja je osvrt na život iz određenog trenutka, dok se dnevnik, koliko god on bio refleksivan, kreće kroz niz trenutaka u vremenu inkorporirajući analepsu i prolepsu. Kako tvrdi i Roy Pascal u Dizajnu i istini u autobiografiji, „ništa manja nije razlika ni između cjelokupnog tona izražavanja u dnevniku i autobiografiji, tako da, ako se u autobiografijama citiraju ulomci iz dnevnika, oni, nehotice ili ne, začuđujuće svjedoče o promjeni fokusa.“

Dakle, dnevnik nastaje u trenutku, bez vremenskog odmaka pri čemu autorica nalik kakvome hroničaru ispisuje sebe, svoja stanja, emocije i doživljaje izravno i bez kritičke valorizacije. To je ono što daje bogatstvo i životnost Crvenom koferu. Iako stvarno vrijeme knjige pokriva nekoliko mjeseci u Zürichu (uključujući i nekoliko putovanja u Barcelonu, Genevu i Solothurn), subjektivno i čitalačko vrijeme pokriva jedan život. Uzgred, taj život jeste život umjetničke duše sa svim mahanama i vrlinama koje kao ljudsko biće nosi sobom.

Jutarnje i dnevne navike, samovanje, razmišljanja – sve to podsjeća na jedan uobičajen dan u životu bilo kojeg neznanca. No, ova se knjiga dotiče i temata smrti i života, ljubavi i besmisla, sastanaka i rastanaka, te se kroz te segmente otkriva duša. Ima u ovoj knjizi nekoliko važnih pitanja koja bivaju oslovljena, poput: 1) doktore, hoću li ja umrijeti?, 2) mladiću, koja je riječ znana svim ljudima?, itd. Prvo pitanje bi, uvjetno kazano, zadiralo u samu bit života, dočim bi drugo Joyceovo pitanje progovaralo o ljubavi. Tako se eros i thanatos, kao stare, prateme, javljaju u ovom dnevniku, u kolopletu stvarnosti i snatrenja. Iste su bjelodano raskrivene i jednostavnim, pitkim i razboritim jezikom iskazane, bez uvijanja i tabuiziranja. Dakle, autorica detabuizira vlastiti život i vlastitu intimu kao što je nekoć učinio Knausgor u šestotomnoj Mojoj borbi. Naravno, ova knjiga ne cilja da učini ono što je norveški pisac učinio, Bastašić jednostavno s koricama knjige prostire i otvara pred čitateljem korice duše, u nadi da će odsutni (i budući) sagovornici moći klimnuti glavom i reći: „Da, ovo kao da je moj dnevnik.“

Rekoh, ovo je otvaranje svojevrsne intime pri čemu jednu od važnih uloga u životu spisateljice nosi njena baka. Preko bake se i pokreće simbolika „crvenog kofera“ koji fungira kao topos na kojemu se putovanje nadaje kao ključna, ishodišna tačka i značajka života ispisanog u dnevniku. „Crveni kofer“ kao simbol se javlja na dva mjesta povezujući baku i Lanu u jedno, jedan je bakin i on je sjećanje i motiv, pokretač i reminiscencija, drugi je vlastiti ali podsjeća na bakin i služi istoj svrsi. Tako se veže jedna simbolička veza: baka – crveni kofer – putovanje – nestalnost. Upravo je ovo posljednje najevidentnija karakteristika autorice koja, svodeći stvari na najjednostavniju razinu, naprosto traži mir. Čini se, kao u nekom zagonetnoj Mannovoj noveli, da taj mir pronalazi „negdje na sjeveru“ što me podsjetilo na Tonia Kroegera koji putuje i u svojoj odisejadi pronalazi neka otajstvena mjesta „negdje, tamo“ gdje bježi od svijeta i povlači se u svoje jastvo.

To bismo mogli, uvjetno kazano, nazvati metafizičkom intertekstualnošću koja se odigrava neželjeno, nesvjesno, na nekoj podsvjesnoj skalini. Ona posve lucidna intertekstualnost razvidna je u komunikaciji i spomenu drugih književnih djela i autora. Naglasak je, u ovom slučaju, na Jamesu Joyceu, obzirom da autorica boravi u Zurichu gdje se nalazi Muzej Jamesa Joycea u kojemu radi stari Fritz koji joj vrijeme provedeno u tom gradu čini ugodnim. Na nekoliko mjesta se pojavljuje finneganovanje sa spomenutim Fritzom što je direktna aluzija na Joyceovo remek-djelo Finneganovo bdijenje. U knjizi se spominju i Murakami i Michael Ende (Beskrajna priča) i Magda Szabo i njene knjige, kao i filmska trilogija Tri boje. Ova upućenost u pop-kulturu i klasike filmske i književne umjetnosti, kao i savremenu umjetnost, budi znatiželju čitatelja i potiče ga na preispitivanje vlastite intime kao i poznavanja savremene kulture.

Crveni kofer je izvrstan dnevnik u kojem se detabuizira intima spisateljice, čija je glazura simbolična a suština stvarnosna i životna, knjiga koja nudi itekako vrijedna zapažanja o književnosti samoj, kao i savremenoj kulturi. Knjige poput ove tjeraju čitatelja na preispitivanje vlastite svakodnevnice, te demaskiranje zbilje i gledanje istini i svojim navikama u oči.