Slovo o knjizi, vol. 10: Žena, mogućnost i spekulativna fikcija (O romanu "Sluškinjina priča" Margaret Atwood)
Ova
knjiga više značenja sukusira u onome što nije izrekla, u nedorečenostima,
neizvjesnostima i nedovršenostima. Više je u onome čega nema, popunjavanju
praznog prostora našim upisivanjem mentalnog sadržaja negoli u samoj radnji per
se.
Svakako, ovo je knjiga koja u žižu dovodi status/pitanje žene stavljajući je u
kontekst teokratskog totalitarnog režima fiktivne države Gilead. U toj državi, žene
se, poput objekata raspoređuju po kategorijama a ključna značajka koja pomaže
sistemu da pretraje i postoji jest: plodnost. One koje su plodne nazvane
su Sluškinje i ovaj roman je ispovijest, zapravo dnevnik jedne
žene koja spada u red takvih. Taj dnevnik, ma kako da je nastao, sudar je i
ispreplitanje dvaju svjetova, dvaju života (prošlog i sadašnjeg), ljepote
življenja i rigidnosti besmislenih pravila. Fragmentiran ali koherentan, Sluškinjin narativ
izatkava sliku jednog života, promjene i svrgnuća onog što je bilo "do
jučer". Međutim, kako rekoh, upravo taj prazan prostor dopušta učitavanje
značenja. Neka od njih je sama autorica donijela, a neka je ostavila slobodnim
za tumačenje. Umberto Eko je nekoć kazao u pogovoru Imenu ruže da
su romani strojevi za proizvodnju tumačenja pa je u tom smislu ova knjiga
cjelovit, zaokružen i potpun roman koji zaista proizvodi svekolika tumačenja.
Knjiga se bavi širokim rasponom tema obuhvaćenim jednom riječju: mogućnost.
Mizoginija je opasan fenomen o kojemu bi trebalo govoriti no kada ona iz
mogućnosti i misli pređe u transfomira se u djelo nasilja, to postaje društveni
problem. Priklanjanje vlasti i onima koji posjeduju moć je oduvijek postojalo,
no kada to postane viralno, korupcija i rasap društva doživljavaju enorman
porast. Prilika za bijeg (od čega hoćete, name it) uvijek postoji ali je
pitanje koliko istinski i srčano želimo iskoristiti tu mogućnost. I ova je
knjiga mogućnost obzirom da spada u žanr distopije, baš kao i Orwellova 1984;
kako je nekoć Orwell predviđao i anticipirao budućnost od koje nismo daleko, na
tom tragu ali ne baš isto, Atwoodova je napravila sliku jednog potencijalno
lošeg svijeta koji je - i to je ključna razlika - u ovom ili onom magnovenju
povijesti zaista postojao. Ona je samo okupila sve trenutke, sve događaje i sve
mjere na jedno mjesto i tim zbrojem ljudskih domišljanja pakosti i
omalovažavanja žene došla do Sluškinjine priče.
Darko Suvin, jedan od najvećih teoretičara naučne fantastike, donio je sljedeću
definiciju naučne fantastike: „Naučna fantastika je književni žanr čiji su
neophodni i dovoljni uslovi prisustvo i međuodnos očuđenja i spoznaje, i čiji
je glavni formalni postupak imaginarni okvir koji je alternativan autorovom
empirijskom okruženju. Očuđenje je razlikuje od 'realističnog' književnog
glavnog toka od 18. do 20. vijeka. Spoznaja je razlikuje ne samo od mita, već i
od bajke i visoke fantastike.“[1]
Iako
sama autorica Sluškinjine priče Margaret Atwood svoje romane ne želi
smještati u žanr naučne fantastike, Ursula Le Guin svojoj mlađoj kolegici[2]
drži lekciju pokazujući razlog zašto autorica izbjegava takvu klasifikaciju –
„ne želi da je književni fanatici gurnu u književni geto.“ Atwoodova svoj roman
smatra spekulativnom fikcijom što onemogućava kritičarima da ga analiziraju
i motre u punome svjetlu i pomoću organona evaluacije naučne fantastike.
Na
tragu rečenog, crtajući očitu korelaciju između krajnje desničarskih
konzervativnih kršćanskih pokreta i muslimanskih šerijatskih zakona
autoritarnih teokratskih ideologija, Atwood je stvorila uznemirujuću viziju.
Smještena u ne tako daleku budućnost, Offred je određena kao Sluškinja. To
znači da joj plodna maternica "dopušta" da ostane u Fredovoj kući kao
njegova pravna supruga. (Otuda semantička igra sa nazivom "Fredova"
(Of Fred) i ne baš suptilnom slutnjom „ponuđena“ („offered“)). Koja je njena
alternativa? Rad u radioaktivnim pustošima (što bi nesumnjivo dovelo do njezine
smrti u roku od 2-3 godine).
Dakle,
ona ostaje kao "sluškinja" u nadi da će Fredu roditi dijete koje će
odgajati on i njegova supruga. Jednom kad ispuni svoje dužnosti, bit će
prebačena sljedećem muškarcu i njegovoj supruzi. Kao rezultat toga, prisiljeni
smo čitati kako je Fred sistematično siluje u njezinim plodnim noćima. Čak je i
ona to prihvatila kao dio života – možemo oćutati treninge (pranje mozga) na
novim Sluškinjama. Pravo je čudo što svi, na koncu, nisu bili skroz poremećeni.
Prema uvodu, Margaret Atwood nije stvorila nijedno pravilo, propise i kazne
nametnute tim ženama. Ono što je učinila bilo je to da je uzela sve stvarne
strahote koje su žene pretrpjele kroz vijekove i učinila da se sve one dogode
odjednom u kreiranom amalgamu. Možda bi doista pravi pristup, kako sugerira Le
Guin, bio da se ovaj roman osmotri i analizira kao naučna fantastika, no
nakon svega rečenog i Suvinove definicije – moramo se zapitati: zar može biti
naučna fantastika sinteza elemenata povijesti i sadašnjosti bez faktora
anticipiranja? Možda bi ipak trebalo ostati pri onom oslovljavanju kojeg je
sama Margaret Atwood predložila i koristila. Zašto? Kao i većina
"postmoderne" književnosti (Nabokov, Borges) i naučna se fantastika
uobičajeno, tipično i često ustrajno, bavi epistemologijom. Malo je vjerovatno
da će naučna fantastika ikada postati glavni oblik književnosti. Život kakav
jest (koliko god bio glamuriziran ili krivotvoren) većini je ljudi zanimljiviji
od znanstveno-izmišljenog života „kakav bi mogao biti.“
Sluškinjina priča možda je jedina knjiga ove vrste koja jednim svojim rubom dodiruje stvarnost dok se drugim dotiče imaginacije. Nepravedno bi bilo osloviti ju naučnom fantastikom, jer se, kako smo naveli, sve ono što je svedeno u tekst ove knjige, dešavalo ženama diljem svijeta u ovom ili onom povijesnom periodu pa otuda njena književna i zbiljna istinitost. Važno je čitati romane poput ovog.
Comments
Post a Comment