Sarajevska hronika, vol. 72: Ko je ubio Hasana Mehmeda?

 

U ovoj priči mnogo šta je tačno a samo Bog dragi zna šta je istina. Likovi pripadaju povijesti koja se možda i nije zbila a možda i jeste. Ko bi, sem Boga, to znao.

Sudbina ga je iz daleke Anadolije poslala istočno, Bosni, da ratuje i osvaja. Sudbina je bila oličena u visokoj Porti koja nije pitala za vlastita osjećanja, već je postupala po svojim potrebama. Tako se desilo da je on vojevao i iz mnogih bitaka kao diskretni heroj izlazio. Pamtili su ga saborci po odvažnim napadima, pričalo se o njegovim diverzijama i ingenioznim idejama. Za života nije uspio izgraditi porodicu, već je samotinjski živio tavoreći po logorima, krećući se od mjesta do mjesta, ratujući i klanjajući. Kada bi se boj svršio, on bi se povukao u šator, prije toga bi na nekom bunaru ili iz bačvi polijevajući se vodom uzeo abdest, a onda bi zanijjetio i klanjao sve propuštene namaze. Predaje svjedoka kažu da je jedino njegov šator u mnogim noćima bio obasjan nekakvim naročitim nurom, da je sve oko njega izgledalo blijedo i maglovito a jedino je njegov čador sijao.

U jednoj od bitaka, sučeli se on sa velikom vojskom. Napustiše ga njegovi, pobjegoše za brda, a on ostade sam naspram hiljadu i više vojnika. Sve što se o tome zna jeste da je tijelo neko od njegovih saboraca našao izmrcvareno, ukrvavljeno, odjeća na njemu sva je bila pohabana a njegov gazijski mač je čvrsto ostao pripojen njegovoj desnoj ruci. Ukopali su ga tu gdje su ga i našli, tvrdeći da dejstvuju kako tradicija nalaže, i ostavili samo nadgrobni kamen nemajući vremena da upišu njegovo ime i godinu smrti.

Prošlo je mnogo ljeta (a hroničari iz tog kraja vele i stoljeta) kada je u vrandučki kraj došla bulumenta ljudi koji će tu graditi željeznicu, koji će postavljati prugu. Radovi na željeznici su se zahuktavali. Mašine su prolazile, radnici i irgeti znojnih čela i crnih ruku su metar po metar marljivo i vispreno radili. Negdje u velikom gradu, desetak vozova čekalo je svoju džadu kojom će prevoziti ljude s kraja na kraj. Isnam, nadzornik radova, šetajući uokolo, na mjestu kuda je trebala proći pruga naiđe na ogroman kamen. Zagledao ga je sa svih strana začuđeno, usplahireno. Pozvao je svitu ljudi da pogledaju ovo neobično zdanje prirode ovdje posađeno kao bačeno s nebesa. Jedan od radnika u plavom kombinezonu, Ešref, koji je vjeru učio od svoje nene rahmetli, poznade znak kojim se obilježavao mejtaš kamen. Povika: „Ljudi, ne hodite ovud! Mak' se, živ bio, ovo je mezar!“ Svi su zapanjeno pogledali u njega, preneraženi onim što on priča. Isnam smireno reče: „Ne mahnitaj, Ešo, kakav mezar nasred ceste.“ A onda im on opisa po čemu je poznao smrtnički kamen te izmoli nekoliko insana da ga gurnu a onda poznade arapsko slovo H. „Hu! Znate li šta je HU?“ Neko dobaci: „Sova u šumi!“ na što se svi prisutni provališe smijati. „Budale jedne! HU znači on, vidite li da je ovdje zemlja drugačija, vidite li mali kamen doli? Mezar, kad kažem!“

Zaista, ustanovi se da je tu počivao nečiji mezar, no niko nije znao kakav, čiji i otkud baš tu. Međutim, ni to nije predstavljalo toliki problem radnicima koliko to što je taj mezar smetao nastavku izgradnje. Radovi su došli do tog mjesta a sada je iskrsnula dilema – šta činiti? U tom kraju, u selima oko Vranduka, živjelo je nekoliko pobožnih ljudi, učevnih i umješnih, koji bi mogli dati odgovor i odgonetnuti šta činiti. Najprije su se obratili hadži-Fejzi koji ih je dalje naputio na hadži-Munira hanumu. O njoj je glas išao da je za sve moguće prilike klanjala istiharu kako bi joj na san došlo kako je ispravno postupiti. Rekoše joj – Munira-hanuma, imamo mezar nasred ceste, ali ne znamo šta činiti s njim, šta je ispravno uraditi, smijemo li mi to dirati? Na to im je uzvratila: eto mene kroz par dana pa ću vam, inšallah, kazati. I tako i bi. Klanjala je istiharu nekoliko noći ali u svakom od tih snova koji bi joj došli, usnila bi turbe. K'o turbe da se izgradilo nekom neznanom gaziji i u snu to turbe bijaše povrh brda. Tako im i kaza – mezar da se premjesti malo gore, poviše, u brda, onda oni mogu raditi a tu gdje se izmjesti, da se turbe napravi, veli – rad' sjećanja.

Nije to trajalo dugo vremena ali je učinjeno kako Bog zapovijeda. Nijedan propis nije prekršen niti je oskrnavljen. Ekshumirali su tijelo, izmjestili mezar sa kamenom malo gore, u brda, a onda se podiglo i malehno turbe i oko njega postavljena ograda i na ogradu kapija koja se zaključavala. Hadži-Fejzo koji se nije upuštao u istiharu i tumačenje identiteta mejjita, zaintrigirao se za ovu misterioznu ličnost koja je život skončala tu, pod kamenom na kojem piše HU. Ah, hadži-Fejzo je bio mistik, učevan i pametan, upućen u vjerske nauke, u Kur'an i hadise a poznavao je i arapski jezik. Javio se zajednici koja se brinula o ovome turbetu i na sebe preuzeo ulogu čuvara turbeta. Svečano su mu predati ključevi a on se trudio biti vjeran čuvar. Svako malo zijaretio je to mjesto iako je imao od svog sela dotle pješačiti i sahat vremena. Nakon podne-namaza zaputio bi se, sjeo i meditirao nad izgubljenom sudbinom. Ponekad bi i prozborio naglas a kako nije bilo nikoga da ga čuje ili vidi, jedino društvo bio mu je mezar-kamen iščezlog ratnika.

Pričao je svojoj supruzi da razmišlja i domišlja kakva li je sudbina mogla zadesiti tog čovjeka pa da tako premine i ostane neznan, daleko od svakog svog i od doma. Ona bi tad rekla: „ako je muslimanski jezik na mezaru, muslim je, pa prouči Fatihu i šta'š više ti, Fejzo...“ Proučio bi on Fatihu, katkad i Jasin, ali srce mu se nije smirivalo. Ispitivao je hroničare, historičare, pozivao ih (a oni bi se odazivali) ne bi li istražili i šta pronašli. Donijeli su oni mnoge historijske knjige, predaje u kojima se potvrđivao veliki broj ratnika i gazija koji su osvajali i vrandučkim krajem protutnjali poput tornada, no ni za jednog se ne zna da je ovdje poginuo. Prolazile su mnoge godine a hadži-Fejzo i dalje neumoljivo vapio za istinom. Čežnja u njemu je narastala toliko da bi mnoge noći probdio u mislima, u nesanici.

Ispod njegove potleušice tekla je rijeka Bosna, plahovita ali i bijesna, pogibeljna i umirujuća. U rane sabahe izašao bi na zrak koji je omamljivao svježinom, posmatrao prizor magle koja kao oblak lebdi nad rijekom, drveta koje se povija i grabi smeće koje je rijeka donijela. Prišao bi i sa drveta skinuo kese smeća a onda ih potajno zapalio u prikrajku. Dokle njegova sjećanja sežu, rijeka Bosna uvijek je bila toponim njegovog života. Unučad su dolazila i uživala u zelenilu prirode, u svježini rijeke, u blistavom cvatu pramaljeća. Kad bi sve obeharalo, on bi stao na trijem, posmatrao šarenilo boja, udisao svo kraljevstvo mirisa i opijen ljepotom Božijeg stvaranja, tiho u njedra zahvaljivao Bogu. A sada ga je proždirala misao o neznanom junaku. Nije imao mira ni na havi, ni unutra, ni kada bi sunce ozarilo polja, ni kada bi vjetar nanio opojni miris cvijeća iz bašte.

Jedne noći, nakon što je sa zikrom na usnama utonuo u san, čudan prizor poče da mu se ukazuje. Rijeka Bosna sva nabujala, nosi sve pred sobom a on iz daljine gleda i vidi siluetu nasred rijeke, do koljena smočenu u vodu. On ide ka njoj ali se ne miče. Doziva ali glas ne izlazi. Konačno jeknu: „Mladiću! Hodi 'vamo! Šta ćeš u vodi, utopićeš se, hodi!“ Mladić se okrenuo i gledao starog hadžiju u lice. „Mladiću, ko si ti? Šta radiš tu?“ Mladac krenu lahkim gazom i načini dva-tri koraka. Najednom hadži-Fejzo osjeti kako ga neka sila vuče ka rijeci a njega strah i jeza obuzimaju. Rijeka buja i izgleda strahovito. „Fejzullah-efendija!“, povika mladić koji je, sada je to vidio, bio obučen u uniformu osmanskog vojnika, bio je gazija par ekselans. „Kako mi ime znaš? Mladiću, predstavi se, ko si?“ „Ja sam, efendija, Hasan Mehmed, to mi je ime.“ „Hasane, čedo, bježi iz vode, utušićeš se...“ „Svakako je mene voda odnijela, dobri moj. Došao sam samo tebi da kažem ko sam, da mi na mezaru ne stoji samo HU. Čuvao si me i zauzet ću se za tebe.“

„Ko te ubi, dijete? Ko te ubi? Kad?“, čula je Hatidža. „Fejzo, probudi se! O Allahu, Ti si kadar, izbavi ga iz ovijeh jada! Ko je ubio koga, moj Fejzo, opet si ružno sanjao!“ Na to se hadžijine oči rasaniše, prvo vidje obrise u sobi a onda i svoju hanumu, levhu na zidu, peć smederevac u ćošku i policu s mushafima. „Hasan Mehmed, mila moja, Hasan Mehmed.“ Ona tiho prozbori: „Ko je Hasan Mehmed?“ „Neznani gazija čije turbe čuvah tolike godine... Ali ko ga je ubio?“