Sarajevska hronika, vol. 71: Kada pukne nit ili storija o Simi i porodici

 

“Dan je tako lijep!”, reče Sima protežući se u krevetu kojeg je obasjavalo jarko ljetnje sunce. Njegova je glava bila položena tik ispod prozora kojeg je bilo nemoguće cijelog obujmiti zavjesama, zastorima, trakastim zavjesama i svim drugim sredstvima za zatamnjenje pa su sunčevi zraci uvijek uspjeli prodrijeti u sobu udarajući Simu direktno u oči. Mama mu je često govorila da se okrene drugačije, da mu noge budu ispod prozora a glava na suprotnoj strani ali on to nije htio. Buntovni momak bio je ubijeđen da mu miran san donosi upravo taj položaj. Taj ogromni prozor naslijeđe je prethodnih vlasnika. Onaj koji je njima kuću projektovao i gradio očigledno nije završio ni srednju školu a kamoli fakultet. To nije nipodaštavanje, naprosto su propusti bili upečatljivo očevidni. Zidovi su bili heravi, prozori neproporcionalnih dimenzija što je bilo izuzetno teško sanirati, organizacija prostora je bila katastrofalna a stepenice do gornjeg sprata jako nestabilne i izvitoperene. Uprkos svemu, odabrali su ovu kuću samo zato što je bila najjeftinija na tržištu baš u trenutku kada je Fehima, Simina mama, dobila otkaz a porodica bila u kreditu do guše, kreditu koji će otplaćivati 17 godina. Zavalili su se, pa im je klizište pomelo kuću, onda kupiše otmjenog Passata kojeg bez nadzora parkira Safet i kamion ga nesmotreno satra toliko da su ga i na otpadu jedva primili. Na to sve dodajmo i pokušaj podmićivanja jednog stranačkog funkcionera ne bi li Safetu našao posao u struci. Naravno, našao je on Safetu posao, jer iako je bio đon-obraz, za pet hiljada maraka morao se pokazati, pa mu je našao mjesto nekakvog izmišljenog pomoćnika koji je zapravo bio hamal u preduzeću za uvredljivo banalnu platu. No, plata je plata a porodični grkljani kao ptići zinuli i vape da pojedu kakvog crva kojeg poglavar gnijezda treba da sruči u usta. U takvom neuslovnom ambijentu u kojem su sada živjeli Sima (kojem to nije pravo ime) je osjetio nekakvu nujnost koju je on oslovljavao ljepotom, osjetio je melanholiju i vezao se za taj topos. Soba u kojoj je boravio zaista je imala najbolje osvjetljenje zbog neravnog i ogromnog prozora te razmještaja stvari u sobi. „Tako lijep dan!“, još se jednom protegnu zijevajući i proizvodeći čudne zvukove a onda lagano povuče noge, spusti ih na pod, navuče papuče i otetura do WC-a da se umije. Napolju je, što se moglo vidjeti kroz njegov prozor, na travnjaku Safet vozio kosilicu koja je neumoljivo brundala. Tutnjala je kao traktor, vibrirala kao sirena za vazdušnu opasnost a kosila neprecizno i frljavo. Ipak, služila je svrsi. Subotnji jutarnji ritual porodice je bio sadržan u rasporedu: Safet kosi travu pa poslije toga sjedne na klimavu verandu i pripali motane cigare koje su čadile i zagađivale zrak gore od ma kakvog dimnjaka, Fehima sprema čimbur, reže salamu i otvara paštete, ako se u frižideru nađe pokoji paradajz, svi poviču da je spremila delikates, Semir zvani Sima odlazi po hljeb u prodavnicu nedaleko od kuće, potom zalije cvijeće a Merima, najmlađi član porodice, spava, jede i vrati se spavati. Međutim, svako od njih, ma koliko nevino djelovao, čuvao je u sebi i za sebe neku skrovitu tajnu. Tajne imaju dvije funkcije. Prvo, ne govorimo sve o sebi prvom čovjeku kojeg sretnemo. To dalje znači da mi znamo stvari koje ljudi oko nas ne znaju što nas čini autentičnima u jednom naročitom smislu. Drugo, tajne nam pomažu da uspostavimo povjerljiv odnos sa drugom osobom. Nema li tajni, prijateljstvo ne može da se razvija, odnos ne može da napreduje. Jer, zaboga, ako znam sve o tebi, zašto bismo uopće razgovarali? Problem koji je ova porodica nosila kao dijagnozu upravo je bio sačinjen u nedijeljenim tajnama. Svako od njih postajao je svijet za sebe, otuđen i dalek drugima i stoga zatvoren u svoje stakleno zvono, u vlastiti zatvor i krletku mikrokozmosa. Na prvu, pomislićete da je Semirova tajna njegov nadimak – jok! Kao dijete je imao kuče koje je uistinu naličilo onome iz serije koja se emitirala na TV-u: Sretni ljudi. Onima koji su tu seriju gledali poznata je analogija imena Sima. Komplementarno tome je jedno Semirovo iskustvo u kojem se predstavljao raji iz ulice govoreći da se zove Semir ali ga mogu zvati Sema na što su se ulični derani izrugivali kovitlajući slova E i I pa su od izrugujućeg Seema Seema došli do Siiima Siiima. I tako je ostao Sima. On je to prihvatio pa je njima bilo krivo što su uopće to smislili jer ga nije pogodilo. To je bio njegov najjači adut. Mogao je mnogo progutati a ljude oko njega, čak i najbliže boljelo je to, jedilo ih je to što ga ne mogu povrijediti, što ne mogu da ga uzdrmaju, rastuže ili rasplaču. Prije svega, otac i majka. Kroz cijelo djetinjstvo tlačenja, ponižavanja, mrcvarenja, gaženja, stucanja mislili su da su konačno ostvarili svoju antiroditeljsku misiju – da su ubili njegovo samopouzdanje, otpornost, da su utišali njegov glas, da su ugušili njegovo JA, da su ga sveli na puku biološku činjenicu i vjernog zimbabvejskog roba koji će služiti svim njihovim naredbama i željama, koji će se predano pokoriti njihovim riječima i spaliti svoju dušu. Sima je bio Faust. Kao da je sklopio dogovor sa đavolom, neuzubillah, bio je nadaren, pametan, pronicljiv, razborit, razuman, inteligentan, prokljuvio bi ljudsku psihu brzo, čitao bi ljudska ponašanja, vrijeme je provodio čitajući silne knjige ali je na sve to glumio jednu djetinju radost koja nije bila naivna. Merima nije spavalica iako se može učiniti tako na prvu. Ona je svoju školu učila od brata. Prepredena, mudra i strateg, već godinama se pretvara da ima poremećaj koji je tjera da stalno spava. Prvo malo odspava pred njima u dnevnom boravku a onda zamakne u svoju sobu sva podbuhla, kunjajući i teturajući kroz hodnik. Čim škljocne zvuk ključanja sobe, ona gleda filmove, čita Hegela i Kanta, posmatra prirodu iza zavjesa. Kad bi došlo vrijeme ručka, ona bi pogađala ko je došao da je zove na ručak. Ako bi se čulo servilno i tiho, jedva prepoznatljivo kuckanje, to bi bila Fehima. No ako bi vrata zalupala tako kao da na njih udara armijski tenk, znala bi da je Safet.

Nakon proglasa da je dan lijep, Sima je sišao niz lelujave stepenice a iz pravca niše dopirao je miris svježe prženih jaja. Otvorena vrata kuće propuštala su unutra zadah svježe pokošene trave koji se u nosnicama miješao sa mirisom hrane stvarajući prijatan osjećaj.

Samo što su sjeli za trpezarijski sto, Safet je otpočeo s imperativima. „Semire, danas ti i ja idemo gore kod Halida na njivu! Jedi, spremi se i polazimo, već je kasno, gledaj kol'ko je prošlo! Hajde brže, ne nateži se. Fehima, dođi 'vamo!“ Dozivao ju je jer je ona, po običaju, sa doručkom (kao i ručkom) završila prije svih pa je otišla u udobni ugao gledati kulinarsku emisiju koja se uvijek emitirala subotom u ta doba. Ustala je i prišla stolu stojeći, gledajući ga snishodljivo, poraženo i pokajnički. „Maloprije vidim da su prozori flekavi k'o hala. Oprati fino, kad dođem, vidjeću jesi li fino oprala, onda štokovi od vrata... Pa gleda li iko išta po ovoj kući il' samo 'nako tavrljate?! Sve to fino uglancati znači...“ „Nemam kad, htjela sam koš...“ „Začepi kad ja nešto pričam, jesi čula? Kad ja nešto pričam!“

Iako su nominalno bili vjerska porodica, Sima je dobro znao da je sve to što su njegovi roditelji prometali za vjeru i islam, čist bigotizam, prokleto bogomoljstvo i rijaluk. Kada bi im došli gosti, a baš su za to veče bili najavljeni njegovi rođaci, sve bi prštalo od islama. Usta su bila puna neobičnih zahvala, ponekad i nesvjesno bogohulnih, jer nisu ti ljudi ništa o svojoj vjeri znali ali su smatrali da je to apriorno, podrazumijevano znanje, to je nešto što se na dar dobija rođenjem, kao milošte od Boga. Nije potrebno čitati ni sveti spis svoje vjere, jednako kao što ne čitaju ni naputke koje dobiju uz novi uređaj. Onda se uređaj pokvari, pa se traži onaj papirić na kojemu piše kako zapravo ispravno koristiti uređaj. Potom se uređaj popravi, to se mora platiti, a onda se slijede upute. Kako znati da se vjera iskvarila, izlizala, kako znati da su u srcu samo njeni tragovi a ništa istinsko, iskreno i dubinsko? Kako prepoznati da i za život treba katkad pročitati uputstvo za upotrebu, da nešto nije uredu i da treba popravka? Kod ovakvih teško jer njih pare čine sretnim, novac ih zaglupljuje i „opamećuje“, keš je smisao svega postojećeg, obrtanje materijalnih dobara je teleološki fundament dunjaluka. Često je Sima pomislio da baš zato što Safetu i Fehimi nedostaje tevekkula, oslanjanja na dragog Boga, ne mogu materijalno, stambeno, pa ni zdravstveno dobro stajati. Nije to govorio, nije imao poriv za time. Jednom se pokušao razračunati s babom govoreći mu grubo da on nije Hidr, da neće živjeti vječno, pa i ako hoće, negdje je pogrešno načuo da se to zbiva na ovom svijetu („to ti je, babo, da te podsjetim, na ahiretu, ovdje smo svi smrtni i sve je ovo prolazno, i pare, i kuća i ti i ja!“) na što je otac uzvratio da on jeste Hidr (iako u biti nikad nije čuo za Hidra osim iz usta svoga sina pa je mislio da je to njegovo posprdno fikcionalno ime), da će živjeti dvjesto godina i da mali začepi i poslao ga je u materinu a tad je materina bila njegova soba. Naravno da Semir ni tada nije bio mali, bio je momak, zreo i ozbiljan, ali kako bi ovo funkcionalno vrijeđanje i iskazivanje svog egocentrizma dobilo na značaju, bilo je važno pronaći riječ kojom se momak izmješta u klinju čije je mišljenje nevažno i nema nikakvo uporište.

Došli su na imanje Halida Krivlića, uglednog vlastelina i bega, kako je sam sebe volio zvati. Safet mu je išao niz dlaku, pa bi i on, kad ga sretne povikao „Kako je Halid-beže?“ Sima nije bio nalik svome ocu. „Selam, Halide, kako si?“ bilo je sve što ovaj samoprozvani beg može dobiti od ovog momka. Bio je prisiljen živjeti sa svojima jer zaposlenje nije mogao pronaći a bez toga se nemoguće stambeno osigurati. Na imanju su bili samo Halid i njegova žena. „Mer'aba domaćine!“, povika Safet. „Kako je Halid-beže, ima li vrućine?“ Halid rukom mahnu da dođu pred kuću. „Dobro je, kako si, ljudino,“ povika. „Ne morate danas ni vi, drugi dan ćemo. Ne mogu danas ni Ahmo, ni Redžeb, ni Halčo, ni Derviš... Nećete vas dvojica sa mnom rintat', da polomiš tog jadnog momka.“

Po prvi puta, koliko je svima poznato, Sima odskoči i prozbori. „Ko je jadan? Halide, ahbabu, najjadniji su oni koji sebi pripisuju ono što nikad ne mogu biti a u ovom kraju begovi nikad živjeli nisu. Šutim ti godinama rad' ovog ovdje mog a Boga mi više neću. Nisam ja sluga tebi da ti mene svaki put vrijeđaš: te mali, te dječače, te ovo te ono! Izem ti više i argatovanje i rintanje cijelog života! I šta si postigao? Šta me ti gledaš?! Obojica! Djeca vas rođena mrze i preziru, u dugovima ste i kreditima obojica, ništa na kraju vama ne osta kad umrete, ni kuća ni imanje ni auto, a sretni svakako niste. Vi pobogu ne znate sjesti i odmoriti, vama je muka kad odmarate, nešto vam hoće biti! Ja, babo, odoh a ti služi i kuntu i pantu!“ Na to se Safet uzjoguni, pocrvenje u licu pa skoči onim vilama što ih je nosio u ruci na svog sina: „Ma pašče jedno paščadijsko, jesam te tako odgojio? Je li, brezobrazniče jedan pasji? Sad ću ja tebi pokazati, vidjećeš ti svog...“ „ZAČEPI!“ Svi se presjekoše. Iza njih je stajala Merima. Nikad nije bila budnija, nikad trezvenija, očima užaglim kao iz pakla, njima je sijevala lava i žar, gledala je u oca. „Znam šta si pošao reći, bezbožniče onaj glumački. Nećeš to govoriti pred nama više, je li ti jasno?“ Safet baci one vile u travu pa poletje prema njoj. Grabio je koracima kao da će kćer sa zemljom sastaviti. Najednom pade i pobi licem u zemlju. Iznad njega ponosno je stajao Semir koji je u ruci držao lopatu. „Dosta si ti vladao strahom, tiranine jedan. Rekoh sebi jutros da je ovaj dan lijep i biće lijep. Jelde, seko?“ „Vala si upravu, brate.“ „Gdje je mater, podržavateljka ovog ovdje diktatora?“ „Gdje joj je i mjesto.“ „Aferim. A sad ćeš i ti gdje ti spada.“ Nikada u životu Safet nije izgledao tako užasnut i preplašen. Na licu mu se pojavio užas koji mu je usta oklembesio, oči izrogačio a glas presjekao. „Š-š-š-ta radite vas dvoje? Ubiću vas majke mi!“ Halid je nijemo posmatrao ovaj prizor iz porodičnog života primičući se korak po korak. Sve bliže njivi čuo se zvuk brundanja motora. Najednom se pred njima stvori veliki crni kombi. Halid poče da se dere: „Teroristi! Upomoć! Otimaju roditelje! Banditi!“ Sima mu zveknu šamar preko lica a onda ga uhvati za kragnu košulje i privuče ga kombiju. „Čitaj, magarče!“ „Služba za suzbijanje nasilja u porodici...“

Narednog jutra kuća je blistala sjajem kakvim odišu kuće u kojima su mir i sreća gospodarice. Automobila više nije bilo, tog prokletog malog Citroena koji je nekoć koštao kao sam đavo, nije bilo mnogo toga što su Safet i Fehima navukli u garažu. Sve esencijalno bilo je tu. Brat i sestra za stolom uz milozvuk radija piju kahvu. Na vratima neko zvoni. Merima otvara. Poštar. Nosi nešto za njenog brata. On dolazi i kada vidi kovertu, zatreperi osmijehom sreće.