Sarajevska hronika, vol. 70: Pod mojim krovom

Nemate vi mladi pojma, ništa ni o čemu ne znate al' mislite da ste pamet svijeta pobrali – govorio je s uzdasima Fadil dok je po turski sjedio na izlizanom i ponegdje naderanom kauču. Onaj moj meni neki dan došao i on ti meni soli pamet, hej on mene našao podučavati „znaš da bi trebao ovo ovako ono ti nije dobro“ jer je on aman škole učio. Zaboli me bolan za tvoju školu! Gdje je to bilo kad smo mi djeca bili? Ehej, ja se sjećam, po pet kilometara tamo i 'vamo, od škole i do škole. Područna škola je tad bila k'o fakultet da si završio. Onaj moj ne zna privrnut šaraf, ja sve moram, jadna ti majka, on k'o da je rođen u odijelu i kravati. Joj! Fadil se nakon toga povukao u tišinu a njega je odmijenio Esad, njegov ratni saborac, bili su u istoj diviziji i preživjeli, kako oni to vole prepričavati, nemoguće. Moj Faja moj, današnji mladi su nesposobni, invalidi u obje ruke! Ja svog slao u Njemačku neće l' jezika šta naučiti pa da se tamo fata života, ono otišlo, vratilo se i veli „imao sam koristi“! Pa majke mu ga, kakve koristi si imao, šta si imao, mahtajućih šaka otišao, takav mi se i vratio. Onda ti on meni filozofira „znaš babo studij nivo kvalitet svjetski“ ama znaš kol'ko me to dotiče! Jesi li našao posao – nisi! Jesi li našao ženu – nisi! Fadil kratko uletje s pitanjem: „Švabicu ženu?“ a Esad nastavi priču: jok, kakvu švabicu, beli i tamo nema naših hanuma. Neće on ni ovdje, izbire momak, ovoj krivi zubi, s ovom ne može pričati o knjižurinama, ova se puno šminka, ona mu ne paše jer eto osjeća momak da nije za njega... Aman jarabbi! Baš sam ja zagledao kakva je njegova mater, broj'o joj zube i prič'o s njome o nekakvim temama... Umije kuhat', iz domaćinske porodice, znam joj babu dobar čovjek vjernik na hadž iš'o, hoće radit', ne zvoca, elham!

Dok su ova beskrajna izlaganja životnih mudraca trajala, Emir, Enes i Halima su napustili prostoriju. Soba je bila pod prigušenim svjetlom, tiha večer je sa sobom nosila rojeve komaraca a pred akšam i prdibuba, na prozorima su stajale prozirne mrežice pa ništa nije moglo pokvariti ove umne besjede. Esad, Fadil, Kana i Munira zauzeli su svako svoje mjesto. Njih dvije nisu mnogo progovarale. Zapravo, cijelog života nisu progovarale. Klimale bi glavom kada bi njihovim muževima zatrebao potvrdan argument ili kako bi neko njihovim pričama dao istinitost i autentičnost jer su oni, shodno svojem narativu, živjeli potpune originale i neponovljive živote. Esad je bivši pečalbar, najamnik koji je cijelog života crnčio. U tom svome crnčenju pronašao je odsjaje islama, često je znao izjaviti da islam voli rad i potiče na njega pogrešno razumijevajući kur'anske ajete koji su govorili o dobročinjenju. Doduše, znao je on primijeniti i dobročinstvo i biti blagonaklon, ljubezan, pristojan, odmjeren i pun razumijevanja ali samo kada su u pitanju ljudi od kojih ovise njegovi interesi i ugled. Sin mu je znao reći „babo, džaba ti sve to tvoje kad je to rijaluk a pozivaš se kanom na Kur'an, pa eto, razmisli...“ Naravno da nije razmišljao. Nije on imao kad razmišljati. Njegov se život okretao oko hrnbačenja, bauštelstva i fizičkog rada. Kada bi njemu i Kani došli kakvi gosti, on bi svoj vokabular izvještačio, izvitoperio, natezao i silio iako su neprestano iz njegovih usta izlazile iste izlizane fraze i klišeizirana shvatanja: „u mojoj percepciji.. on to ne percipira... to je satisfakcija (pri čemu bi naglašavao F)... njegov rezon je taj... to su ljudi skučenih vidika, treba se obrazovati...“ a on nije bio takav. Sve je to bilo prijetvorništvo, u vjeri bigotizam, u međuljudskim odnosima dvoličnost a u životu laž. O napetosti u kući da ne govorimo. Kada god je taj čovjek bio prisutan, izravno ili neizravno se neka aura negativnosti širila prostorom. Esad je bio duhovno groteskan čovjek ali je za sebe mislio da je sjajan insan, da je pomogao kome je god u životu mogao, da je besprimjerno i vanserijski odgojio svoju djecu a njegove su se pedagoške metode sastojale u šamaranju za manje pogreške i laži, udarcima kajišem kada se povrijedi njegov ponos i ego, bičevanjima uzicom od pegle premazanom uljem kada su izvan četiri zida procurile povjerljive informacije. Fadil nije bio ništa bolji od njega. U svome domu, ako se objekat u kojem je živio sa porodicom mogao tako osloviti, skrojio je diktatorsku vladavina. Atmosferu potpune tiranije i jednoumlja su osjećali svi, no protokom godina izgubili su snagu da se iznose s njim pa su mu prepustili moć da odlučuje i da njihove živote determinira i planira. Godilo mu je to, njegovom ponosu je imponovalo da je on ključni faktor nekoliko života. Pored žene i djeteta, suvereno je gospodario životima braće, sestara, bližih i daljnjih rođaka iako su svi bili stariji od njega. Uzaman! Kao uštrojeni, pogeli bi glave pred njim i pokorno slušali njegove upute za život. Da su to bile samo upute, to su bila popovanja, poduke koje su oni servilno ubirali i snishodljivo ćuteći odobravali. Misleći da je intelektualna gromada, upisao je fakultet pod stare dane. Diplomski je završio blagodareći svojoj supruzi koja mu je čitala knjige važne za studij i uradila gotovo sve u pogledu diplomskog. Naravno, njegov ego se tada tek počeo hraniti pa je upisao i magistarski koji je utrpao sinu kao da mu je to dužnost koju obligatorno mora izvršiti. Sin je iz osjećaja poštovanja prema ocu pomogao i ovaj je na koncu rukama i nogama odbranio i to stečeno zvanje za koje nije imao nikakvu podlogu. Kada je s tim svršio, okupio je svu rodbinu s kojom se svojevremeno družio, počastio ih kahvom, sokom i kolačem i trijumfalno izjavio kako je on sada magistar. To je u principu značilo da je od njih desetak-petnaest on sada najobrazovaniji i njega spada da tumači, objašnjava i donosi odluke i zaključke o bilo čemu. Misleći da je time postao ekspert za sva područja i polja, dopuštao je sebi otvorene rasprave sa mnogo pametnijim ljudima nakon kojih je ostajao ljut i bijesan pa je svoje frustracije ventilisao preko supruge i djece. Iako je bio odličan stolar i u slobodno vrijeme se bavio time tako ispunjavajući svoje vrijeme, nikada pred drugima, pa čak ni u kući, nije htio priznati da je to ono što zaista voli. Sve te kvazi-intelektualne raspre pale bi u vodu da su svi ti pred kojima se silno hvalio samo jednom vidjeli njega kako uživa gledajući koridu i šatorske pjesme.

No, odmaknimo nakratko od njih. Objektivno posmatrano, Emir, Enes i Halima su u svakome smislu bili sjajne i briljantne ličnosti, svako ponaosob zaljubljen u neki aspekt života, u neku konkretnu nauku i imali su lucidne zanimacije. Esadov sin Enes je uistinu bio predan znanju, suštinskom i zbiljskom, bio je predan nauci i vjeri. Ono što nauči, primijenio je nastojeći i druge potaći na bolje ponašanje. Mnogo je znao a za još više je težio. No, njegovog je oca boljelo to što dijete zna više od njega pa ga je na svakojake načine ucjenjivao, nipodaštavao i unižavao ubijajući djetetu samopouzdanje i ponos paralelno ulivajući u njega čitavo jedno prostranstvo strahova. Te strahove koje je on pobudio ili kojima je doprinio nije priznavao za postojeće kao što ni bolove svoje supruge ili djeteta nije uzimao za empirijsku stvar jer je samo njegov bol bio onaj dubinski, sveprožimajući i pravi. Jedne je prilike sin ozlijedio leđa radeći i crnčeći da bi mu Esad na to uzvratio: „kakva tvoja leđa, tebe sa dva'es bole, kako ćeš kad budeš u mojim godinama?! Nije tebi ništa.“ Kada bi Enes samo jednom smogao snage da ocu sve saspe u lice, ovaj bi se nauznak prevrnuo. No, on je radije birao ćutanje, sabur i iznalaženje načina da se oslobodi tiranije zvane „pod mojim krovom“ koja je, zavisno od situacije i konteksta, zadobijala svakovrsne forme. Uza sve to, otac ga je gušio svojim opaskama na njegovo ponašanje, uslovljavao njegove reakcije i neprestano ga ispitivao o potencijalnoj djevojci. Čudilo ga je kako to da se on tako lahko smirio a njegov sin sad nabeljava i namišlja duburi svojoj. Enes je zapravo imao djevojku sa kojom je na svim razinama razvio dubok i iskren odnos prepun ljubavi ali je svojima davao na kašičicu tek toliko da vide da on nije 'crkva gdje se trebaju moliti'.

Eso ahbabu, kakva su ovo vremena došla – tekao je i dalje razgovor koji je propitivao vrijednosti i zeman – neće ni djeca više s roditeljima veg' bježe od njih, trpaju ih u staračke domove... Polahko, doći će i njima tako pa će se kajati a imaće se kad kajat'. Nekad se živjelo u miru, nas deset u kući pa lijepo, mir, rahatluk. Danas meščini dvoje ne moreš sastavit' namah kavga, galama i onda hanuma digne nos i majci. Vrn'o bih ja nju, šamar s jedne šamar s druge strane pa nek vidi! To se mora šaka o sto i da se zna ko je domaćin!

Mladi su sjedili u sobi pored i osluškivali ovaj priglupi šovinističko-ruralni razgovor. „Čudna definicija domaćina, priznaćete,“ oglasi se prvi Enes. „Ovako ti je kod nas. Krene od vakta i zemana, dođe do Afganistana. Nepodnošljivo postaje, vjerujte mi, neizdrživo. Život s njima je kavez. Nije više ni u trpljenju spas, gdje je kad ćutanje i klimanje glavom bilo spasonosno osim u stranci i kod poltrona? Imam ja doduše neku ideju ali otom potom...“ Nastavio je Emir: „Ma isto je sve, brate, i kod nas. K'o preslikano. Meni dodiju ove priče i ovaj diskurs, tačno bih otišao nekad s migrantima i živio beduinski.“ Halima se ubaci: „Opet je vama lakše... Evo ja imam posao i lijepo mi je, finansijski je okej ali nemam ja kuveta da se odvojim, da se odmaknem... Meščini jedino da me istjeraju iz kuće, e onda kad bi tako nagao potez bio, i ja bih skontala da je to ispravno... Ne znam.“

Enesova intelektualna putanja bijaše prebogata i nakrcana svekolikim draguljima mudrosti. Baš zbog te intelektualne putanje imao je problem da nađe adekvatnog sagovornika. Praznile su mu um i dušu besmislene teme, ćaskanja i dokolica, u svemu je tražio smisao a teško ga je oko sebe pronalazio. Volio je razgovarati o religiji u djelima Tomasa Mana, o dubokoj antropologiji kod Borislava Pekića, o voluminoznom Čovjeku bez osobina Roberta Muzila, o Kafkinoj kritici birokratskog društva, Tolstojevom poznavanju čovjeka izvana i iznutra, Dostojevskom i njegovom svjetogleđu i filozofiji, o Ernestu Sabatu i Imanuelu Kantu, o Platonu i Meši Selimoviću, o Stajnbeku i Isnamu Taljiću, o književnoj kritici i „novoj kritici“, o postmodernizmu i renesansi, o usponu i padu islamske civilizacije, o Igoovim Jadnicima, o Umbertu Eku, Knausgorovoj Enciklopediji, Martinu Lingsu, portugalskom nobelovcu Saramagu, peruanskom nobelovcu Ljosi i tako u nedogled. Njegov je mozak bio riznica koja se stalno proširivala a kada bi sjedio sa svojim ukućanima, uglavnom bi se ogovarao neko sa strane ko jeste ili nije postigao izvjestan uspjeh, blatili bi se drugi i tumačili njihovi životi bez poznavanja stvarnih razloga i uvida u obje strane priče, popunjavala bi se dokolica stotinu puta ponavljanim humorom koji se izlizao toliko da od njega nije ostao ni smiješak već samo ciničan pogled i želja da se ne bude tu.

***

A onda se desilo i to za šta su radili i čemu su se nadali i tražili od Boga ispunjenje svojih molitvi. Sreća je htjela da koverta s pozivom dođe u vrijeme kada Esad nije kući. Enes je otvorio i čitao sadržaj pisma. Nakon što je nekoliko puta konkurisao, ovog puta su njega tražili. Ne ondje gdje je on htio ali je posao za kojim je žeđao. Postao je, blagodareći svom znanju i objavljenim radovima, asistent na fakultetu. S radošću je čitao jednom, pa drugi, pa treći put. „Moram joj javiti,“ odmah je pomislio pa je zgrabio mobitel i ponijevši sa sobom kovertu, otrčao napolje. Emir je pod pritiscima napustio obiteljski dom i otišao na kraći odmor kod prijatelja u Štutgart. Ispalo je da baš tu trebaju honorarnog imama na neko vrijeme a on je imao završenu medresu što je bila dobra polazna tačka. Prepao se jer je to naglo i odjednom, neplanirano, nije mislio ostati duže od 6 dana a sve je išlo na to da će ostati barem 3 mjeseca. Razmislio je i odvagao te kada je u ponudi dobio i stan, malehan i skroman ali samo njegov, u kojem će prebivati, nije dalje mislio. Poslao je majci poruku naglašavajući da ocu ne treba ništa javljati. Samo neka ona počne pakovati njegove stvari pomalo i neprimjetno a on će to sve pokupiti, s njom i sestrom se poselamiti i otići. Za Halimu je to bila inicijalna kapisla koja ju je pokrenula. Iznajmila je stan na Čengić vili i svakog dana odnosila po jedan kofer stvari dok nije osjetila da nema više ništa svoje u toj kući i da je sada sve njeno ovdje. Nasula je sebi kahvu popodne i osjetila dašak svježine kako kola njenim venama. Nije bilo do meteorološkog vremena, vani je, kako bi stari kazali, uho odgorijevalo, bilo je sparno i zagušljivo ali je ona po prvi put disala neopterećeno i slobodno.

***

Na sofi sjede četiri roditelja, rezignirani i utučeni. Na lica im se navukla koprena usamljenosti pomiješane sa zavišću i tugom. Niko ne govori ništa. Na stolu ispred njih su grickalice, na podu flaša Pepsija i kisele vode. Kana je upalila TV i prebacuje s kanala na kanal. Fadil se podbočio i gleda čas na ulazna vrata, čas u TV. Esad je natmuren k'o Igman a usta su mu zaptivena. Ni riječ mudrosti sada ne žubori s njegovih usana. Najednom, poznata lica se ukazuju na jednom kanalu. Tišina obujmljuje prostor i ne čuje se o čemu se radi. Tračak nade koji se u magnovenju pojavio da je neka nesreća u pitanju i da oni trebaju pomoć ozario je umrtvljene face. „Pojačaj, Kano, pojačaj!“ vele obojica. Naslov koji je iskrsao na ekranu srušio je njihove izgubljene iluzije i trijumfovao nad njima. Troje rođaka krenuli od nule – danas uspješni ljudi u svijetu! Na njihovu žalost, slijedilo je obrazloženje vijesti koja je sažeto bila: Emir, Enes i Halima sa svojim porodicama su, kad su se ustabilili i odvojili od svojih, pokrenuli vlastito izdavaštvo i štampariju koja je zahvaljujući sposobnostima njih i njihovih supruga doživjela otvorenje poslovnica na Balkanu i jedne u Štutgartu. I konačno, šok: hvale ih. Neko ih hvali, za šta? Enes je učen i priznat profesor na fakultetu (sve tlapnje njegovog oca prolazile su mu pred očima, svi prigovori: kad ti budeš svoj čovjek, filozof (jer je u tome za njega bilo sukusirano sve znanje), onda ti izvoljevaj, dotad si pod mojim krovom i radićeš kako ja kažem, mani ti mene filozofiranja), Emir je glavni imam jedne ogromne pokrajine u Njemačkoj i njegovo se mišljenje uvažava (zadovolji se da te uzmu negdje u kakvom manjem mjestu, šta ti misliš, da si baš ti Bogom dan, da si ti toliko vrijedan, i da jesi, nema ti ništa bez štele, samo ti sanjaj – sve misli njegova i Haliminog oca udarale su kao mokrom čarapom po licu), Halima je proglašena najboljom arhitekticom u Francuskoj za tu godinu i dodijeljena joj je počasna plaketa.

I šta sad, dobili par priznanja i više i ne znaju babu i mater? Džaba im sva prizanja kad su... Nastavio se jedan začarani krug. Srećom, taj je krug važio samo pod nečijim krovom. Za one što imaju svoj krov, ove konverzacije bile su samo ružno sjećanje. A možda više nisu ni to. Izblijedile su, kao što blijedi platnena obuća na jakom suncu.