Sarajevska hronika, vol. 69: Zapis o diskretnim ljudima

Mirnes

Ona je svoje dotjerivala a ja sam svoje neprestano grickao. Kada razmišljam o svemu nakon toliko vremena, to je prvo što mi padne na pamet. Kod mene se to nije promijenilo. To nije mogla promijeniti ona niti bilo ko. Otkad znam za sebe, u situacijama nervoze, prsti neminovno idu ka zubima a ja trgam meso oko noktiju. Ona je nešto plaho voljela bež boju. Tašna je morala biti bež, večernja haljina isto tako, cijeli je stan prefarbala tom bojom. Iako mi ta boja nije bila mrska, poslije mi se ogadila. Onako.

Već nekoliko mjeseci pred kraj osjećao sam da nešto nije uredu. Pasta koju bi ostavila iscijeđenu tako da je bila sva grbava jer nije cijedila ravnomjerno i redoslijedom bila je prvi okidač. „Pobogu Lejla, pa rek'o sam ti sto puta – fino ovo istišći! Gledaj kako je ružno ovo vidjeti... imaš li imalo osjećaj za estetiku?!“ na što bi ona obično uzvratila: „E naš'o se ko će mi govoriti... pravi se našao... kod tebe soba postaje zoološki vrt gospodine, nije zgoreg nekad uzeti usisivač, znaš.“ Nakon ovoga bih se poklopio jer je ta opaska bila istinita a ja nisam imao volje za natezanje i svađu. Nakon svakog disputa, iznova bih se pitao – kojeg smo vraga mi skupa? Šta nas veže? Onda bi došla večer, zajedno bismo kontemplirali o proteklom danu uz kahvu koju je umjela napraviti po mom ukusu. Tad bih pomislio – pa dobro, sporječkamo se ali to je dio braka, svađamo se ali da riješimo nesporazume, nekad nas nervira nešto kod onog drugog ali su to nevažne stvari. I uistinu su bile nevažne do trenutka kada su postale prevelike i počele nas razdvajati a mojsijev tjesnac netrpeljivosti koji je postojao među nama postajao je predubok jaz za nadilaženje. Dva vala sa dvije strane prijetile su da uguše i ono malo zajedničkog što je u tjesnacu ostalo.

Među našim komšijama i poznanicima raširila se priča da me Lejla vara. Na te sam dokolice ljudi i besposličarska domišljanja svikao pa sam se potpuno na to oglušio. Međutim, jedne prilike sam pošao do tržnog centra na rubu grada jer mi je trebalo nekog alata za oko kuće kojeg sam jedino tu mogao naći i vidio Lejlu sa nepoznatim čovjekom. Te noći smo imali najburniju i najžustriju raspravu kakve do te noći nije bilo. „Kako te bolan nije stid, kako te nije sram... da me optužiš, da sumnjaš u mene? Pa spominjala sam ti kolegu, čak si sam pitao 'gdje ti je Muks, šta radi'! Ne vjerujem šta slušam...“ Takvim nadobudnim stavom koji je od mene činio zaboravnog glupana iziritirala me do kosti. „Sad sam ja matuh? Čuješ što te pitam?! Ma normalno, ma naravno, ne pamtim ja ništa, Lejla je najpametnija, zato dugujemo i Bogu i narodu, struja nije plaćena, plin isto tako...“ „Ne skreći s teme, Mirnese. Vrlo dobro znaš mene kakva sam... poznaješ me – mislim, razočarana sam da sumnjaš... Ne znam.“ Nakon te noći postao sam sumnjičav. Angažovao sam prijatelja da je uhodi. Ta me bojažljivost ophrvala toliko da joj nisam vjerovao ni kada bi rekla nešto banalno i svakodnevno: „He ostade mi danas radnica kratka, nije imala kusura a meni baš sitno trebalo za mesnice.“ „Ma ja,“ odgovarao sam s nevjericom.

Ljubav među nama postepeno se počela gasiti. To sam znao jer, kako je vrijeme odmicalo, sve mi je njeno postajalo mrsko i odvratno. Zamrzio sam njen osmijeh sa nakrivljenom trojkom, nerviralo me kada se smijala pred drugima jer je ogoljivala tu udžericu koja je prebivala u njenoj usnoj šupljini, zgražavao sam se nalakiranih i nadograđenih noktiju koji su od nje načinili vješticu, uši su mi krvarile kada bi ona razgovarala s mojim roditeljima i svako malo govorila: „rega, jašta ba, normalica, topina“ te cijeli set ispraznih, glupih, besmislenih i rogobatnih poštapalica, dosadne su postale i njene dogodovštine s posla... Sve sam više imao potrebu ostati sam i razmišljati. Ovaj odnos je poremećen. Nije ovako bilo. Ili se meni čini?

Najednom je nestala. Nisam se začudio kada je nije bilo jedan dan. Mislim, otišla je kod neke drugarice na konak, nema djeteta o kojem bi se brinula pa da je vezana. I hajde. Već nakon tri dana neka se panika uvukla u kosti. One koje sam nekada ignorisao sada sam morao ispitivati. „Jesmo ti govorili, hud bio, da švera? Pa nemoj... Ne'š ti poslušat'. I babo ti je tak'i bio! Isti! Ne znam ja ništa, ne briga me, radite šta hoćete...“ Svi su odgovori bili generički i beskorisni. Jedne vlažne i prohladne subote me na stolu zatekao papir kojim ona traži rastavu braka. Odahnuo sam. Živa je. Ne moram je više trpjeti.

Munir

Naumpada mi kako mi se činilo da sam u životu donosio samo loše odluke a onda bih se sjetio Lejle i bolje bih se osjećao. Naprasno je ušla u moj život. Nakon nje, opet mi ostaje ista misao – da sam donosio samo loše odluke. Nije to sudbina, nije to viša sila, ja sam samom sebi život upropastio. Istina – ne znam kako ali sam u nutrini duboko ubijeđen i gotovo je izvjesno da je sve ovo moja krivica. Ne prođe dan a da ne mislim na nju. Je li zaista otišla tom navodnom Mirnesu o kojem su mi pričali? Jesam li ja sve to umislio i samo čekam da moj um razriješi tu enigmu? Nemam ja odgovore ni rješenja, to nikad nisam imao, imam mnogo pitanja i nikoga da ih čuje.

Ako me pitate da li sam je volio – jesam, svim srcem, potpuno, bez zadrške, posvećeno i predano. Kod nje sam volio tu potpunu svakidašnjost. Nije umišljala da je više od onoga što jest, nije sebi pridavala značaj koji nije imala. Pričala je narodski koristeći poštapalice koje su iz njenih usta (u koja su bili ugniježdeni predivni, gotovo čarobni zubi) ispadale kao niske bisera. Mirisala je na amber a počesto na jesen. Da.. a ja sam mnogo volio jesen. Za mene je to bilo najvolšebnije i najšarolikije doba godine.

U jesen je i došla živjeti kod mene. Nenajavljeno, niotkuda. Rekla je: „meni je ovdje sloboda. S tobom sam slobodna žena. Ovdje dišem“ a onda iz predulaza dovutljala dva puna kofera. Ovo je zastalno, rekoh sebi. Cvjetao sam od uzbuđenja. Dopustio sam joj da stan preuredi po svome, da sve stvari stavlja gdje joj je volja jer sam ja uživao gledati ju dok se šeće po stanu bosih tabana u zelenkastoj pokućnoj suknji. Moje je knjige razbacala posvuda kako bi odavale utisak „da ih ima mnogo više“, radio koji sam naslijedio od oca je metnula u nekakvo ćoše nakon čega se po njemu uhvatila paučina, na glavnu komodu je stavila set za šminkanje, ogledalce i punjač od mobitela.

Nikad se nismo svađali. Za tim nije bilo potrebe. Kuhala je jako dobro, voljela je šetnje, oblačne dane, gumene bombone i uspavljujuće pjesme. Jednom sam joj rekao: „Znaš Lejla, toliko te volim da bih ti sve oprostio. Nemoj nikada otići od mene. Preklinjem te. Samo s tobom dani imaju smisla. Samo s tobom je život u boji.“ Nasmijala se ljupko odvrativši: „Ma ne budali.“ To njeno ne budali i danas nosim kao žig, kao otisak u cementu mog srca.

Jednog dana smo otišli u šetnju i kupovinu u tržni centar na rubu grada. Osvrtala se mnogo, bila je odsutna i preplašena. „Guši me ovaj prostor i ovaj ambijent. Možemo li negdje drugo otići?“, upita me. „Ma naravno,“ odvratih i napustismo to mjesto. Nedugo nakon toga neki se nemir naselio u stan. Poput duha koji kola prostorom, ni meni nije dao mira. Probudio sam se jedno jutro i sve je bilo pospremljeno i evakuisano. Na glavnoj komodi je stajao moj radio kojeg sam naslijedio od oca savršeno čist, sve knjige na policama bile su poslagane kao i prije na desnoj strani, pored mene nije bilo nikakvog jastuka a njenim koferima nije bilo ni traga. Do danas ne znam šta je sa njom i gdje je. Ako čita ovaj moj zapis, neka se javi makar da mi kaže da je dobro i da je nisam povrijedio.

Lejla

Dugim hodnikom gospodari smrad varikine i alkoholnog antiseptika. Sa desne strane su tri spojena sjedišta koja predstavljaju čekaonicu. Duž hodnika sa obiju strana prostire se niz soba numerisanih trocifrenim brojevima. Prije hodnika lijevo nalazi se recepcija. Na recepciji radi Aida koja vodi kartone pacijenata smještenih na ovu kliniku. „Doktore B., ponovo smo imali situaciju u sobi 312. Morali smo ga vezat'.“ „Koga, Mirnesa? Tamam. Sad ću ja ići da vidim šta je s njim. Kako je ovaj iz 314?“ „Munir? Ma dobar. Sjedi povazdan u stolici, ljulja se i mrsi nešta.“ „Super.“ Nezgrapni doktor širokih pleća uhvati za kvaku. Unutra se začu tutanj; nešto se preturi. „Dobro je, nije ona“, reče Mirnes. „Ko?“ „Ma znaš ti profesore ko, kako ne znaš, zar ti nisam pričao?“ Doktor se napravi lud pa odmahnu glavom. „Ona je svoje dotjerivala a ja sam svoje neprestano grickao...“ poče Munir priču. Kada je završio, uđe Aida i na radni stočić spusti tacnu sa dvije tablete, rozom i plavom. „Eto, bobe su nagrada za dobru priču,“ reče doktor pridižući se. „Ali uvijek iste? Kad ću druge dobiti?“ „Te su samo za tebe,“ doktor mu dobaci namigujući i obrevši se sa druge strane vrata.

Pored te sobe nalazio se Munir. On je u tom trenutku spavao. Aida je ostavila terapiju na stočiću i tiho izašla. Kroz san je mumlao govoreći kako beskrajno voli... nekoga. Na kraju hodnika, posljednja soba s desne strane bila je jedina soba za teške slučajeve. Sve ostale psihoze i neurotične poremećaje tretirali su u drugim sobama. U sobi 400 u komi je ležala Lejla. Već je duže od godinu dana u komi. Njena ljubavna priča sa drugim pacijentom iz ovog hodnika bila je koliko slavna, toliko i tragična. Kroz neprozirno staklo vrata gledao je doktor B. Podigavši obrve, uzdahnuo je a onda se kiselo nasmiješio. Koračajući nazad ka recepciji, iz jedne je sobe čuo prigušeno pjevanje nekog od pacijenata. Predao je dokumentaciju na recepciju, potpisao nekoliko papira i klimnuo glavom u znak odobravanja. Tek što je odmakao koji metar, vrati se. „Javite mi kad se probudi Munir, molim vas.“ „Ali doktore, maloprije ste bili kod njega i slušali njegovu priču.“ „Ama nisam pobogu kolegice, nisam skrenuo s uma! Kod Mirnesa sam bio.“ „Doktore...?“ „Da?“ „Pa Mirnes i Munir su ista osoba.“