Sarajevska hronika, vol. 68: Osam prijatelja

Prije nekih deset ljeta se zbio događaj koji mi je ispričao moj dobar prijatelj Nermin koji je onomad bio konobar u kafiću gdje se sve izdešavalo. Sinoć sjedosmo u novootvoreni hotel Allemagne na Ilidži, liftom u kojem su se presijavala konkavna ogledala se popesmo na trinaesti sprat gdje se nalazio ugledni restoran Casablanca, te naručismo obojica po kahvu, mineralnu vodu i kolače sa najfinijim glazurama. Govoreći mi o svojim radnim iskustvima (a imao ih je raznoraznih i posvuda), dođe do tačke kad se zamisli, odgurnu šolju s kahvom i duboko uzdahnu. „E sad mi naumpade“, veli on, „kakvu scenu imadoh prije desetak godina dok sam radio u Orientu...“ Mašući rukom kelneru da donese obojici još po piće, rekoh mu: „Pa pričaj, kakvu? I čekaj, Orient, to se nalazilo tamo gdje je sad tvornica tekstila?“ „Jok, jok... to je drugo. Ovdje je sad kulturni centar i fiskulturna sala, a prije toga su bili nekakvi pogani otvoreni bazeni. Kaže narod da su ih zvali jednostavno 'stari bazeni'“. Kada sa nekakvim ciničnim poluosmijehom zamisli objekat i sebe u njemu, ispriča mi priču, nevjerovatnu koliko i istinitu, koja slijedi.

Tog je dana bilo sijaset poslova za obaviti. Trebalo je očistiti i uglancati sve podove u hotelu i restoranu, kako unutrašnjem, tako i u vanjskom dijelu koji je bio otvoren ljeti; oprati sve uniforme, osušiti ih i ispeglati; pripremiti hiljade porcija mesa; dobaviti voća, povrća, sokova, začina i svega iz magacina u gradu; kupiti nove stolnjake, nove jastuke; oprati svo posuđe da nigdje nema traga prethodnom korištenju; svaku prostoriju osvježiti novim svježe kupljenim mirisnim svijećama; pa i pored svega toga, stići se okupati, ošišati, skratiti nokte – naime, toga su dana dolazile u posjetu i na ručak posebne svite iz Sejšelija i Mauricijusa. Nije se smjela desiti pogreška jer je sve prethodne poslove direktor strogo i izričito naredio a njegova je riječ bila posljednja. Zapravo, on je želio izgraditi relaciju i dobar odnos sa ovim uvaženim činovnicima i zvaničnicima jer je on, pored toga što je imao vlasništvo nad hotelom, imao i svoje privatne urede avio-kompanije te je želio ostvariti suradnju. Svi su to znali – znali su da rintače i poginju leđa zbog šefovih privatnih interesa, no niko nije imao hrabrosti stati pred njega, baciti mu prljavu krpu u lice i dostojanstveno napustiti objekat. Među tim poniženim i uvrijeđenim bio je i Nermin, jedan u redu. Red se protegao u dva smjera: od svečanog ulaza urešenog crvenim tkaninama urešenim na ulazu stalaktitom i opalima niz hodnik pa sve do stepenica koje su vodile ka gala sobama, drugi je dio reda vodio do ulaza u restoran gdje su ljubazne hostese trebale dočekati goste. Za taj dan cijeli je objekat bio rezervisan i niko nije trebao doći, svuda su proglasili da taj dan ne mogu primiti goste jer imaju posjetu „od posebnog značaja“.

Taman im je počeo držati bukvicu kadli na vrata nahrupi osam mladića. Prvi visok i plave kose, izbrijanog lica, vitka stasa i snažnih ruku u majici nebesko-plave boje, iza njega nešto niži mrki mladac sa potšišanom bradom, oštre crne kose i zagasitih tamnih očiju u tankom crveno-crnom džemperu, potom jedan ozbiljnog lica, smrknut, u strukiranoj svijetlo-rozoj košulji na pruge, zatim jedan krupan dečko, krupniji od svih u grupi, smeđe kose i blijedo zelenih očiju i džempera iste boje, stomaka koji je kipio preko pantalona, odmah do njega jedan u širokoj dukserici male zaobljene glave i vrlo kratke kose, sa bradom koja je ličila na paučinu koja se na licu splela. Ovih pet momaka uđe, a onda kaskajući i pritrčavajući dođoše još trojica, jedan tamnoput, arabljanskog lica i kratke crne brade, kovrdžave crne kose i velikih zjenica, na sebi je nosio prozirnu ljetnu bijelu košulju, uz njega je išao naočit dečko sa naočalama, kratkoj majici crne boje, štucovane brade, bujne kose i snažnih ruku, te iza njih visok, izdužen momak skladnog tijela, hladnokrvnog lica, prilično mršav i prodornog pogleda. „Momci momci momci... Kuda kuda?“, poleti prema njima direktor. „Pa danas je zauzeto! Stvarno mi je žao ali... drugi dan da dođete? Sutra? Evo sutra i kuća časti!“ Čitava grupa uspori i pogleda ga. Onaj ozbiljni reče kratko: „Samo ćemo popiti kafu, je li to problem?“ „Ama ne, nije, jok, kakav problem, molim vas... ali vidite, danas imamo važnu, vrlo važnu posjetu i obavijestili smo i razglasili svuda da se danas ne dolazi... zato, ako može, molim vas, da ne zadržavamo se... eto sutra, hajde nemojte me momci zezati...“ Jedan od momaka reče: „Dakle, ako mi ipak hoćemo ostat', mi nećemo ostat', vratićete nas? To je ono što hoćete da se priča o ovom objektu?“ „Dobro, dobro, hajde ali kratko gledajte da sjedite, nemojte praviti probleme... Pusti ih, Nevzete, nek uđu, nek naruče šta hoće, odma' ćete vi to očistit' sve, prebrisat' i sve uredu. Neće stranci još ni za dva sata, dobro je.“

Nije uspio završiti svoje obraćanje kad su se iz daljine začule sirene. Mnoštvo auta poče se parkirati pred hotelom a gazda zabezeknuto pogleda prema restoranu. Ona bagra ostade. Mh, sad bih pobio smradove kad mi kvare dan! Prije nego što je išta naprasno i u ljutnji uradio, ispuhnu prethodno uzeti dubok uzdah grokćući i frkćući. Onda za ruku povuče svog prevoditelja, posadi ga uz sebe i počeše pružati ruke kako su gosti ulazili. „Velkom, velkom! Velkom tu aur kančri!“ Gostima je javljeno da će im biti pružena čast da će sjediti sami u objektu uz par visokih dužnosnika zemlje. Ulazeći u restoran i vidjevši onih osam mladića, njegova ekselencija Prithbarajsing Raapun pomisli: Kakva je ovo kultura! Njihovi političari sjede, piju kahvu i pričaju dok gosti ulaze! Kakav užas! No kako to i priliči čovjeku njegova položaja, on blagonaklono oslovi društvu, pozdravivši ih i darujući ih poklonima koje su za njih pripremili. Mladići se zgledaše. Direktor je sa hodnika posmatrao prizor i znao je kuda će to odvesti. Sada je kasno da objašnjava ko su oni, da njih ne treba darovati, da su oni dio slučaja a ne plana. A baš je slučaj htio da se broj mladaca poklopi sa brojem planiranih političara – osam. Kada je uručio darove na kojima su se mladići srdačno zahvalili i gledajući blagodarno čudili se tome zbivanju, prešao je za takozvani Kraljevski sohbet gdje su oko njega igrali i titrali kelneri i kelnerice, i oko njega i oko njegove svite. Naravno, ne zaboravimo dodati i to da se odmah pošto je primio g. Raapuna, direktor vratio na dočekivačko mjesto i gostoprimstvo i ljubaznost ponudio i velikome Wuvelu Ramkelawanu, predsjedniku države Sejšeli. I on i cijela njegova posada sjedili su za počasnim Kraljevim sohbetom.

Sve je teklo prilično mirno. Lagana orijentalna muzika dopirala je do ušiju i blago i zavodljivo ulazila u patetičko i estetsko sjećanje svih prisutnih. Samo jedan čovjek nije bio miran. Direktor Hasan. Znao je da su predsjednici, i jedan i drugi, okitili i darovali pogrešne ljude, znao je da je najavio našim političarima da se pojave jer će biti dobrano okićeni i da će „kanuti dobra hedija“, isto tako je znao da kad se pojave, nastat će pometnja. U tom se magnovenju, dok je odsutno razmišljao kako da razriješi moguće prijepore, dosjetio jedne bolesne ideje. Prišao je momcima koji su mu do prije nekoliko minuta bili mrsko i rekao im: „Vidite, vi ste mi napravili belaj i ako vi ne uradite za mene nešto, nećete izaći iz objekta živi. Ovaj mi je dan važan k'o bajram a vi ste došli da mi se u njega pos... mh! E 'vako ćete. Prebacićete se za onaj sto tamo – jah, taj“, odgovarao je na pokaz prstom mršavog bradatog momka. „Jedan će od vas uvijek morat' pratit' hodnik. Kad se pojavi osam ljudi,“ na to ga prekide onaj ozbiljni: „Pa evo ti osam ljudi“, direktor nastavi još drskije, prijeteći: „kad se pojavi osam ljudi, vi ćete ih zaustaviti da uđu ovamo ali bez buke. Ja ću svoje osoblje upozoriti da ne reaguju. Riješite to kako znate a poklone koje ste dobili ćete vratit'. Samo dok ovi gosti odu. Dotad nema micanja. Sad ste zaglavili.“ On se udaljio i vratio se svojim gostima a momci su neko vrijeme ćutali. Onaj mršavi sa bradom k'o paučina reče: „Znate šta? Mi pođosmo na kafu a ispadosmo kolateralna šteta.“ Tamnoputi mladić u ljetnoj košulji reče: „Pa ne mora bit' tako.“ Onaj ozbiljni upita: „Kako to misliš?“ Na tren je svako svakog pogledao i svi su znali na šta svaki od njih smjera.

Nakon što su pokupili sve što im je trebalo (sa stola, iz toaleta, iz kuhinje), prišli su Kraljevskom sohbetu i rekli da njih niko ne ucjenjuje, naročito ne bijednik kakav je Hasan. Izvršili su krvavi pokolj za stolom poubijavši sve koji su za njim sjedili. Zatim su, u naletu krvoločnosti krenuli i na osoblje koje je posluživalo. Uspjeli su zagrebati nožem Emiru, mladu i šeprtljavu konobaricu, udariti čekićem po glavi Jasmina, koji je izletio iz kuhinje da vidi šta se događa i tako zaprepašten i ukočen primio težak udarac, Mariju koja nije ništa radila ali je bila direktorova ljubavnica pa se mogla smucati po hotelu i još nekoliko drugih. Nermin se dosjetio da skine uniformu, baci je u spremište i glumi da je on sa njima. Kako su se ovi razletjeli po restoranu čineći nered, on se kobajagi pridružio njima. Tako je iskoristio priliku da udari jednog po tjemenu, drugog gurne i sruši ga i pobjegne iz zgrade. Veli da mu je sve to djelovalo nestvarno i kao san, no kada je dan potom u svim vijestima izašla vijest o krvavom stradanju najviših zvaničnika dvije afričke zemlje i kada su te iste zemlje objavile napad na našu zemlju zbog kojeg se i izmijenila demografska i geografska slika Bosne, znao je da će ga to progoniti cijeli život. Kaže da mu nekad na san izađu tih osam momaka i u prvom dijelu sna ga progone kroz labirint sa noževima i čekićima, a onda odjednom, potpuno nevino, sjede skupa u centru tog labirinta i zajedno piju kahvu. Što je najtragičnije od svega, ti su ljudi zaista nekad bili Nerminovi prijatelji. No, od tog dana on je postao neko drugi jer nije smio biti on a njih je osmoricu zaborav bacio na smetljište povijesti. Iako su učinili ono što je nekad, mnogo davno, učinio i onaj dečko Princip.