Sarajevska hronika, vol. 67: Pričin

Priča kaže da su u ovom naselju kraj jezera prve kuće izgrađene potkraj 20. vijeka. Neki začuđeni pitac bi upitao: dobro, ali šta je onda prije bilo tu? U suštini, ništa. Prostrana ledina, obale obrasle gustom travom i ponegdje šibljem, modroplava boja jezera koja se stapala s danjom svjetlošću i nebeskim svodom, s vremena na vrijeme šator nekog zalutalog nomada koji bi potom iščeznuo, nekoliko pasa koje su posvojili doseljenici i mnogo vremena koje je tu protjecalo sporije. On je imao tu sreću (ili nesreću?) da njegova kuća bude izgrađena tik uz jezero. Iskoristio je tu pogodnost izgradivši drvene stube koje su se spuštale ka vodi, ispred kuće je svojim rukama sastavio drveni trijem, na njega metnuo stolicu, na stolicu stavio mekani prekrivač da mu je udobno tu sjediti, sam je napravio nacrt kuće, isti sproveo u djelo i kada je kuća bila završena, zadovoljno ju je posmatrao izdaleka smiješeći se ponosno što je svaki milimetar plod njegove marljivosti i gorljivosti da ima nešto svoje.

Prošlo je neko vrijeme i osjetio je usamljenost. Kuća je bivala sve tješnjom, on tonuo u sve dublji ambis očajanja. Poželio je da ima nekog svog kao što sad ima nešto svoje – kuću, pa je, kad je naselje već bilo izgrađeno, počeo upoznavati svoje bliže i dalje komšije ne bi li negdje naišao na oportunu šansu da se skrasi i izgradi ne samo dom, već obiteljski dom. Naravno, po nekom nepisanom pravilu, gdje god ima dovoljno ljudi koji se međusobno mogu upoznavati i družiti, tu nikne kafić, kafana, bar, pab, krčma ili taverna. Jedan takav je otvoren već za ranih dana naselja. Nalazio se u centru što je značilo da je od njegove kuće udaljen nekih petnaestak minuta hoda pješke. Sticajem okolnosti, plavokosu, plavooku i zanosnu Lanu, upoznao je kada je njoj trebao popravak automobila a nije znala kome se obratiti. Lokalci su je uputili na njega, on je bio obradovan njenom ljepotom, načinom na koji govori, nježnošću njenih ruku, prefinjenošću i otmjenošću kojima je zračila, pa je onako ushićen umjesto alnasera ubacio nekakav bezvezni komad željeza koji je njeno auto dotukao. Kasnije je doznao od nekog čovjeka koji je godinama živio u Njemačkoj da se ne kaže „alnaser“ i da je to neispravno jer ne znači ništa već je ispravno „anlaser“. Načuo je još i to da ta riječ, kao, znači – nešto pokrenuti, startati, staviti u pogon. Ipak je do kraja života govorio alnaser. Nedugo potom došla je tužna i rekla da sada nema ništa od auta i da ga komotno može voziti na otpad. Sjeli su na trijem, popili kafu i tugovali. Ona zbog vozila, on zbog svoje greške. Znao je da je njegova greška onog trenutka kada je otišla od njega a on ubacio ono hrđavo željezo. Nije on promućuran toliko da je znao podesiti konce sudbine tako da ona ponovno dođe. No, evo je, tu je kraj njega, sjede blizu jedno drugog i tješe se. Zapravo, tješi on nju a u sebi izgara. Tako je divna, tako opojno miriše, tako je zgodna. Haljina na njoj se svila uz tijelo, pripijeni gornji dio u njemu je budio silna čuvstva. Taj se susret okončao dogovorom da ona ponovno dođe. Dolazila je, dolazila... i na koncu su se uzeli.

Njegov vlastoručni rad s mašinama, autima i svakovrsnim alatima doprinio je njegovom shvaćanju da se on u to dobro razumije, da sam sebi može održavati auto uvijek (a teško li je održavati Golfa dvicu), a bio je umiješan vozač, pa je pokrenuo vlastitu taksi-službu. Vozio je ljude na destinacije izvan naselja u grad, po naselju, iz grada u naselje i kako je već ko poželio. Sve je više do izražaja dolazila njegova ćudljivost i gadna narav kada bi ga neki mušterija ostavio bez napojnice. U povratku, kada bi ostao sam u svojoj taksi-dvici, psovao bi, urlao, galamio udarajući po volanu i ploči. Kući bi došao takav nadrndan a ona bi ga pitala je li za večeru ili bi pak kafu. „Gladan sam,“ drsko bi odvratio, „šta će mi gladnom kafa?“ Ona bi na to sjetno i pokunjeno rekla: „Samo pitam... Evo sad će večera.“ Još prvih bračnih noći kada bi se on vratio sa posla, sva bi kuća mirisala na kuhani, vareni krompir i svjež sir. Bio je oduševljen. „Da sam tražio bolju ženu, ne bi je našo! Em kuhaš za deset, em si ljepota samo tak'a!“ Nakon tog inicijalnog vala sreće, uslijedio bi val zasićenosti. „Ne mogu više ni ove krompirčine... Imaš li mi kakvog mesa narezanog? I makni se ispred televizora, počinje mi utakmica.“ Ona bi se pomakla ne progovorivši ni riječi. Njena ljetna lepršava haljina sa arabesknim ukrasima zaigrala bi kroz kuću dok bi ona udovoljavala njegovim željama. To je tako bilo isprva. Onda bi on kasno dolazio a ona bi već bila zaspala jer više nije mogla čekati. Kasnio je jer bi svratio u Bijelog pauna na dva piva. I uvijek su to bila „dva pivca“. No, njegovo pripito stanje često je odavalo stvarnu sliku ali ona mu je vjerovala čak i kada je njegov zadah omamljivao odvratnošću. „Dobro, dva si popio. Pojedi nešto i lezi. Umoran si.“ Ako bi je našao da spava, načisto bi poludio. Popalio bi sva svjetla po kući, zavirio u radionicu u koju se moglo ući direktno iz kuće kroz jedna uža vrata, a onda bi svukao jorgan s nje, naglo je povukao za ruku stegnuvši je tako jako da su joj na ruci koju je vukao modrice počele crnjeti. „Diži se! Je l' se tako dočekuje muž? Je li? Čuješ što te pitam, odgovori mi? Jesi ti mutava?“ Ona bi, onako skrovita i tužna, tek probuđena, odgovarala: „Ima krompira kuhanog. Još je vruć.“ Onda bi je odbacio nazad u krevet i otišao jesti.

Njeni su dani bili ispunjeni tišinom. Bezglasna tišina koja bi pohrlila sa jezerske površine kroz prozore, pretapala bi zrak u nešto čarobno, zanosno i vanovosvjetsko. Sobu je napunila knjigama. Sa svih strana – knjige, enciklopedije, medvjedići, mali plišani zečevi i mačke, satovi, mirisi, slike. Ta je prostorija djelovala potpuno kontradiktorno zamislima graditelja koji bi, da se nije oženio, tuda poredao cvicange, izolir-trake, kliješta, čekiće, aku-bušilice, majzle, brusilice, šarafe, eksere, šarafcigere, šmirgl-papire, možda čak i lepenku, žagu, i svakojake druge alate koji bi mu „mogli zatrebati“. U principu, koristio je svega par stvari, čekić, ponekad aku-bušilicu, pokoji šaraf i to je to. Sve ostalo je nabavljao u slučaju da zatreba a nije mu trebalo. Ona je povazdan čitala. Bile su to koliko začudne, toliko i izazovne knjige. Bit će godinu kako su se uzeli, kad je ona na listu papira na kojem su stajali, između ostalog, naslovi: Moby Dick, Grad i psi, Zrelo doba, Mučnina, Bijeli paun, Tunel, Snijeg, Jadnici, Oproštajni valcer prekrižila naziv Dablinci i odložila knjigu koja je na naslovnici imala naslikano četvoro ljudi, trojica muškaraca sa šeširima i mondenim frakovima su bili u prednjem planu, pobrisana lica, osim trećeg, najnižeg kojem se vidjelo mušičavo lice, a neki je dječak u pozadini šetao. Još su se u rubovima vidjeli obrisi automobila i grada, a naslov knjige je bio odštampan jarko crvenim slovima. Poželjela je nestati, odlepršati negdje, visoko, duboko, daleko, uzvišeno ali se opet vratila svome zemaljskom raju i stavila je krompir u šerpu, potpalila vatru, smanjila plamen i pustila neka voda ključa. Na nebeskom horizontu zlaćana se boja prelijevala preko vode, jezero je snivalo opet isti sanak, suton je prekrio svu zemlju i nijanse žute, narandžaste, bež i zlatne rasule su se po unutrašnjosti kuće prodirući kroz prozore. Svakog drugog dana kuhala je krompir. U danima između smišljala bi nešto drugo ali kako je i muž prestao biti blagodaran za njen trud, čak je postao agresivan, napadan, autoritaran i oduran, tako je i ona prestala biti nježna, požrtvovana i brižna.

Došao je kući zaudarajući na alkohol. „Alo mala, gdje si?!“ Tišina i muk. „Ooooj, ako te dohvatim, opet glumiš!“ Zateturao je bijesan a pijan po kući rušeći staklenu vazu, obarajući satove i jastuke. „Gdje siiiii?! Nemoj da te jaa tražim! Ako tehe nahađem... Ako me tražiššš u nekoomm drugommm... Joj slomiću te bona!“ Obišao je cijelu kuću i radionicu i vratio se u dnevni boravak. Zastao je na trenutak. Iz kuhinje je dopirao ugodan miris krompira. Ako je krompir, onda je danas srijeda... Trabunjao je sebi u njedra. Nje nije bilo u kući. „Lanoooo!“, dozivao je sada jecajući. „Dođi Lano, volim te!“ Lane nije bilo. Vani je već bio mrkli mrak. Naćoravši, ubacio je ključ u uska vrata i sišao u radionicu. Na žutom golfu dvici stajao je časopis za žene. Naslovnu stranu je resila prelijepa žena plave kose i izrazito plavih očiju, na njoj je uz tijelo pripijena bila ljetna šarena haljinica sa arabesknim ornamentima. Ne! Ne!, poče u sebi govoriti. Prespavaću ovo, prespavaću ovo.

Čim je svanulo, stuštio se u svoj kafić. Prišao je šanku, naručio kafu i kiselu vodu upitavši konobara: „Je li, Boga ti, mali, što se ovaj kafić uopšte zove Bijeli paun? Je li?“ Momak iza šanka se nasmijao odgovarajući: „Gospodine, ovaj se kafić nije tako zvao ni prvog dana kad je otvoren“. Ovaj ljutito promrsi: „Ako te ja dofatim, vidićeš!“ Na to mu konobar pruži vinsku kartu i pokaza mu mali zeleni logo u vrhu: Caffe bar Trijumf. Ovaj se prenerazi. „Možeš li..“, zagrcnu se. Osjetio je da mu se jezik lijepi za unutrašnjost usne duplje. Usta mu se sasušiše. „Možeš li zovnuti gazdu?“, upita. „Mogu, naravno, ako će to otjerati te paunove od Vas. Hahaha!“ Smijuljeći se, ode, no zaista, nakon par minuta se pojavi a iza njega je išao Rasim, vlasnik kafića. „Izvolite?“ „Rasime, šta me persiraš, bolan, pa svako veče zajedno pijemo?!“ „Oprostite, poznajemo li se mi?“ Gost izjuri iz kafane bijel u licu, frenetično uplašen.

Jedan sređeni gospodin sa šeširom na glavi, dugim crnim frakom i ozbiljnim licem, koji je sjedio u uglu kafića Trijumf, bio je stalni gost. Nakon neobičnog događaja, dobaci Rasimu: „Zar nije ovo onaj čovjek što se po cijeli dan voza tamo-amo i naziva sebe taksistom?“ Rasim dobaci: „Jest, jest, on je.“ „Pa stani, zašto si mu rekao da ga ne poznaješ? Izbezumio si ga.“ Rasim i konobar se zgledaše. Potom on progovori: „Ali ja njega zaista ne poznajem. On je upoznao nekog čovjeka i u svojoj glavi zacrtao da je taj gazda ovdje. O ovom sam čovjeku čuo samo priče... Ovo je prvi put da sam ga sreo licem u lice.“