Sarajevska hronika, vol. 66: Opet on

Već dugo vremena boravim sam u jeftinoj hotelskoj sobi. Nije mi loše. Ujutro, oko 9 sati, na vrata mi pokuca Fehka, sobarica, starija žena. „Doručak!“, povikne uvijek istim tonom. Potom čujem kako odlazi niz hodnik usput metući prašinu. Siđem na doručak i sjednem u svoje ćoše. Dolazi marokanski konobar i smješka se dok me uslužuje. „Ono moje“, kažem mu. U početku je to moje zvučalo: „Dvije kriške hljeba, malo karavan sira, nareži mi malo sudžuke, onaj orindž sok i jaku kafu“. Sada više nemam potrebe ponavljati. Nisam čovjek koji mnogo voli mijenjati navike. U navikama se osjećam toplo, udobno, zaštićeno. One su moja ograda i moj zid od promjene. Ne volim promjene. Narušavaju moju svakodnevnicu i unose mi nemir u dušu. A nemira sam sit. Kada se vratim u svoju sobu, presložim jorgan, čaršaf i jastuk tako da više ne izgledaju kao da ću se u njih svaliti i spavati, već kao da ću čitati knjigu. Onda to i uradim. Dovoljna količina svjetlosti prodire kroz prozore tako da čitanje predstavlja čist gušt i užitak. Stranice djeluju malo tamnije što mi omogućava da se lakše udubim u priču i namaštavam gradove i likove. Moj prozor gleda na ogromni trg u čijem je centru neka statua. Statua je visoka i štrči iznad cijelog dijela grada. Na samom njenom vrhu, ratnik drži u ruci sjekiru i njome zamahuje dok sjedi na pegasusu. Oko trga je u polukrug složen kompleks upravnih zgrada među koje je neprirodno uguran gradski teatar koji na ulazu, sa obje strane ima obješene purpurne zavjese. Kada mi mozak zablokira i mašti ponestane daha, podignem se sa kreveta, osmotrim trg, zatvorim oči i scenu iz knjige prebacim u poznato područje. Desno od prozora je niski regal i na njega slažem knjige koje sam pročitao. Nedavno sam pročitao knjigu o čovjeku koji je gotovo dijelio moju sudbinu, pa sad često pričam sam sa sobom zamišljajući njega, Rostova, kako sjedi u fotelji pokraj kreveta, pomno me sluša i razborito mi odgovara. Dakle, oko podne, pa tamo do 4 sata, uglavnom čitam. U međuvremenu, kada osjetim da riječi u rečenicama blijede, da sam već van knjige i samo prelazim preko slova, spustim je nakratko, izađem na terasu i duboko udišem. Nekada sam pušio pa sam sebe lažno time smirivao. Otkako sam prestao, nadomještam to nekakvim meditacijama, vježbama i disanjima. Iskreno bih tako volio da je djelotvorno. Nije. Ali evo, već duže vrijeme sebe uspješno lažem i dobro mi ide. Onda se vratim unutra, nastavim čitati i ako ne zaspim, oko 4 sata ostavim knjigu i silazim na ručak. Doduše, ručak bude mnogo prije toga, ali meni ostave moju porciju za ta doba jer znaju da tad siđem. Mnogo volim piletinu u nekom slasnom sosu. Uzbuđenje koje osjećam dok žvačem i gutam komadiće piletine koja se miješa sa umakom i često rižom je ekstatično. Sve to zalijem sa limenkom Pepsija i na kraju stučem jednu trileću. Možda sam zato dobio koje kilo više – pazi, ne krećem se a jedem za troje ljudi. Ko će mu ga znati. Nakon ručka, odlazim u šetnju. Somotni kaput, pohabane cipele, široke pantalone. To je što imam. Nisam dugo mijenjao, nešto nemam potrebe. Nedaleko od trga koji se vidi s moga prozora je čelični most dug nekih stotinjak metara. On povezuje ovaj mondeni dio grada sa onim nešto arhaičnijim. Kada se zađe u taj otmjeni predio, niska ali velepna i dražesna zgrada gradskog parlamenta iskrsava sa desne strane. Na jednome je prozoru okačena zastava države i na vjetru se tako lijepo vihori da naprosto ne mogu odoljeti a da je svaki put ne uslikam svojim telefonom. Imam oko 50-ak slika zastave na vjetru sa grimiznim nebom u pozadini. Sa lijeve strane uronjena u gizdavi i dotjerani zeleni vrt je fontanica koja prska blagim mlazovima. Šetališta, šetališta i još mnogo šetališta. Nisam ih ni pola iskoristio. Uvijek dođem do jedne tačke koju sam u svojoj glavi obilježio kontejnerom koji se tu nalazi, tad otprilike znam da sam hodao 40-ak minuta, znam da mi toliko treba za povratak, pa se okrenem na peti i vratim u hotel. Zatim se svalim u krevet, čitam, zapišem poneku misao u rokovnik, upalim mali TV i slušam vijesti od tog dana. Kada me vijesti uznemire, više ne mogu da čitam pa pustim muziku da se opustim i tako utonem u san haman uvijek. Zbog te loše navike (ja sam to sebi kanom pripisao kao lošu naviku!), probudim se oko ponoći nesposoban da nastavim pređašnji san. Onda dugo sjedim na terasi ako su ljetni ili proljetni mjeseci i razmišljam. Ako su zimski, lunjam po hodnicima hotela k'o muha bez glave. Nekad odlutam.

Jutros sam sišao na doručak sam. Nije bilo Fehke da me pozove. Kao da to nije bilo dovoljno čudno, za stolom sam morao ponoviti narudžbu izrečenu prije godinu dana: „Dvije kriške hljeba, malo karavan sira, nareži mi malo sudžuke, onaj orindž sok i jaku kafu“ na što sam dobio odgovor: „Koji ba orindž sok, ima više vrsta?“ Prvi sam put podigao glavu da pogledam šta glumi moj ahbab Alija. Nije me usluživao Alija, već neki namrgođeni tip, po fizionimiji naš a po načinu kako mi je odgovorio – definitivno bosanac. „ACE“, kažem mu. „Dobro, mog'o si to odma' reći, šta me peglaš.“ Već dovoljno iznerviran njegovim odgovorom, predugim čekanjem doručka, ustao sam naglo prevrnuvši stol. Istog trena sam vidio da sam sok prosuo po džemperu i pantalonama pa sam počeo iz sveg glasa psovati. Došao je mrski kelner i doslovno me otjerao. Došlo mi je da mu puknem šamarčinu da ga izvrnem, ali ja to nikad prije nisam uradio, pa ni sad. Ja to ne smijem. Oca sam trpio godinama i na svojoj koži oćutio maltretiranja svakojake vrste pa nikad nisam A rekao. Već poremećenih rituala, nisam imao volje da čitam. Spakovao sam se za šetnju istrčavši iz zgrade. Kada sam prelazio preko mosta, shvatim – ključ mi je ostao u vratima sa druge strane. Soba se garant zaključala. Hajde, tražit ću na recepciji rezervni, neću se sad još i zbog toga nervirati. Nije mi godila šetnja. Previše svjetlosti, previše ljudi. Zbog toga sam se zamislio i otišao dalje nego što inače idem, do svoga kontejnera. I došao do nje. Zambakuša 54a. Iza ulaznih vrata je nešto glasno, jako glasno tutnjalo, bubnjalo mi je u ušima i odjekivalo ulicom. Čuli su se vrisci, jauci i skičanja. Žene su se panično spuštale niz strmu ulicu, a moja bivša kuća se tresla nevjerovatnim potresom. Najednom, u gornjem lijevom prozoru – lice moje sestre. Živa je! Nisam želio ispitati tu neobičnu i začudnu sliku, samo sam pohitao ka kući, ka njoj. „Seko! Mino! Heeej!“ Kao prasak, kao gromoglasna bomba, njeno se nasmijano lice iskrivi u nešto nalik blijedoj lutki, okna prozora se otvoriše tresnuvši o zidove a njeno tijelo propade kroz prozor i vidjeh kako joj vrat steže omča a ona s prozora visi... obješena. Mali trzaj nogom, osjećaj da propadam, strovaljujem se kroz tunele mraka i panike, vizija sestre nestaje, želim da plačem ali ne mogu...

„Doručak!“ Fehkin glas. Tišina. Pogledam na sat lijevo. Devet je. Opet isto sanjam.