Sarajevska hronika, vol. 65: Kraj svakodnevnice

 

Sjedim na sećiji u pro-ataturkovskom kafiću. Pouzdano znam da gazda kafića mrzi Orhana Pamuka. Iz inata čitam Crnu knjigu. Prilazi njegov sin koji radi kao konobar da me usluži i izgovara polujasno: bu ne? Ono turskog što sam znao, naučio sam gledajući serije koje su se emitirale na svim kanalima. Znao sam da ovo pitanje znači: “šta je ovo?” Zapravo je bilo atak na mene da knjigu odložim, maknem, bacim, nešto uradim s njom tako da je ne vide ni ostali gosti a pogotovo ne gazda. „Bu Kara Kitap“, velim mu odsječno. Mršti se i odmahuje rukom podižući dlan i spuštajući ga time sugerirajući da je maknem. „Jok“, kažem, pa dodam: „Bir čaj, lutfen“. Ode. Vraća se nakon 5 minuta i frljakne čaj pred mene i po belaju – pljus! po knjizi. Pošto više turskog nisam znao, obratim mu se na engleskom i upitam ga: „I šta ćemo sad?“

U tom trenutku ušao je gazda nazivajući selam stalnim posjetiocima. Ja sam ovdje drugi ili treći put, sumnjam da on mene zna. Poziva sina k sebi, rukom pokazuje na mene, nešto pričaju a onda se udaljava u unutrašnjost kafića. Moje je mjesto izvan unutrašnjeg dijela, izdvojeno. Vrijeme je vedro, nebo azurno plavo, ptice nadlijeću terasu a ja osjećam da se nešto komeša i da sam ja upleten u to. Prilazi onaj mladić i uzima mi čaj. Puna čaša, nisam ni pihnuo. „Šta to radiš?“, pitam ga. „Moraš otići“, kaže mi na lošem engleskom. „Otac je ljut a to nije dobro, samo idi, Bog ti pomogao“, govori sad već moleći me pogledom. „Dobro“, kažem.

Šetam se čaršijom bez naročitog plana. Nailazim na malu pekaru i uđem unutra. Korpulentan starac sa bijelom kapom na glavi i oštrih crnih brkova istupi iza pulta. „Izvolite“, govori srdačno. „Engleski?“, pitam. „Kzm!“, drekne i kroz par časaka odnekle ispred mene istupi djevojčurak. Nije mogla imati više od 16-17 godina. „Kako Vam mogu pomoći?“, pita. Njezin engleski je pitak, umiljat i drag. Glas joj treperi, ona unezvjereno stoji i čeka. „Jedan hljeb, pet kifli i... može taj slanutac!“ Dodaje mi narudžbu, spuštam koju liru više na pult i izlazim.

Već sam odvalio pola dana. Kako, ni sam ne znam. Besciljno lutanje gradom me vodi tamo-amo. U tome nema nekog smisla, ali ja ne znam ni čemu tolika trka za smislom? Otkako sam se doselio ovdje, prestao sam tragati za uzvišenošću, odustao sam od velikih ambicija i samo živim. Tolike godine sam dao tome da se ostvarim kao intelektualac, kao znanstvenik, kao profesor, pa evo – čemu to sve? Samo što sam počeo raditi na fakultetu, odmah su počeli tražiti dlaku u jajetu, a ko se u tu potragu dadne, uvijek nešto nađe. Gluposti! „Nemaš pripraavničkiii, kako je to mogućee, ko je tebi dopustio da radiiiš!“ Prokletinja žuta, samo gleda kako će kome napakostiti! Eto joj i upravljanje i papiri i fakultet i svi vragovi. Ne fali ni ovome poslu ništa – častan je, pa jest, pošteno platu zarađujem, Halimi je lijepo, nemamo velikih potreba nit plaho žeđamo za nečim... Op, kad ja dođoh ovdje? Zamislio se, mene budale.

Vrata dućana su otvorena. Prolazim uskim ulazom i uvlačim se unutra u radnju. Fatih-bey je već došao, vidim da je iza sve zadimljeno, opet divani uz nargilu. Odlažem svoju torbu, navlačim prsluk i sjedam u toplu stolicu. Na vrata ulazi čovjek, mršav i naborana čela, sav izbrijan i sa kačketom za ruku vodeći curicu. „Merhaba, profesore! Kako si danas?“ „Dobro“, kažem, „dobro svaki dan“. „Imaš li neki lijep kišobran za moju djevojčicu?“ „Ima kakvih poželi, nek probere“, govorim pokazujući im kompletan lijevi odjeljak u kojem su stajali svakojaki kišobrani – rozi, na pruge, plavi, sa cvijetnim dezenima, sa motivima iz crtića, veliki, manji, prozirni... Curica se zaleti i izvuče kišobran koji je sav bio istačkan crno-bijelo. „Taj ti se sviđa?“ „Mhm!“, smiješi se i klima glavom. „15 lira“, rekoh. Čovjek ostavi novac, namignu mi i potapša me po ramenu. Dok oni izlaze, dolazi mi poziv. Halima. „Slušaj, ovaj, imam ti nešto važno mnogo važno reći ali... ne znam kako da.. kako... gdje si sad?“ „Ama govori ženo, srce će me opaliti!“ „Trudna sam“, zaplaka. Oh nebesa! Tako sam sretan i tako tužan. Konačno nešto što razbija svakodnevnicu. Ali ja ne znam je li to dobro ili loše.