Sarajevska hronika, vol. 64: Susret starih drugova

 

Njihovom susretu prethodile su mnoge godine zbližavanja, udaljavanja, svađa i pomirenja. Odnos između Nedžada, kojega su oni koje je on svrstavao u svoj bliži krug zvali Nele, i Dženite karakterizirala je upravo nestalnost. Jedne bi se godine stalno viđali, odlazili bi na palačinke dva puta sedmično, na Tabiju jednom mjesečno, u jednom tromjesečju bi nekoliko puta večerali i to na probranim mjestima, a onda bi sve utihnulo kao oganj posut pijeskom i čitavu narednu godinu ili dvije ne bi razmijenili ni poruke, niti bi jedno drugo kontaktirali. Svi koji su ih znali nudili su svakojaka objašnjenja tog neobičnog prijateljstva. „Ma igraju se, ponašaju se k'o djeca, a vole se, to svi vide“, govorila je Šejla, Dženitina najbolja prijateljica. „Jednostavno ne znaju šta žele jedno od drugog pa onda prelaze iz faze u fazu, ili kako ja volim kazati, iz uzemljenja u fazu“, želio je mudro zvučati Neletov prijatelj i komšija, Samir. No, ne zna se pouzdano šta je od mnogih tumačenja istina a šta ne. Zapravo se ne zna ni da li su njih dvoje znali istinu, da li su bili svjesni svojih osjećanja koja su gajili jedno za drugo i naposljetku, zašto su ćutali ako su znali jer su jedno drugo tako mučili godinama.

Tek skoro, ona se njemu javila sms-om. Ne znajući od koga je poruka, pogledao je u obavijest na ekranu, odložio mobilni na stočić i otišao u svoju sobu dovršavati roman koji je pisao. Mučio se sa izrazima, tražio je idealan način da artikulira svoje misli i zgrčene vilice okretao glavu od ekrana laptopa. Prazna radna površina odražavala je ukupnost njegovih misli u tom trenutku. Ponovno je počeo prelistavati knjigu Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona ne bi li našao neki pasaž koji bi mu pomogao da razbije blokadu. Ništa. Kroz misli mu prostruja – poruka! Odoh vidjeti od koga je, od ovog sad nema fajde. Pogled mu se zadrža na koverti koja je svečano stajala izložena na radnom stolu. Bijele boje, crvenog obruba, sa ogromnim crvenim javorovim listom utisnutim u bijelu boju. Nujnost ga je savladala. Zagledavši se u kovertu, primijetio je da mu vid biva sve mutnijim, pa je nadlanicom obrisao lice i ustao. Eh – poruka! Kada je vidio od koga je obavijest, usplahireno je povlačio obavijest sa vrha. Konačno je otvorio i čitao:

                Hej, Nele, kako si ti? Nadam se da si dobro i zdravo. Znam da je prošlo dugo vremena. Voljela bih te vidjeti i porazgovarati s tobom. Trebaš mi. Neću ovako duljiti. Ako me želiš vidjeti, javi! Tvoja Dž.

Naviknut na ovaj pesimistično-patetični stil njenih povrataka (jer je i sam tako upadao u njen život nakon pauze), nasmijao se zbog posljednjeg što je napisala. Tvoja. Da li je ikad bila njegova, to ni on sam nije znao, ali mu je činilo veliku radost što njegov život vaskrsava, njegovi se životni leptiri bude, njegovi cvjetovi cvatu cvatom i nema više monotonije prošlih godina. Znao je odmah nakon te pomisli da samog sebe laže jer je krenuo prema sobi i u njoj vidio kovertu. Odlučio je narednih dana, sve do susreta s njom tamo ne ulaziti.

Cijeli donji kat kuće bio je u vršaju. Živjeli su u bunjištu pretrpanom slikama, odjećom, igračkama, ponekom knjigom, VHS trakama, obućom, te mnogobrojnim neraspakovanim kutijama. Kako je koji dan prolazio, tako je nered bivao manji ali je i dalje bilo teško probijati se kroz dnevni boravak da bi se došlo do drugih prostorija. Naime, nije im zamjeriti, Dženita i Adnan tek su se uselili i imali su posla preko glave. Adnan je uzeo slobodno u firmi, Dženita nije još uvijek našla posao. Nekad je, godinama unazad, završila pripravnički i to je bilo sve što se tiče njenog radnog angažmana. Konkurisala je svako malo ali nafake nije bilo. Sjeli su da popiju kahvu, dan je bio vedar i prozračan, prozori na kući raskriljeni. Lahor je osvježavao preznojene radilice. Adnan započe priču: Slušaj... Dženita, srce, mislim da je vakat da se neke stvari riješe. On je mnogo volio sintagmu „neke stvari“ jer je za većinu bila nadasve maglovita i nejasna ali je onome kome je upućivana govorila mnogo. Znaš na šta mislim. Bila je svjesna da je došao vakat da se oprosti od jednog dugogodišnjeg sinusoidnog prijateljstva i da otkači sidro koje njenu duše vuče u ponor.

Znam, uzvratila je, znam sve ali kako? Nije da nemam srca, briga me, nije se javio tri godine i pet mjeseci, okruglo! Ali to će bit još čudnije sad, baš rad tog. Ufff Adnane, ufff! On je nijemo gledao svoju suprugu i kuckao prstima po stolu što je nju činilo još nervoznijom. Dženita, počinjao je i završavao ujedno svoj odgovor, vidi, ti tog lika možeš ostavit ovako da... (tražio je neki mudar, znamenit i znakovito filozofski izraz, kako je to djelovalo u njegovome umu)... da prebiva u mraku. Zlobno se nasmiješio jer mu se činilo da je izjavio nešto izuzetno veliko. Dženita je bila u svojim mislima, gotovo ga nije ni čula. Ali znajući njega i svu tu vašu prošlost, vrlo je moguće da mi sutra frajer dođe na vrata ne znajući ništa i eto mi belaja! Znaš mene kakav sam, nemoj molim te! Posljednje riječi su već bile uzvici koje je ona morala oćutiti prijetnjom, pa je brže-bolje otipkala kratak sms kojim zatražuje susret s njim. U duši joj se tada formirala nekakva neobjašnjiva tjeskoba koja ju je odjednom počela tištati a njenim plućima je otežala disanje. Željela ga je i dalje u svom životu, da se pojavi kad joj najviše treba, da joj pomogne i da nakon toga ostane udaljen. Svejedno, morala je birati – ili kivan muž ili otkačen drug.

Mjesto koje su odabrali za susret je bilo tako obično i glupo; zavjese koje su landarale na pola neopranih prozora, korozirane čaše za vodu, nespretni konobari, pod koji je škripao, svjetiljke od kojih pola nije radilo, toalet koji se sastojao od zajedničkog pisoara, te klijentela koju su činili lokalni boemi. Već su tim znakom htjeli jedno drugom sugerirati da ovaj susret ne predstavlja ništa veliko ni važno, pače da je ovo samo jedan u nizu njihovih uobičajenih rituala. Pa iako je sve to tako, oboje su znali sa kakvim vijestima i novostima dolaze i u svojim nutrinama su nosili planine koje je valjalo izvaliti. Istina se nadaje kao najveća planina, pa kad je nosimo u grudima svjesni njenog tereta koji kao balast trebamo otpustiti, počnemo se na nju svikavati kao nama dragu i blisku, prisvajamo je za sebe i odlučujemo je ne dijeliti. Tada ta planina okoštava u našim tijelima ocrtavajući se na licima onih koji je skrivaju dugo. Izobličena i smrknuta lica odraz su ljudi koji su neku istinu davno u sebe pohranili. Obukao je mat plavu košulje sa bijelim dugmićima, oko vrata omotao sivkasto-bijeli šal na pruge, pošpricao se Dior parfemom i izletio iz kuće. Dženita je preko tamno zelene haljine navukla somotni kaput, na glavu nabacila beretku, obukla čizme sa petom i poljubivši Adnana na izlasku, pošla laganim korakom. Našli su se pred kafićom, on je poput pravog džentlmena pridržao vrata, pomogao joj da skine kaput, poručili su oboje kratku kafu i prvih nekoliko minuta neprestano, kao u kakvoj slijepoj radosti, pitali jedno drugo: Pa šta ima?

Naravno, odgovori su se vrtili ukrug. On je govorio da nema ništa naročito, drugi puta već da nema ništa posebno, potom da ima svašta ali da nemaju vremena na što je ona napokon uzvratila pa da, nemamo baš vremena. Zbunjen, upitao je: de bona, pa to sam rekao reda radi, ti i ja smo vazda imali vremena, i ti za mene, i ja za tebe... Što me zezaš? Konobar je šeprtljavo spustio narudžbu, preko ruba Neletove šoljice prosulo se nešto kafe a konobar se ponudi da donese drugu. Jok, brate, sve uredu, nema potrebe. Potpuno iznebuha i odjednom, počela je tiho jecati. Što plačeš? Hej, započe on pokušavajući joj dodirnuti ruku koju je ona uzmicala pred njim. Šta se dešava? Okej, ljuta si, bijesna, ali... Reci nešto, pobogu!

Okrenula je glavu u stranu, kroz prozor se mogla vidjeti bulumenta auta koji su prolazili, stajali na crveno svjetlo pa opet prolazili. Ne gledajući ga u oči, reče: trudna sam. Onda je ponovo zaplakala brišući lice maramicom. Ne kontam, zabezeknuto je izgovorio Nedžad pri čemu se zadnji slog nije ni čuo, šok mu je progutao glas. Nastupila je neugodna tišina između dvoje prijatelja koji su sve znali jedno o drugom. Očigledno, sve osim istine. Eto tako... Napokon je smogla snage da mu sruči u lice sve što treba. Znala je da ako ne otkači ovu dihotomiju što joj srce para, da slijedi još gori scenario kada se vrati kući. Udala sam se... Za Adnana, znaš ga, mislim ne znaš, ali nekad sam ti ga spominjala... Eto, nedavno smo preselili. U Starom gradu smo.

Vjerovatno želeći da joj vrati udarac, da sve godine što su iščezle u tami nepoznavanja saspe u njeno lice, sada više osvetnički nego prijateljski reče hladno i bezobrazno: Pa dobro. Dobro. To je tvoj život i Dženita, čestitam. Čestitam. Valjda se velike stvari dese kad se od nekih ljudi udaljimo. Prostrijelila ga je pogledom koji je govorio „šta ovo treba da znači“ ali nije ni riječi progovorila. I ja za heftu dana idem u Kanadu, dobio sam posao, dobio sam i vizu, tako da... Ko bi rekao, ovo je izgleda baš posljednja kafa! Naša mislim! Međutim, iako su jedno drugom donijeli vijesti koje nisu bile radosnice već tužnice ali su napravili tako da izgleda kao da je svako svoj život spakovao u paradigmu koja istiskuje ono drugo, oboje su baš u tom trenutku koji je netom nastupio mislili o ovome ishodu. Ona je uistinu željela biti s njim, u svakom mirnodopskom periodu u kojem su se družili. On je namaštavao njihovu djecu, kuću, dolaske s posla, večernje razgovore i putovanja. Sada je ona, sa osjećanjem u utrobi koje je bilo gađenje koje se opskurnošću prelijevalo preko ploda u maternici, mislila o tome da će prividno sretna doći kući i obradovati muža dvostruko lijepim vijestim. Hem ga nema u njenom životu, hem ga više nema svakako! Ode! Znala je da će, čim mu to kaže, otrčati kao da skine šminku a ustvari će se isplakati kao dijete. On je sada već utonuo u močvare budućnosti u kojoj nema nje. Nečije dijete nosi ali moje nije. A ako nije sad, neće nikad. Pa kad je već tako, onda je bolje da bježim i sve ovo iza sebe ostavim. Tako su njegove misli tekle dok je, po posljednji put, pridržavao vrata na izlasku nekadašnjoj drugarici.

Piši mi!, poželjela je kazati ali je znala da to ne smije. Pa eto, sretno. On je pogleda, blago se nasilu nasmiješi i reče: I tebi. Neka je živo i zdravo.