Sarajevska hronika, vol. 63: Maliciozni krug

 

Negdje na Čengić vili sačekao je taksi. Nervozno je tapkao nogom u mjestu stojeći ispred pomodne apoteke. Žena je otišla kod pedikira na dotjerivanje, mala Lejla je bila u školi a on je išao za novom prilikom. Ovo je bio četvrti razgovor za posao u pola godine. Dodijalo mu je više, rekao bi svaki put uz kafu sa Medihom, ali ne može se od jedne plate živjeti. Mislio je, naravno, na Medihinu jer njega već godinama vuku za nos i obećavaju mu a on se slomi prelijetajući iz stranke u stranku. Kako koja dobije prevlast i postane utjecajna, tako Osman mijenja boju i zaodijeva svoje ukućane u novo ruho. Iz novčanika izbacuje vizit karte, članske kartice od one prijašnje i ubacuje nove, promovirajući i hvaleći ih na sav glas. Sada je dobio ponudu od jedne značajne telekomunikacijske firme pa je pošao na intervju.

Taksista je bio naporan čovjek, kratke sive brade i visokog čela. Prvo je započeo sa pričom o vremenu „naka je homora ovih dana“ pa „ne godi mi nikako ovo vr'jeme al' da ima iđe išta bolje, ne bih ovo radio“ a onda nastavio sa aktuelnim političkim problemima bistreći ih kao kakav iskusan i učen analitičar. „Prvo bih ja ove naše poskidao sve s vlasti, mrš iz fotelja, pogani pogane gladne, kako vas nije stid, ni Boga ni ljudi?!“ Bile su tu i domislice poput „sve je ovo zakuhao ćaća od riđeg, od njega je krenulo... ja sam bio u stranci, pa evo vidiš šta radim...“ Onda je zašutio. Osman je sve vrijeme gledao kroz prozor. Posmatrao je kako se smjenjuju nargila barovi, visoke poslovne zgrade, hoteli. Onda su prije muzeja skrenuli, pa prošavši pored mašinske nastavili ulicom Halida Kajtaza, zatim je taksista skrenuo udesno, isključio se i rekao svoju cijenu. Osman se zarovio u novčanik i vidio je da se preračunao. Falile su mu dvije marke. „Šta je, jarane? Nemaš da platiš?“ na što je Osman tiho rekao: „Imam, kako nemam, fale mi dvije marke...“ Vidno ljut, taksista je prvo zavukao ruku u pretinac, iz njeg izvadio kutiju Drine funjare, a onda zapalivši je kazao „znaš kako ćemo? Ja odoh sad tamo“ pa je pokazao rukom na parking kod željezničke stanice, „popit kafu, tu ću biti jedno po sata, a ti u tih po sata se snađi nekako, donesi mi i plati kafu i riješili smo.“ Osman je rekao da ne zna koliko će mu sastanak trajati, da ne može sad ići rad dvije marke nigdje da bi posudio, da ovaj halali nekako pa će mu drugi put nadoknaditi. Ovaj nije htio čuti. „Reko sam ti kako ćeš a ti vidi.“ Crveni Reno je zabrujao i udaljio se s mjesta gdje je Osman stajao.

Istog trena se nečega dosjetio. Nazvao je broj a kad je glas s druge strane viknuo „Crveni taksi, izvolite?“ on je objasnio da je prije minut ostao kratak toliko i toliko, da ima način da čovjeku isplati do kraja, da se ne peglaju ni jedan ni drugi. Rekao je da će mu poslati kredita onoliko koliko je dugovao i da to završe. Nekim čudom, taksista je pristao i rekao „pošalji i ne zovi više taksi, fukaro, kad banke nemaš.“

Visoka zgrada je iznutra odisala učmalošću i birokratijom. Posvuda su trčali i žurili ljudi i žene isto odjeveni, sa plavim marama svezanim oko vrata ili strogo plavim, teget i nebeski plavim kravatama. Osjećao se nelagodno, on na kojemu je visio sako star deset godina, kariran i izblijedio. Prišao je jednome pultu i rekao „oprostite, gospođice, trebao bih kod Vašeg šefa, je li on tu?“ na što je ona hladno, sa potpunom ravnodušnošću u glasu upitala „imate li dogovoreno?“ a Osman je to potvrdio klimanjem glave i gotovo nečujnim „imam“. Djevojka je nosila naočale sa velikim crnim okvirom, imala je podšišanu smeđu kosu i djelovala je odsutno. Obavila je nekoliko poziva a onda objavila „šesti sprat, kancelarija 7A, on vas čeka“.

Velika kancelarija bila je sva okićena diplomama i priznanjima. Debeo čovjek u bijeloj košulji čiji se vrat stapao sa glavom, udubljen u čitanje nekakvih novina sjedio je u ogromnoj kožnoj fotelji. „Uđi“, rekao je kad je čuo kucanje na vratima. „Sjedi“. Gledali su se možda jedan minut koji se Osmanu učinio kao da je trajao vječnost. Hladan znoj je silazio niz njegova leđa a ruke su mu bile mokre od znoja uzrokovanog nervozom. „Imaš li papir s preporukom?“ rekao je gojazni, šef firme. „Imam, imam“, brzo progovori ukočeni Osman i iz bijele fascikle izvuče nekoliko papira. „Dobro“, govorio je ovaj dok je tabirio papire. „Dobro, dobro, dobro...“ a onda promijeni lice, smkrnu se i spusti papire na sto. „Koja si ti stranka?“, upita ga. „Pa... Vaša.“ „Koja je naša?“

Nakon još jednog bezuspješnog intervjua, izlazeći iz zgrade, dok mu je recepcionerka dovikivala „Doviđenja, gospodine!“ Osmanu su kroz glavu prolazile suicidne misli. Razmišljao je da možda kupi uže i objesi se ali bi tako privukao previše pažnje, uznemirio bi porodicu, kćerku bi istraumirao a ženi priredio drugi moždani udar koji ne bi preživjela. „Ne, ne“, govorio je, „Osmane ne mahnitaj, biće neko rješenje...“ Nesvjesno je zagazio na cestu ne obazirući se na saobraćaj, pa nije vidio kako silovitom brzinom odozdo ide crveni Reno. Srce mu je brzo zalupalo, adrenalin ga je preplavio a potom je obnevidio.

Mediha je, nakon što je kod pedikira pustila misli na pašu, odlučila da dadne otkaz misleći da je ovaj put Osmanu zagarantovan posao i da bi ona trebala malo da se rastereti. Znala je da će opet nastaviti živjeti sa jednom platom koja ni izbliza nije dovoljna da bi se pristojno živjelo ali je sebe ubjeđivala da će joj toliko stresa u kliničkom donijeti još jedan moždani udar. Šetala je stazom pored dječijeg igrališta i gledala kako se djeca igraju ganje. Lejla je ubrzo trebala završiti sa školom, pa je Mediha produžila pred školu da dočeka kćer i zajedno se s njom kući vrati. Usput je svratila u Bingo, kupila nešto bataka za ručak, veliku lubenicu koju je iskuckala da vidi valja li ili ne, i rolnu toalet papira.

Pred školom je bila i Sabaheta, Nedimova majka, koja je svakog dana dolazila po sina, dovodeći ga i odvodeći u školu i iz škole. „Šta ima, kako si draga? Dobro je, Bogu fala, dobro, kako Nedim? Dobar je, sluša li Lejla?“ Niz uobičajenih i već naviknutih pitanja se izvrtio a potom je nastupilo ćutanje u kojem su obje majke čekale djecu. Zvono je zabrujalo glasno a potom se sila dječijih nogu stuštila niz stepenice radujući se i vičući jer su dočekali kraj još jednog školskog dana. Lejla je ćutke išla pored njih, mirno i staloženo, na leđima noseći laganu torbu. Mediha se pozdravila sa Sabahetom i svako je pošao svojim putem.

Njih dvije su došle kući, Osman je, po njenim procjenama već odavno trebao biti kući ali ga nekim čudom još nije bilo. Čekala je neće li se pojaviti da pristavi kahvu, pa ju je čekajući zaboljela glava. Lejla je sjedila za stolom i malo bi nešto pisala, malo tipkala po mobitelu. Medihu je uhvatila nervoza od Lejlinog pritiskanja po mobitelu sa odvrnutim zvukovima do kraja pa je otjerala u sobu. Ona se malo spustila na kauč, pokušavajući da odmori, jer je znala da navečer mora u noćnu smjenu. Tako je ležeći zaspala.

„Mama, babe još nemaa“, zagudila je Lejla budeći mater. „Vidi stvarno ga još nema,“ konstatovala je i sama. Upalila je TV. Vijesti su bile u pola. Odjednom, nekakav čovjek kratke sive brade i visokog čela daje izjavu. „Nisam ga ni vidio, ne znam otkud se stvorio. Po nesreći, ja sam tog čovjeka ranije odvuko na intervju neki, imali smo neki mali belaj s plaćanjem ali snašli smo se.“ Onda je malo zatrokirao pa nastavio „ne znam zašto ovo, kako, šta bi“ a onda je maramicom pridržao sljepoočnicu i tu je bio kraj priloga. Spikerka je nastavila sa daljnjim slijedom vijesti, a Mediha je skamenjeno sjedila i razmišljala. Dograbila je mobitel iz Lejline ruke i nazvala Osmana. „Gdje si ti? Vidiš koliko je sati, vazdan se sekiram.“

„E onda ćeš se bezbeli sekirati. Evo me u policiji. Priveli me.“

„Što jadan ne bio, što?“

„Prebio sam taksistu.“

Mediha je samo prekinula vezu, sva zajapurena u licu. Psovala je i galamila hodajući ukrug po dnevnom boravku. Lejla je upitala: „mama, gdje je babo?“ na što ju je onako u afektu mater ošamarila a kad je vidjela šta je uradila, bilo je kasno jer je mala otrčala u sobu i zaključala se. Legla je na bok i plakala.

Ležeći tako sama u sobi, nervozna, tužna, nesvjesna šta je ona skrivila, pogledala je u ćoše pored kreveta i vidjela jednog velikog pauka kako visi. Uzela je veliku teku iz matematike i iz sve snage zalupila razlijepivši ga po zidu. Kao da joj je u tom trenutku bilo malo lakše.