Sarajevska hronika, vol. 62: Bitka za čovjeka, dio I

U sudnicu uđe nizak, debeljuškast čovjek sa masnim, crnim brkovima. „Dobro jutro,“ oslovi nas koji smo sjedili u drugom redu desno od sučevog stola. Naš advokat sjedio je kao ukopan u mjestu, promrzla, sklerotična izraza na licu. „Optuženi neka ustanu!“ – proglasio je sudija. Nas trojica smo ustali gledajući mu u tamne brkove, dodirujući s laktovima i gurkajući se u podsmijehu. „Mir!“ – dreknu. „Dvadesetpetogodišnji Dž.M., zbog zločina mišljenja, pokušaja nametanja slobodoumlja u društvu uređenom po Načelima Jednomisli, pisanja protiv režima i brojem i slovom pronađenih 673 knjižna naslova u njegovu jednosobnom stanu, osuđuje se na prognanstvo u Kanton Egzilijat, te fizički rad u istom u trajanju od 30 godina sa strogim nadzorom i zabranom pristupa bilo kakvom papiru.“ Nisam se uzvrpoljio ni sekunde, niti sam osjećao nemir. Može biti da je to od onih silnih pilula kojima su nas kljukali prije suđenja. Znam da je onaj odvratni policajac koji je smrdio na ulje i mješavinu sirćeta i kupusa sigurno drmnuo 3-4 tabletice jer je bio isuviše miran kada su mu rekli preko toki-vokija da su mu ženu strijeljali prije nekih pet minuta. Prihvatio je to kao što se prihvaća vijest o tome da je gorivo u zemlji poskupjelo. Malo vještačkog čuđenja i gotovo. „Dvadesetosmogodišnji A.B., zbog zločina mišljenja, suberzivnog pokušaja rušenja postojećeg režima, napadaja na jednoumne izvještače i novine, pisanja protiv režima i brojem i slovom pronađenih 490 knjižnih naslova u njegovu stanu u zgradi Mirotvor, osuđuje se na prognanstvo u Kanton Egzilijat, te fizički rad u istom u trajanju od 35 godina sa izuzetno strogim nadzorom i zabranom pristupa bilo kakvom papiru. Ukoliko se desi da optuženi kojim slučajem dospije u kontakt sa bilo kakvom knjigom, a pogotovo ukoliko se kod njega nađe pisani trag načinjen njegovom rukom, istog momena ima da bude strijeljan.“ A.B. se smijuljio i kucnuo me. Pokazivao mi je neki papirić koji je izvlačio iz rukava sakoa. Šapnuo sam: „Šta je to?!“ Odgovorio mi je još tišim šapatom: „Vidjećeš.“ Našeg prijatelja nisu, kako smo mi očekivali, oslobodili, već je i on osuđen na zatvor u zemlji, 15 godina.

Vodili su nas van zemlje, u takozvani Kanton Egzilijat koji je zapravo bio jedna od najgorih vrsta konc-logora. Nismo se uopće ni pitali ko mu je nadijevao tako glupo ime, jer je režim od onih na vrhu hijerarhijske piramide do najnižih bio sastavljen od glupih, neobrazovanih, nepismenih, neukih i nedostojnih ljudi, ali glavni preduvjet da se uključe svakako nije bio dostojnost već podobnost, a takvih nikada nije manjkalo, ni prije uspostave ove vlasti. Sjedili smo jedan naspram drugoga. Rekao sam mu:

-          Hajde, pogađaj!

-          Šta da pogađam, pogodili te?

-          Šuti... Bio je vedar i hladan aprilski dan, na časovnicima je izbijalo trinaest. Vinston Smit, glave zabijene...

-          Znam! Orvelova 1984. Čekaj, igramo ovo?

-          A šta drugo da radimo da prekratimo vrijeme? Kad nam je već valjalo k'o hobi, sad će dobro doći.

-          Dobro, dobro, a kako da znamo, ko je pobjednik, ko gubitnik?

-          Ma haj ne komplikuj, ko navuče više naslova – pobjednik i vozdra.

-          Moramo li ove početke ili kako?

-          Vidi, meni je svejedno, ja mogu po epohama, po početnom slovu, po nacionalnosti... prešao sam sve knjige iz svog stana dva puta i pritom još iz biblioteke...

-          Imam ideju onda...

Kamion se parkirao nakon što je ušao u Kanton. Kao i obično, nit je ko šta provjeravao nit zagledao. Prošli smo glat i ušli unutra. Vozači su ležali svezanih nogu i oblijepljenih usta – a ko im je kriv kad su naivni i tupavi. U čemu je štos? Radnici najniže klase, u koju su spadala i ova dvojica koji su nas prevozili, nakupljali su bijes, frustracije, noseći to okolo kao hodajuće bombe, te obzirom da su oni bili samo klimoglavci onima s vrha, imali su vrlo često žarku želju da se ispušu, da se na nekome iskale, da nekoga pretuku i izudaraju dok ovaj jadnik ne bi izdahnuo ili bio na rubu smrti. Iskoristivši to, A.B. i ja smo ih obmanuli, znajući da neće znati odgovoriti ni na jedno pitanje. On im je rekao: „Hej momci, hajde da igramo jednu igru,“ na što je suvozač snažno udario puškom o metal koji nas je razdvajao i rekao „kuš!“. Onda sam ja prišao bliže i rekao: „Ako nas pobijedite, dopustit ćemo da nas istučete, znamo da ni vama nije lahko.“ Suvozač upita: „A ako vi pobijedite? Šta onda?“ Rekao sam: „Pa dogovorit ćemo se, mi svakako ne možemo puno tražiti, zar ne?“ Igra se sastojala u tome što bismo mi rekli naziv knjige, a oni bi trebali da kažu autora. Naravno, računali smo s tim da su oni podanici režima te da ne znaju ni kako izgleda knjiga kao predmet, a kamoli da ovo poznaju. Zašto su onda igrali, svako bi se pitao? Zato što pravila režima tako nalažu – jednom kad se na nešto pristane, nema analize, nema propitivanja, nema diskusije, ide se do kraja. Da su oni odbili prije nego što smo i rekli o čemu se radi, bili bismo nemoćni.

Igra je počela. Igra staklenih perli, rekao sam i pričekao. A.B. je, nakon čekanja, rekao: Herman Hesse. Niste znali. Idemo dalje. Sada se vozač nakostriješio, zakrenuo je glavu ka nama i vozeći, pazio da ne izgubi i narednu turu. Išlo je to: Vergilijeva smrt? Ćutnja, pa A.B.-ov odgovor: Herman Broh. Uglavnom smo dalje nas dvojica razmjenjivali pitanja i odgovore služeći se ovime dok smo polagano izvlačili oružje od suvozača i istovremeno razoružavali vozača. Oni nisu gledali jer su bili usredotočeni na to da daju barem jedan ispravan odgovor. Zamak? Franc Kafka. Ostrvo dana pređašnjeg? Umberto Eko. Siđi, Mojsije? Vilijem Fokner. Putovanje nakraj noći? Luj Ferdinand Selin. Knjiga nemira? Fernando Pessoa. Paklena pomorandža? Entoni Burdžes. Berlin Aleksanderplac? Alfred Deblin. Kada je cijela sesija, koja je mnogo duže trajala, bila završena, oni su bili ogoljeni i sada smo mogli stupiti u akciju. Sve ostalo je historija.

Ušli smo u Kanton. Na sebe smo navukli odijelo vozača i pretvarajući se da smo oni, izašli smo ponosno i gordo kako nas ne bi provalili. Dočekao nas je sam upravnik logora.

-          Hvala momci, reče. Gdje su ti banditi što vole da misle i švrljaju?

-          Unutra, rekao sam a A.B. se u jednom kratkom magnovenju zabezeknu. Svezali smo ih i zalijepili im usta, jer se ne gase čak ni sad.

-          Neka ste, neka ste, pametno. Hajde, vodite ih unutra, vidjet će oni hoće li više napadati našeg Oca i ustajati protiv naše najbolje vlasti.

Dvojica tupana su mumlali bez prestanke prijeteći nama. U času sam pomislio što bi se sve moglo dogoditi kad nas jednom odaju, kad se sazna da pravi slobodoumnici nisu zatvoreni, već da su unutra dva bijedna vozača, najniža kasta, nebitni poput crva. Mi smo bili prava opasnost. Zapravo, svako ko je mislio bio je opasnost, svako ko je čitao, istraživao i znao nešto. Namjenski su trovali mase malim bijelim okruglim tabletama koje su za posljedicu imale razvoj zaborava kod ljudi, tako da su svaki dan živjeli iznova ne znajući gdje idu, šta rade, zašto to rade i otkuda oni uopće tu. Naprosto, svaki dan im je bivao novi, ali za njih on nije bio nova prilika, novi početak, već eto tako, dan u kojem shvaćaju da postoje. I tek što bi pred ponoć, prije spavanja, počeli naslućivati neki smisao, ranim jutrom bi sve nestalo čim bi, poslije doručka, popili tabletu.

Krenuli smo nazad. Bez problema smo izašli iz Kantona i sada smo se vraćali u DemoAkc, kako su nazivali prokletinju od države. Cijeli je ovaj svijet podsjećao na onaj iz Orwellove ’84., pomalo čak na ono što je Zamjatin donio s knjigom Mi, a dijelom i na Hakslijev Vrli novi svijet. Ovo naše bilo je gemišt, mješavina svega toga, od svega pomalo, ali ništa potpuno. Takav smo narod i bili. Sve do pola, sve pomalo, ništa srcem, ništa do kraja, ništa potpuno, ništa briljantno. Sve površno, sve djelimično. Sada je, negdje u svijetu, neka žena što prodaje paradajze uzdahnula zbog gubitka sina. Negdje je čovjek što godinama čeka iza prozora ljuljajući se u stolici upravo sada izdahnuo. Jedna je djevojčica ispustila balone koje je nosila baki da je obraduje i zbog toga zaplakala. Jedan par sjedi na večeri i dok djevojka očekuje zaručnički prsten, momak se upravo sprema da prizna varanje. U jednoj kući porodica objeduje – na stolu je pregršt hrane, izobilje voća i povrća. Svi jedu rezignirano i tužno, niko ne progovara. U istoj ulici, sad pokrivenoj jesenjim lišćem, u maloj trošnoj kući otac, majka i dvije kćerke jedu pasulj i luk kao prilog. Svi su sretni, nasmijani, razgovaraju o proteklom danu, budućnosti. Otac grli majku, kćerke namiguju jedna drugoj.

I dok A.B.-ova majka zauvijek prodaje paradajz a duša njegovog oca iz ljuljajuće fotelje zauvijek odlazi na nebo, mi polazimo u smiraj dana da pokušamo učiniti nešto. Nešto što će niti svijeta povezati malo bliže ili će nas ubiti. Kako god. Onaj papir što mi je pokazao u sudnici, bio je mapa. Za šta? E pa znat će se.