Sarajevska hronika, vol. 61: Mađarica Irena, dio prvi

Dobro se sjećam da se zvao Bauer Laszlo, taj niski korpulentni mađarski carinik. Od njega je cijela stvar krenula. Stajao sam u redu za provjeru pasoša i tresao se od zime žaleći što ne smijem pripaliti cigaretu. Neki smušeni mladić koji je u poretku mjesta bio za dva ispred mene izvadio je iz džepa Marlboro, nabrzinu kresnuo i važno gledao vozača koji je kraj autobusa mijenjao grimase nezadovoljstva i gnjeva na tog momka. Zaista, vozačev bijes koji se ocrtavao na svim crtama njegova lica bio je opravdan jer je nekoliko trenutaka nakon što se ovaj odvažio na paljenje njemu iz kabine na granici prišao dežurni policajac, pokazao mu na ono što se nalazi u njegovim ustima govoreći na nejasnom i nerazumljivom jeziku kako treba da je promptno, odmah ugasi. Ovaj je to i učinio na što je policajac pokazao rukom kao „eh sad kad si je fino bacio, isto je tako podigni i u kantu za smeće“ nakon čega mu je pokazao lokaciju kante za otpatke. Nije smjelo biti smeća, a naročito ne opušaka, na putu. Prišao sam pultu i rekao good evening misleći da je upravo engleski jezik zajednički teren za jednog Bosanca i jednog Mađarina, na što mi je Bauer Laszlo uzvratio Veće (umjesto Veče), pa sam i ja dodao lokalnu varijantu Veče. Brzo sam prošao završivši pregled i pečaćenje nakon čega sam se osvrnuo a moj prijatelj Enko je krenuo za mnom misleći da samo prolazimo. Laszlo ga je vratio u stroj pokazavši mu da mora sačekati red i da može proći kada dođe na red i pokaže se da je sa njegovim ispravama sve uredu. Nekoliko sam trenutaka stajao kraj autobusa a onda me je vozač, sa izrazom nelagode na licu, otpuhujući i gledajući u stranu, kao da se ne obraća meni, upitao: „Vidiš li, druže, vidiš šta mi rade? Lijepo im kažem – nemojte narode pušiti na granici, na kraju ćemo svi popušiti kaznu. Al' ono je pametnije od mene! Vidiš li ti to?“ a ja sam klimao glavom i davao afirmaciju njegovim riječima, davao sam mu za pravo i potvrđivao da je ono što on govori zaista istina i da je na mjestu i smisleno dok je svako uzaludno opiranje bilo besmisleno i nesvrhovito ali da je nekim ljudima zalud govoriti jer će oni opet po svom. Rekao mi je da uđem u autobus i da se ne mrznem, imajući u vidu da je sa nama u grupi nekoliko Arapa, ova bi kontrola mogla potrajati.

„Uđi, ugrij se,“ kaže mi, „lezi spavaj, sjedi, uživaj, šta ćeš ovdje bezveze...“ Poslušao sam ga. Odskočio sam uz stepenice i sjeo na prvo mjesto iza stepenica nasred autobusa. To smo mjesto odabrali jer je bilo najviše prostora za noge. Sve do mađarske granice Enko i ja smo raspredali priče, dotakli se raznoraznih tema, diskutovali, smijali se i tu sam noć posebno osjećao kao svoju i taj bus kao nešto što dijelimo on i ja. Osjećao sam njegovo prisustvo pored sebe, a na njegovom sjedištu nalazio se bijeli pleteni džemper koji on nije htio odijevati jer je smatrao da ove rutinske kontrole nisu vrijedne trošenja vremena „još i na to“. Sjedio sam polubudno slušajući muziku i puštao da me iznutra preplavljuje svijet koji su pjesme stvarale. Simfonija zvukova u meni je budila svijet snova dok je istovremeno uspavljivala stvarnost. Razmišljao sam u jednom kratkom magnovenju pred san: da možda sad čitam Marqueza, ali kakav Marquez, kakvi đavoli, zaspao sam i budio se, kunjao i vraćao se ne pomišljajući ni na šta osim na to da sam u busu, da nekoga čekam, koga li Bože? Osjetio sam da se motor autobusa robusno, glasno pokreće, da se vrata zatvaraju nakon čega sam se prenuo. Pored mene je sjedište bilo prazno a džemper je ležao bačen preko njega. Autobus je polazio a mog prijatelja nije bilo. Zabrinut, ustajao sam, gledao pozadi pošto je on imao običaj da se upoznaje sa svima, da priča, hoda, pjeva i uveseljava druge misleći da jednostavno nije otišao u zadnji dio busa kako bi se s nekim družio. Bilo je tu poznatih lica koja sam zapamtio po ulasku u Sarajevu, svi su sjedili na svojim mjestima a on nije ni naprijed ni nazad. Njegove stvari su ostale sa mnom u crnoj torbi, a pored mene je ostao praviti mi društvo i podsjećati me na njegovo doskorašnje prisustvo bijeli džemper. Nije dugo prošlo nakon toga kad sam dobio poruku na mobilni.

***

Objekt koji sam prvi ugledao došavši na postaju gdje sam trebao čekati voz za nastavak mog putovanja bio je građen u arhitektonskom stilu koji se zove Jugendstil. Zapravo, upravo ta zgrada koja je predstavljala ulaz na Karlsplatz željezničku stanicu bila je reprezentativan primjer spomenutog stila i uključena je čak u Bečku secesiju. Bečka secesija (Wiener Secession, poznata i kao "Savez austrijskih umjetnika" ili Vereinigung Bildender Künstler Österreichs) bio je umjetnički pokret koji je 1897. godine osnovala grupa austrijskih umjetnika koji su napustili „Udruženje austrijskih umjetnika“. Specifično je da je Otto Wagner, arhitekta čija je zamisao i bila upravo ova zgrada, želio da načini razliku, pa je suprotstavivši se načinu gradnje svih drugih gradskih stanica, odlučio upotrijebiti čelični okvir a unutar njega umetnuti mramorne ploče što su kasnije počeli imitirati pa je njegova ideja tako zaživjela. U kafiću koji sam pronašao lunjajući naokolo tom stanicom i čekajući voz za Prag naišao sam na nju. Nisam je vidio godinama i moram priznati, nije izgubila ništa od nekadašnjeg šarma. Sjedila je za stolom pored velikog jonskog stuba, sama, pušila je neke duge cigarete, nosila crnu haljinu koja joj je išla uz struk, na usnama ponosno imala ocrtan crveni ruž a iz njene pojave zračilo je dostojanstvo tako imanentno njoj, kao i nekoć kada sam je upoznao, a kada je to bilo... Ona je bila odraz svih mojih želja ali i strahova. U to doba, zapravo, u taj dan, jedan jedini, kad sam u Jedermannu naišao na nju, nisam ni slutio da će pomjeriti moj svijet i natjerati me da razmislim o mogućnosti preklapanja dvaju svjetova koji nisu sukobljeni već komplementarni, različiti ali sjedinjeni. Prišao sam a ona je ekstatično skočila u moj zagrljaj odbacivši time onu ulogu dame što ju je sebi vjerovatno kroz godine usamljenosti i čamotinje nametnula. Stisnula me jako, tako da sam osjetio pritisak njenog tijela na mome te istovremeno pomjeranje brzine otkucaja moga srca. Sjedili smo jedno naspram drugog, nijemi za priču, otvoreni za čitanje pogledima. Ono što smo željeli reći nije moglo stati u nešto kolokvijalno, nešto prosto poput „pa gdje si ti? Šta ima kod tebe u životu? Kako si?“ Bilo je tu neutaženih strasti, poželjenih poljubaca, oh i to beskrajno sjećanje na dva duga razgovora koja smo imali u jednom danu, ona kroz koju sam ja nju upoznao i poželio je povesti sa sobom dok mi je posluživala caffe machiatto. „Imam voz za 15 minuta,“ rekoh nakon dugog ćutanja. Povukli smo se u negovor smatrajući da ćemo time nadoknaditi mjesece i godine koji su zatrpavali naš odnos. „Dobro,“ rekla je. „Hvala... Drago mi je...“ pa je zaćutala kao da nije znala šta joj je drago i šta želi reći. U dubini duše sam osjećao da ju trebam pozvati ali ako bi nas vidjeli skupa ne bismo slavno prošli. Rekao bih joj „pođi sa mnom, hajde da prođemo kroz gradove, da ih učinimo našima pa da se u jednom od njih i skrasimo“ ali nisam smio. Svuda su bili, pratili ko sa kim ide, šta ko dogovara i kakvi se dogovori razmjenjuju u svakom uglu. Pružio sam joj ruku. Ona je uzela moje prste i stegla ih jako svojom rukom. „Daj mi neki papir,“ šapnuo sam joj. „Evo,“ našla je neki mali žuti komad papira. Napisao sam svoju konačnu destinaciju i dao joj papir. „Ako me budeš željela vidjeti, ako želiš da damo šansu sebi, životu i novim prilikama, bit ćeš tamo...“ Odgovorila je: „Kako?“ a ja sam samo uzvratio da ću imati neka posla ali da, ako nas život spoji, ako ona to želi, ako je usud na našoj strani, bit će tamo i počet ćemo nešto novo, neku novu priču, bit ćemo zajedno Luigi Pirandello negdje u nepoznatom, spremni da ga osvojimo i učinimo svojim. Onda sam otišao poljubivši je u obraz, utiskujući joj trag jednog davno prošlog februarskog dana.

***

U poruci je stajalo da je on vraćen sa granice jer njegov pasoš ističe za dva mjeseca i to je navedeno kao dostatan razlog da mu ne dopuste ulazak u zemlju jer standard nalaže da pasoši koji ističu za manje od tri mjeseca služe samo za brisanje tura, uglavnom. Tako sam ja, prazne duše, praznog tijela gledao u daljine ka kojima sam išao sam, bez ikakva društva. Svoju sam sudbinu uvijek posmatrao kao slučaj u kojem nije nužno prisustvo drugih. Bože sačuvaj da sam se upuštao u kojekakva solipsistička razmišljanja, ali svijet je oduvijek u mom iskustvu bio ogromna borhesovska scena s ogledalima koja traži da bude shvaćena u prustovskom smislu te da na tom obzorju raznolikih rezonancija vremena stalno i ja, kao i svi mi, treperimo. Ali šta mi je to, pobogu, šta mi je ovo sve sad značilo? Mozak mi je lutao nepoznatim predjelima jer nije znao šta da čini. Odgovorio sam na poruku užurbano, izgubljeno, tužan zbog činjenica da se sad krećem kroz potpuno neplanirani tok događaja. Latentne suze pohranjene iza očnih kapaka sam ugušio lažnim spavanjem pokušavajući se smiriti valovima muzike. 

Nisam mogao spavati, neprestano sam mislio o tome šta raditi kada konačno dođem u glupi, prazni i siromašni distrikt Nepliget koji je bio, kad se na mapi pogleda, dupe Budimpešte. Bilo je tu nekoliko zanimljivih atrakcija ali ne dovoljno da uz njih provedem cijeli cjelcijati dan od 9 ujutro do 8 navečer. Još nesretnijim me činila činjenica da svako ima nekoga, samo ja ostajem potpuno sam. Kao otok, svijet za sebe, svi su bili dijelom vezani za kopno a drugim dijelom za more, imali su vlastitu slobodu da odlučuju i u tome budu nesputani ali su imali uz koga ili za koga odlučivati dok sam ja sve odluke donosio potpuno sam i u njima bio slobodan ali je moju slobodu žigosala usamljenost. Izašao sam iz autobusa na stanicu pored velikog Groupama stadiona. Zapalio sam jednu pokušavajući smiriti misli i pronaći neko privremeno rješenje dok ne bih odlučio šta i kuda dalje. Pored mene je stao čovjek četrdesetih godina i otpočeo priču o tome kako on ide dalje, ide za Prag, i još dalje, ide da radi, tamo ga čega prijatelj, neko od porodice, kako je njegov autobus za presjedanje već stigao, kako neće mnogo čekati a ja ga nisam plaho pomno slušao. Onda me upita: „što si to nešto...?“ a onda sam mu rekao šta je u pitanju. Gaseći cigaretu, reče mi dok se odlazećim korakom udaljavao: „ma idi negdje popij kafu pa onda vidi šta ćeš.“ Tako je, rekao sam sebi, prvo negdje sjesti, dovesti duh u stanje mira, razmišljati trezveno a onda vidjeti šta i kuda dalje. Otišao sam sporim korakom opterećen sa dva ruksaka do mjenjačnice, zamijenio ono malo jada što sam ponio odlučan da pronađem kafić, bilo kakav, u kojem bih mogao popiti kafu i nekome se i požaliti na svoje stanje jer ovako kako je sad, činilo mi se da nikome na svijetu u tom času nije bilo gore.

Koristeći karte na telefonu, lutao sam pustim gradom, ili tačnije, pustim dijelom ovog grada u kojem sam već prošle godine istražio ono što se dalo istražiti, i to sam radio u društvu sa Enkom i još jednim prijateljem, Zeletom. Jutro je bilo sivo, tamno, kao da se sva magla svijeta spustila na najniže nebo. Sve je najavljivalo kišu ali nije čak ni prokapavalo. Samo je bila neka tmuša koja je još više tištila dušu. Prošao sam pored stadiona, pa nakon dvije ulice skrenuo nalijevo prateći mapu. Hodeći potpuno praznom ulicom kojom su prošle (slovom i brojem) dvije osobe, uvidio sam da sam negdje promašio tražeći glavnu cestu. Srećom, naišao sam na prečicu, uličicu koja povezuje ove dvije a po izlasku iz te ulice vidio sam ženu koja je stajala ispred velike bijele zgrade pušeći cigaretu kojoj je ispod ogromne smeđe jakne virilo zeleno medicinsko odijelo a na uglu zgrade upamtio sam maleni plusić koji je označavao da to zaista jeste zdravstvena institucija. Onda opet nalijevo, pa uz obalu Dunava, pa nazad, na glavno raskršće, pa još jednom glavnom ulicom a onda sam zaključio: u Budimpešti sve glavne ulice liče jedna na drugu. Konačno, telefon mi je zavibrirao pokazujući kafić u blizini. Naglo sam se okrenuo, jezdeći ka kafiću koji se zvao Jedermann. Ili tako nešto.

***