Sarajevska hronika, vol. 60: Ters


Ma ima tih dana kad mrzim samog sebe. Ima, ne gledaj me tako blijedo. Možda me i ne gledaš tupo ali sumrak je vani, mi još do prozora a ovako slabo osvjetljeni, ne vidim. Helem, danas ti je bio jedan od tih dana. Ne volim kad se nađem u situaciji da sebe prezrem a onda ne znam kako da okajem dušu, kako da otpustim balast koji je sve više pritišće i na kraju popuštam pod njim. Znaš šta? Desi mi se da se prema osobi koju volim više od oca, od samog sebe, od bilo koga ponašam kao moj otac prema meni. A prezirem to njegovo. Onda i sebe prezrem. Kad bih u tom trenutku barem mogao iz sebe izbaciti samo jednu riječ, prekinuti nečiju misao i reći Slušaj me, gledaj me u oči: izvini! Pretvaram se sve više u njega, svjestan sam, ne zamjeri mi, ali ne mogu. Pogledom kroz zidove, kroz krevet, kroz odjeću tražio sam neke dubine i daljine koje nisu postojale. Izvini, ne čujem, pored mene je nešto zašuškalo, šta si me pitao? Šta je konkretno bilo? Zašto se uvijek svi hvatate za konkretnosti, za činjenice... Meni je suštinski važno da nekome ovo kažem, da se olakšam.

Sve je počelo lakonski, od nečega što je trebalo biti šala. Ma šta pričam – sve. Nije tu bilo ničega plaho. No eto, moj radar ne da duši mira i nakon jednog njenog komentara koji je trebao poslužiti kao šala i uistinu je bio, jer sam stotinu puta čuo to od nje, naljutio sam se i odlučio da ju ignorišem, ne gledam, ne čujem iako sam je morao čuti jer smo igrali igru kaladont. U hronotopu koji često definira atmosferu, malena i topla soba, tri osobe koje su prisne i razgovaraju, igraju jezičke igre, nije bilo moguće da ne kažem ono što mi je bilo na vrh jezika. Tako malena riječ a toliko snage nosi – riječ izvinjenja. Možda je negdje u zraku visila ta riječ, možda je trebalo samo da padne iz predjela nepoznatog u moj govor, da prekine besmislene priče koje su se vezale jedna na drugu nakon moga gafa, ali svejedno, u času kada sam trebao imati najviše hrabrosti, sve kuražno iz mene je izlapilo i ostavilo mi potištenu dušu.

Prekinuo sam vlastiti zavjet šutnje koji sam sebi nametnuo otišavši u kuhinju. Sa stola sam pokupio svoje Davidoff Evolve cigarete, pred sebe stavio zelenu pepeljaru i otresao pepeo posmatrajući kroz prozor kako vozila prolaze. Povrijedio sam osobu koju beskrajno volim a povrijedivši nju, ranio sam i sebe. Kroz glavu su mi prolazile bezbrojne situacije u kojima je mogla da mi uzvrati istom mjerom ali je ona odlučivala da je ljubav pogonska sila između nas dvoje a ne napetost. Zašto sam toliko volio tenziju, prijatelju, objasni mi? Zašto sam želio da se pažnja usmjeri na mene koristeći pogrešne metode? U sjećanje sam prizivao prošlost koja mi je sada jako trebala – da me udari, ošamuti, da sruši barijere između srca i jezika. Zapravo, možda je i nisam povrijedio, mislio sam u magnovenju, možda je ona ostala indiferentna na moje ponašanje, ali već u drugom momentu slagao sam mentalne puzzle i rješavao unutarnji rebus – da, ona jeste dozivala mene, jeste me blago dodirivala, ali ja sam, okrenute glave i potpuno isključena duha, izmanevrirao svojim osjećanjima koja su govorila da je dosta pretvaranja da sam svoj otac, da povučem kočnicu na svoje tersanje i nasmiješim joj se. Zašto nisam? Ne znam, i sad se pitam.

Nakon što sam se vratio u prostor koji nas je sve troje vezivao, sve moje za mene se zatvorilo. Šta je bilo, zamara te priča? Nije, nego? Nisam ti jasan? Često ni samome sebi nisam jasan. Ah, da, prije nego što sam se vratio, u sebi sam čak bio čvrsto odlučio da ću, ma šta budu pričale, prekinuti taj narativ i reći izvini pa makar ovo bila minorna stvar, pa makar i ne oprostila, ali želio sam reći ili to ili žao mi je što postajem svoj babo a tako to ne želim. Sve riječi svijeta ne bi mi bile dovoljne da izrazim tu najjednostavniju misao. Stoga nisam mogao ni očekivati da me shvati niti da razumije jer se tu nije imalo šta razumjeti. Kako je onda postala hladna! Znao sam da ona može to, znao sam da je sposobna za to, ali nikad nije to primijenila na meni, niti je postojala neka maska koju bi navlačila kada je svoje lice suočavala sa mojim. Bili smo jedno naspram drugog poput ogledalo naspram ogledala. Sada se na jednom od ogledala ukazala neka ogromna tamna mrlja koja je i u ovom drugom stvarala samo odraz sivila, ambisa, tame.

Dan poslije ovog je kišan. Nije zaista bitno da li će sunce prosuti svoje zrake po cijelom Sarajevu ili će snijeg zavejati sve staze oko Gradačačke 3. Za mene će na toj adresi i oko nje padati kiša. Padat će i u mojoj sobi. Kiša koja odnosi kajanja, tuge i loša sjećanja. Ona koja sapire dušu ne dotičući tijelo. I isprat će, ali će ostati tračak otrova kojeg sam sam sebi ubrizgao onog dana kad sam odlučio da se ne borim sa urođenim i naslijeđenim karakterom. Vidim sebe kako izlazim iz kože, vlastite, siječem je na pola, derem je i posmatram se izvana. Ko sam ja u toj hrpi mesa i kostiju? Onaj unutra, kažem. Pa ko je ovaj unutra? Je li njega samog već predodredio njegov nastanak, vezuje li se on svakom svojom ćelijom za biće iz čijeg je sjemena nastao? Ne znam odgovore. U potrazi sam za njima.

Šetali smo od stana utonulog u mrak do tramvajske stanice, ona do svoje, ja do svoje. Ona je pošla prema gradu, prema čaršiji, a ja prema Ilidži. Zapravo, i nisam išao na tramvajsku stanicu, išao sam na autobusku čekati mamu. U međuvremenu, pojavio se autobus u koji nisam želio ući. Bio je prošaran plavom i bež bojom, bez ikakvog natpisa na šoferšajbi. Vozač mi je dva puta mahnuo da uđem a znao sam da će mama doći. Ipak sam ušao klimajući glavom vozaču u znak zahvale. Bio sam jedini putnik.

Autobus se uopće nije kretao kroz prostor ali je išao kroz vrijeme. Putovao je unazad vraćajući me u trenutak kada sam se s njom razišao na semaforu u času kad mi je samo tužno mahnula i prošla pokraj mene. Izbacio me tu u prošlosti i otišao svojim putem. A ja, kao da sam ovog puta imao snage, odvažnosti, uhvatio sam je za rukav i rekao: Čekaj! Moram ti nešto reći. Odgovorila je tiho, onako kako inače govori: Kaži. Prvo sam ćutao. Kajanje je bilo jače i od same ljubavi. Oprosti mi je sve što sam mogao reći a ona je znala da je to bilo dovoljno. I kao da je samo čekala i željela, rekla je Ma ne pričaj gluposti i poslala mi poljubac vjetrom.

Stajao sam na stanici. Nije bilo mnogo hladno. Mama je ubrzo došla. Progovorili smo poneku u vožnji.
-          Kako je bilo na poslu?
-          Ma eto, standardno. Vazdan se radi...
-          Ma ja. Garant si umorna.
-          Pa i nisam toliko, šta da ti pričam... Gdje si to ti vazdan?
-          Pa znaš da sam ti govorio, bio na fakultetu pa onda ovamo kod drugarice...
-          I, kako je ona sad?
-          Ma dobro... Mada ima tu neku bol sad, nadam se da je to privremeno...
-          Nek ipak ode doktoru. Bolje odma'.
-          Jah...
-          Vidiš ti ovih mahnitih vozača kako voze, zato ja polahko...
-          A jesi i naložila u autu...
-          Ma jutros tako bilo, nisam ništa dirala ja...

Dok sam došao kući, već sam nosio planinu na duši. Svaki gutljaj kafe mi je bio gorak znajući da sam upropastio dan koji je imao potencijal da bude lijep. Sada mi nadolaze riječi Karahasana: Ima dana koji nisu trebali svanuti... Možda je ovo jedan od njih. Možda samo ima dana kada ja nisam trebao ustati. Ne pripisujem to vremenu. Ni danima. Do mene je. Shvataš, želio sam da je zagrlim, da je pritisnem uz sebe, da učinim bilo šta, ali ja sam samo prošao u sebi govoreći ćao...

Ćutimo sad? Ma ja šutim jer mi se naziru suze u očima. Ti pričaj slobodno. Koje? Ma nije ovo preuveličavanje, ovo je samo borba sa samim sobom. Vidiš, ponekad i najveći ratnici iz borbe odlaze sa suzama u očima, bolom i tugom u prsima i sa saznanjem da su sami sebe porazili. Nije ovo prvi put da sam ja bio onaj koji povrijeđuje, koji donosi tugu, bol ili kivnost drugima, nije ona prva koja je doživjela to od mene, ali nije to poenta. Nije prva, ali sve su ostale naspram nje bile nevažne, u tome je problem, ja povrijeđujem najviše ljude koje volim. I bez obzira što Sabato kaže da najviše povrijedimo one koje volimo, te riječi sad ne nalazim kao utjehu. Nego kao šta, pitaš me? Kao dokaz da sam opet ja onaj koji je zeznuo stvari i to onako pošteno i do kraja. Sve više shvaćam da sve što nam više ljudi čine dobro, nama to više daje za pravo da budemo gori prema njima. A oni nas nikad ne iskoriste. Otuda ovoliko kajanja u meni.

Ma, neću ti to reći. Ne pitaj me, bolan... Jesam. Ali nije to ona primijetila. Čuj kako, pa eto tako, često trljam oči od umora pa niko ne može primijetiti da sam ih brisao od nadolazećih suza. Ali, hej, znao sam ja... Ako ništa.



Comments