Sarajevska hronika, vol. 59: Smrt Ivana Takacsa

Budimpešta, 19. stoljeće

Kako piše značajni list „P. Lloyd“, nedavni događaj koji se zbio u Gjuru uzburkao je javno mnijenje ali i puk svojom čudnovatošću i nadasve, svojom neobičnošću. Naime, Ivan Takacs, ubojica koji je nasrnuo i u tom nasrtaju uspio usmrtiti dvije žene, obješen je 15. t. g. Radi umorstva tih dviju gospojah, Takacsu je dosuđena smrtna kazna vješanjem. Ovaj događaj ispratilo je mnogo svijeta, sudeći po pričama koje kruže među narodom.

Nakon što je siroti Ivan obješen, mnogo je žena zgranuto posmatralo divlji prizor beživotnog tijela koje pred svima tu lebdi, kao prokaz i pokaz da zlodjela ne mogu proći bez sasijecanja oštricom pravde. Neki je muškarac dobacio Svaki zločinac je ružan al' mi je ovog žao sad; dotični nije stigao završiti svoju rečenicu kada ga je svjetina izgurala u strane a onda je i sam, izbačen s trga u kome je entropija puštala svoje pipke poput hobotnice opkoljavajući svu stvarnost dostupnu pogledu, odstupio i napustio obzorje ispunjeno orvelovskim zrakom. Napokon, stigla je naredba da se tijelo skine sa vješala. Olabavljene ruke spuštene niz tijelo, noge koje su se vukle po podu dižući malene oblačke prašine uz tlo, smireno lice kakvo je imao u trenutku vješanja, rezignacija koja ga je prekrila – kao da se pomirio sa svijetom, sudbinom i Bogom, kao da je prihvatio početke i krajeve, i tako se konačno dovršio u postojanju. Tražio je izgubljeni smisao u tim časima kada je trebalo da izrekne svoje posljednje riječi, potonje misli. Pronašao ga je – u ćutanju. Tako je i skončao.

Dopremili su Takacsevo tijelo u mrtvačnicu radi obdukcije. Međutim, u „P. Lloydu“ se spominje da „nakon što je tijelo skinuto sa vješala te odneseno u mrtvačnicu, nazočni pri obdukciji su govorili kako se trza, te da je ostao živ.“ Istog magnovenja kad je dočuo za slučaj, državni odvjetnik zamolio je ministra pravosuđa da mu proslijedi upute glede aktuelnih zbivanja, na što je ministar uzvratio hitnim proglasom u kome striktno naređuje obustavu postupka te da se o svemu tome provede opsežnija istraga i na koncu, njemu podnese i dostavi detaljan, lapidaran izvještaj. Također, isti izvor prenosi da se Takacs do podne oporavio i već je stajao na svojim nogama.

Vješanje je trebalo biti izvedeno kod županijske zgrade. Naravno, kao što su vlasti anticipirale, kao što je, uostalom, i bilo očekivano, oko objekta se skupilo mnogo svijeta. Zatraženo je i odobreno da egzekuciji prisustvuje najmanje 10 svjedoka čije bi viđenje fortificiralo historiju i taj sudbonosni čas za Budimpeštu (jer je upravo u ovom razdoblju trebao biti smijenjen knez za kojega se govorilo da nije činio mnogo za svoj narod, već je u takozvanom samoljublju oko sebe okupio ljude koji su zauzimali važna mjesta i imali velik uticaj među svijetom; ovaj potez bi knezu dao političke poene koje bi on mudro i virtuozno iskoristio u samo svoju korist). Narod je napravio špalir kada su osuđenika izvodili iz ćelije u koju je bio privremeno smješten. Hodio je laganim korakom, oborene glave, smirenim pokretima ruke ljudima je davao znak da ga ne tapšu kako i sami ne bi sebe doveli u njegovu poziciju; očešljane kose, potkresane brade, zagasitih očiju probijao je svoj put ka konačnom ishodištu. Pogledao je u uže. Zatim vješala. Prvo se sledila krv u žilama. A onda je opet počela kolati. Zgrčio je ruku. Samo jedan čas. Onda otpustio i krenuo. Ivan je došao sa ispovjednikom moleći se; više ne doživljavajući sudbinu kao slučaj, njen diskurzivni kontinuitet preuzeo je tok sinteze duh-tijelo Ivana Takacsa, hibridna tvorevina čovjeka od mesa i svjetlosti sada je osjećala duboke semantike, uzvišene smislove riječi kajanje. Govorio je i mogla su se čuti prenošenja njegovih riječi među narodom, međusobna šaputanja: kaže da se kaje, ma čuj kaj se, ne kaje se taj, ubio bi opet; pusti kraju, okreni glavu; ne, ja želim da ga vidim, krvnik; a ovaj što ga vješa nije krvnik; šuti, to je Kozarek.

Prije nego se izverao ka vješalima, ispovjednik koji je ustvari bio sveštenik dodijeljen od strane onih koji su mu sudili, upitao ga je ima li šta izjaviti. Ćutao je i zagledan u daljine, ispuštao suzu. Sveštenik je došapnuo: Meni da kažeš? Ne njima. Rekao je kako se izmirio s Bogom i kako je sada sve uredu. Šta je to trebalo značiti? Šta je uredu? Opraštam, kaže. Kome oprašta? Šta oprašta? Popeo se.

Predan je budimpeštanskom krvniku Kozareku. Spomenuti bijaše poznat po tome što nije imao milost ni za rod rođeni. Priča se da su, jedne prilike, doveli njegovog tetka koji je, uzgred budi rečeno, nepravedno osuđen ili čak nije ni imao suđenje, prema nekim pričama. Doveli su ga njemu. Kozarek je prepoznao svoj rod; da tragedija bude veća, podigao je crnu masku otkrivši dio lica do dijela kosa niče pa mu rekao tetak Pavel, ja sam to, Kozarek a onda je ponovo navukao masku na lice i rastavio dušu od tijela ubogom Pavelu. Ivan je ponovio i Pavelu tiho ono što je već rekao ispovjedniku – „izmirio sam se sa Bogom.“ Crna maska je navučena Kozareku na lice, što iako je bila praksa u Francuskoj dok se sprovodila kazna obezglavljivanja giljotinom, neki frivolni ministar je donio u Mađarsku misleći da se to odnosi na sve kazne, pa su i kazne vješanjem, strijeljanjem i svekolike druge vršene sa crnom maskom na licu koja je doduše imala tri izrezenja – za oči i za usta. Kozarek je povukao uže sa strane, šutnuo je nogom stolicu, te je oniričnost među klerom i svijetom narastala na nivo panike i opće užasnutosti. No, to je trajalo pet minuta ili još manje. Obiknuti na ove procedure, sada su s mješavinom tuge, očaja, razdraženosti, pomalo zadovoljstva posmatrali prizor pred njima.

Naš mađarski Jesus, rekao je neko. Pobogu, ne glupiraj se, Jesus je širio milost i dobrohotnost među pastvom, a ovaj je ubio. Hej, ubio! Zaista, ako bi se posmatrač dobro izmakao pa osmotrio Ivana iz daljine, nalikovalo je na uskrsnuće. Njegovim licem širila se smirenost, potpuna prihvaćenost usuda kao neminovnosti, inteligibilna stvarnost koja je iluminirala kroz njegovu pasliku koja se stvarala iznad njega, pored njega, ispred i iza njega. Nema na tom licu tragova paranoje koja mu je pripisana, onkraj onakvog smiješka moglo je biti ispolinski veliko latentno nerazumijevanje njega samog od strane vlasti, svijeta. Možda je on samo novi Raskoljnikov koji je želio postići pravdu, ubijanjem nekih lihvarki, al' na pogrešan način? Možda je on reinkarnacija Mersaulta, za koga je čak i ubistvo absurd jer je cijeli svijet zapravo samo teatar apsurda? Sve je bilo moguće, ništa se nije znalo.

Dva sata je trajalo samo vješanje, da bi nakon pet sati prošlih od toga bila ustanovljena smrt. Istu je konstatovao sudski liječnik dr. Sikor. Naredio je da se tijelo izmjesti u mrtvačnicu gradske bolnice radi vještačenja i obdukcije – koji su potrebni za jezgrovit i kompletan izvještaj. Međutim, uposlenici gradske bolnice su htjeli na Ivana Takacsu vršiti elektro-galvaničke pokuse. Ali, o moj Bože, šta se tada desi! Pri prvom instant spajanju na galvansku struju, leš je dao znakove života te je potom posegnuo rukom za zatiljak i počeo hripati. Kada su vidjeli ono što se pred njima dešava, pohitali su zovnuti glavnog bolničkog liječnika, dr. Schmidta, koji je ovoga oživio i vratio mu boju u lice. Njihov eksperiment nije uspio kao eksperiment, već kao reanimacija obješenog Ivana.. Ovaj niz anahronija uzbudio je, uzbunio i doveo u stanje panike medicinske tehničare, pomoćno osoblje i pojedine doktore. Jedni nisu bili za to da se oživljavanje nastavlja; drugi su žustro podržali i branili Schmidta dok je radio. Iz sale se čuo kašalj, povici doktora i pomoćnika, zatim duboki udasi i izdasi, rečenica Izmiren sa Bogom! Potpuno izmiren sa Bogom! Nakon što je izašao iz sale, neki su Schmidtu pružili ruke i naklanjali se, dok su drugi zalupili vratima svojih kancelarija. Njihov eksperiment nije uspio kao eksperiment, već kao reanimacija obješenog Ivana.

Kada se Ivan potpuno vratio u život i zdravlje, morali su ga vezati za krevet, kako su naveli, da ne bi činio otpor čuvarima koji su dežurali ispred sobe u koju je bio smješten. Ivan se do večeri (ili do podne) oporavio sasvim dostatno i ono nježno lice sada je dobilo vividnu boju magme. Ovaj borhesovski slučaj zadeverao je budimpeštanske vlasti, nisu znali što činiti s njim. Priča se da je ministar pravosuđa dobio pismo s molbom da Takacsa više ne muče, već da mu daju pomilovanje zbog toga što „ne bi bilo ljudski i humano jednog čovjeka slati u golgote vješanja dva puta.“ Ne zna se odgovor.

No, kako javlja jedan telegram iz Gjura, u 8 sati narednog jutra, umro je Ivan Takacs nakon strašnih visceralnih muka, vrištanja, plača i maničnih napada time lišavajući suce dvojbe o rješenju njegove sudbine.