Sarajevska hronika, vol. 58: KAKO BI BILO NAJBOLJE,

mislio je, da prekratim sebi muke. Sjedio je u kutu zbijen, ispod drvenog čipendejl stola, čekajući da se smrači. Primjećujem da je Čitaoc zbunjen. Ne zna ni o kome se radi, ni gdje se tačno nalazi. Kao da je bačen na dno bunara a prije toga su mu oči bile vezane neprozirnom crnom trakom satima. Dok ti oči prelaze sa riječi na riječ, dok se spuštaju sa rečenice na rečenicu, izgubit ćeš osjećaj da čitaš priču Dženana Mušanovića KAKO BI BILO NAJBOLJE i umjesto slova, znakova i riječi, izrastat će slike, oblici, ljudi i prizori. Zašto ih ne dopunjavaš vlastitim mislima i osjećajima, svojim opažanjima i sjećanjima? Nemoj čitati moje priče kao vijesti iz novina, hvatajući tek glavne konce narativa. A sad, polahko, dopusti da magija riječi otme tvoje biće i gurne ga u ambis književne metafizike. Sjedio je na tvrdom podu zgrade Biblioteke koju su sa svih strana opsjedali agenti službe za konfiskaciju otetih međunarodnih vrijednosti zaštićenih Poveljom o očuvanju intelektualnih blaga.

U početku smo bili svi u ovome, gotovo je kroz plač govorio sebi u njedra, a kojeg ću sveca sad? Sam?! Panika se širila njegovim venama, krvotokom naivnog S.-a kolala je artificijelna anksioznost. Kakofonija zvukova – „ne, ne može on to, nesposoban je on za toga!“, Daj, mati, kani me se, platit ću račune, neka ne dovodi prokletu mačku u kuću, slomio sam nogu zbog gluposti, kako znaš da je to bila glupost? Pa bila je, zasigurno. Zašto mu je trebalo da u mrklom mraku skače sa gornjeg sprata visokog deset metara na tvrdu podlogu donjeg tek betoniranog? To je bila ludorija koju je skupo platio. Sreća, uz njega su bili F. i I. pa noga nije pogrešno zacijelila, inače, to bi ga skupo koštalo sposobnosti hodanja docnije. F. je sve njegove najteže trenutke prebrodio s njim, izuzev kada bi se njih dvojica međusobno sukobili. Kroz misli mu prolazi pitoreskni prizor iz Hotolice, sela njegove tetke, kada je brat prema njemu uperio alatku kojom se sijeno nabacuje na stog. Nisi ozbiljan, spusti to, govorio mu je. Naokolo svuda bješe razbacana pokošena trava, miris sijena nošen Zefirom prodirao je u nosnice, a njih dvojica poput dva ljuta dušmana, stajali su jedan naspram drugog i svaki od njih je čekao potez onog Drugog, kao u šahu. Pat pozicija, srećom, razriješena je medijacijom oca koji ih je obojicu istukao tako da su modri odlazili u školu.

Polifonija ljudskih koraka koji se penju uz stepenice doprla je do njegovih ušiju. Shvatio je da su probili sve obruče obrane i da je jedino što mu je ostalo kao spas i salvacija u ovoj ispovijesnoj introspekciji – da zaustavi vrijeme i dopusti naratoru da objasni kako se sve zbilo i zašto ga, dođavola, svi traže, zašto skončava ovdje poput nekog psa.

REMEK DJELO

Na izložbi je mnogo naroda. Onaj niski čovjek izbrijane glave sa ogromnim četvrtastim naočalama zablenuo se u sliku Edouarda Maneta sozercujući nad njom već dobrih četvrt sata. Žena prekoputa mene sjedi na bijeloj stolici minimalističkog dizajna savijenoj u luk pogleda uprtog u Matisseovu Ženu sa šeširom. Muž i supruga su (koja ludost!) doveli dijete od četiri godine da ide za njima kao vjeran pas na povodcu. Oni nasumice šeću od Manetovih slika koje su postavljene sa lijeve strane galerije, preko Picassovih Guernica-e i Žene koja plače do Marcela Duchampa i njegove Fontane koja je smještena iznad centralnog dijela sale, u uskom hodniku do kojeg se dolazi stepenicama sa lijeve strane. Već dobrih sat vremena čekam ih da se pojave, ovdje smo dogovorili sastanak. Čujem glasove na prijemnom šalteru, jedan od njih je grub i probojan, drugi također grub ali tih, gotovo kao šaptaj.

-          Autore, gdje si ti bio?

-          Kako gdje, čekam vas ovdje. Gdje ste ovako dugo zaglavili?

-          Nismo nigdje, (ubacuje se tihi.)

-          Pa zašto niste došli na vrijeme?

-          Morali smo izbaciti tvoju ženu iz gepeka.

-          To ste trebali učiniti još jutros!

-          Žao mi je, drug, bio sam na pecanju.

-          Uredu, uredu. Nije važno! Pođite za mnom.

Prošli smo u stražnji dio Kunsthalle. Na zidu je bila razapeta Postojanost pamćenja iz 1931. godine. Stajala je tu nečasno, primamljivo, požudno. Niko nije gledao ovu sliku, osjećao sam uvrijeđeno umjesto nje. Takvo remek-djelo ne mami poglede, kakva propast moderne kulture!

-          Pa, rekao sam, jeste li spremni da to uradimo?

-          Ali kako bismo to uradili. Ja nisam spreman. Vidiš, kod Hosea Donosa sam pronašao jednu rečenicu koja je u meni razbudila sumnje. Oo, primjećujem vaše poglede. Ne, ne kažem da je on etički pisac, iako pisanje ipso facto itekako može biti smatrano etičkim činom, ali ta rečenica koju sam pročitao u Bestidnoj noćnoj ptici, tjera me da posmatram naš čin kao frivolan.

-          Želiš li ti ovo uraditi ili ne, idiote jedan?

-          Ne, odustajem.

Navukao je kaput od velura bež boje, vratio šešir u početni položaj i počešavši brkove, kivno izašao iz prostorije. Ostao sam nasamo sa Z.-om.

KRAĐA

Na izložbi je mnogo naroda. Onaj niski čovjek izbrijane glave sa ogromnim četvrtastim naočalama zablenuo se u sliku Edouarda Maneta sozercujući nad njom već dobrih četvrt sata. Žena prekoputa mene sjedi na bijeloj stolici minimalističkog dizajna savijenoj u luk pogleda uprtog u Matisseovu Ženu sa šeširom. Muž i supruga su (koja ludost!) doveli dijete od četiri godine da ide za njima kao vjeran pas na povodcu. Djelovali su mi nezainteresirano, kao da su se sklonili od nevremena vani. Kiša je zapljuskivala prozore, kapljice po prozoru su se spuštale suptilno, ujedinjujući se ponegdje u veliku kap koja bi potom pala na tle, pa bi se cijeli proces ponovio. Već sat vremena čekam na ugovoreni sastanak u Kunsthalle, imali smo razrađen plan i sada smo ga trebali minuciozno sprovesti u djelo. Konačno su se pojavili E. i Z. Jedan Jurodivi, kako volim da ga zovem, drugi povučen i miran, no itekako karakteran a istovremeno sklerotičnih navika.

-          Pa gdje si ti, Autore?

-          Kako gdje, ja vas čekam već prokleta dva sata ovdje.

-          Kad si došao?

-          Izračunaj. Ako je sad 11:05, kad sam mogao doći ukoliko čekam dva sata.

-          Dobro, dobro, napasti. Pokaži nam.

Prošli smo u stražnji dio Kunsthalle. Na zidu je bila razapeta Postojanost pamćenja iz 1931. godine. Stajala je tu nečasno, primamljivo, požudno. Niko nije gledao ovu sliku, osjećao sam uvrijeđeno umjesto nje. Takvo remek-djelo ne mami poglede, kakva propast moderne kulture! Karnevalizacija o kojoj je Bahtin kasnije govorio u književnosti, tako se lucidno presijavala na licu i naličju ontološkog bića ove slike koja je nadrealističnim tonom (a ujedni i epohi u koju je svrstavaju) mamila pozornog mecenu umjetnosti da zastane i divi se tom polisemnom djelu. Ulje na platnu?, upitao je Z. Potvrdno sam klimnuo glavom.

-          Vidi, ovako. Ti ćeš sada proći dolje do recepcionera. Odvuci mu pažnju makar toliko dok Z. i ja ne omamimo stražare oko ovog dijela. Onda ćemo ti dati znak. Znaš već dalje.

Nakon što smo sliku iznijeli i stavili je u stražnji dio kombija na kojem je pisalo Održavanje kuća 24/7, pritisnuli smo gas, izašli iz ulice Staza filozofa, skrenuli nalijevo na glavnu cestu i krenuli putem van grada.

NIJE DUGO PROŠLO,

već su agenti iz službe za konfiskaciju otetih međunarodnih vrijednosti saznali da imam agorafobiju i željeli su to iskoristiti protiv mene. Artificijelni strah proizveden još u djetinjstvu postao je karakterna crta i nikad se nisam kretao u prostorima gdje je bilo toliko prostrano da bi me uhvatila panika, počeo bih se tresti, imao bih napadaje i ubrzo se onesvješćivao. Uostalom, moj renome mi je dopuštao da pronađem modus pomoću kojeg bih uvijek ostajao u zatvorenim prostorima, skučenijim mjestima koja bi štitila moju intimnost, moju privatnost od svijeta koji ne podrazumijeva moj vlastiti mikrokozmos. Sjedio sam u kancelariji Biblioteke na glavnoj džadi starog dijela grada kad sam začuo telefon.

-          Dobar dan, ovdje S. iz Nacionalne biblioteke, kako mogu pomoći?

Tišina. Zatim šum. S. se preznojio, dlanovi su mu mokri. Abnorman strah je u prostoriju ušao sa tim telefonskim pozivom. Sudbina nikad ne kuca na vrata. Ona upada i razvaljuje ih.

-          Razumijem. Razumijem. Doviđenja.

Moram hitno bježati, oo, majko, gdje da bježim, sjetio se mame, ali nije imao kad o tome dugo misliti pa je brzi tok njegove podsvijesti išao asocijativno od jedne stvari do druge. Mama mu je rekla da kupi neke namirnice za brata, brat je bio kući, falit će mu ali tamo se ne može vratiti, ali ako se ne vrati, ostadoše sve njegove stvari, knjige, ploče, spisi, gomila araka spremnih za distribuiranje, poznati mirisi koji jutrom ulaze kroz prozor; prozori na sebi imaju mrežicu protiv komaraca, istu onakvu kakvu je imao on sam dok je boravio vani na studijskoj razmjeni kao mladić na fakultetu; fakultet – volio bi se opet vratiti da proživi to doba sreće i mira; oh, mir pa to je prvi put osjetio u punini ono nekoć kad je pobjegao sa svojom djevojkom (bivšom, pogreška) da kampuju tamo, jesu se smrzli, ali kako ona kaže, bilo je lijepo; gdje je sada ona, šta je s njom, ostavila ga je pod izlikom da svijet ne funkcioniše onako kako ga on zamišlja, mrzila je to što on piše, željela je nekoga ko se bavi konkretnošću, primjerice, ekonomijom, ali eto, ne bira se u koga se zaljubljuje; da li je on nju volio, ma ne, nikad, ali je u jednom magnovenju bio spreman da joj to izjavi kako bi pridobio njeno srce. U nedostatku boljih načina, muškarac poseže za tim volšebnim, čarobnim riječima kao da one sve liječe, kao da će to resetovati vrijeme i ženin um. Moram bježati, još je jednom pomislio a onda je uzeo mobitel u ruke i pozvao E.-a i Z.-a.

SMRT,

Vrijeme i Ljubav jedine su tri konstante kroz koje se, poput koordinata, krećemo kroz život. Život i postoji samo između ovo troje. Smrt je nastavak života, prolegomena u neki drugi način postojanja, sviđa mi se ta ideja, uostalom, stari mitovi govore o Erosu i Thanatosu, o Ljubavi i Smrti, ko još govori o životu? Život je neminovna posljedica sinteze fizikalnog kontinuiteta u liniji koja vezuje rođenje jednog čovjeka sa njegovim koncem u obliku odvajanja duše od tijela i njenih putešestvija kroz perivoje nevidljive ljudskom oku, ali vidljive Svevidećem i otuda postojeće. Fundament na koji se oslanjam kada govorim o ovim stvarima su svakako iskonski važne knjige i ispolinski autori, prvenstveno izvori svekolikih religija – kršćanstva, islama, judaizma, a onda i budizma, taoizma, konfučijanstva, pobogu, zar nije inherentna svim religijama imperativna riječ – ahimsa! Zar ne? Mnogo je koncepata koji pod svoj kišobran mogu okupiti najrazličitije i najčudnije obrede, religije i uvjerenja. I naravno, otkako je svijeta i vijeka, ljudi misle i promišljaju o smrti. Nije li Tomas Man uzeo da uobliči Thanatos u jednom gradu – ne kažem, to jeste neka apoteoza ljepote, jeste pitanje umjetnosti – ali Smrt u Veneciji i dalje se vezuje upravo za ovo o čemu govorim, nije li Saramago odlučio ukloniti Smrt iz jednog mjesta da vidi kako je ljudima kad osjete da su bezvremeni, da su vječni, kakve to posljedice nosi, baš u romanu Smrt i njeni hirovi, šta kaže i Ljosa, Rat za Smak svijeta, da narode moj, to je vazda bila tema, Achebe piše Sve se raspada a mi i dalje pričamo o nečemu kao da smo mi važni.

-          Dosta je, prekinuo je Z. S.-ov solilokvij. Postaje nepodnošljivo.

-          Pojačaj onda radio. A ti, E., malo jače nagazi taj gas.

-          Đavo ga odnio, i nas i sliku i sve.

Upravo Smrt o kojoj je S. uporno govorio, stigla nas je na okuci. E. je stisnuo gas mnogo jače nego što je htio, a mokra cesta je svukla kombi sa pravolinijskog toka i u tom času, onirično sam se uhvatio za dršku sa strane dok sam u trenutku vidio kako mi pred očima prolaze mati, brat, kuća, slika, ona, selo, djetinjstvo, fakultet, pjesma...

A onda sam začuo... pjesma. Nisam mrtav.

-          E.? Z.?

Niko mi nije odgovarao. Unutrašnja strana šoferšajbe bila je obojena krvlju. Morao sam bježati odatle. Bili su nam za petama. Odnosno, meni. Mojih prijatelja više nema. Srce mi je treperilo od straha. Bježao sam misleći o njima, njihovim bezizražajnim licima, spljoštenim glavama. Trčao sam sporednom stazom kada je naišao neki Volvo. Unutra su bili: za volanom čovjek na čijoj glavi je kačket smeđe boje, na njemu Chicago Bulls, i pozadi, njegov pas, argentinska doga koja me samo blijedo gledala nemajući želju ni da zalaje. Košulja mi je bila razderana, lice izgrebano, iz donje usne krv je tekla kapajući, vid mi se mutio. Čovjek je zaustavio vozilo, pridržao me i spustio na suvozačevo sjedište. Samo sam čuo: Moramo hitno do Ernesta...

LAŽNA OPTUŽBA I KRAJ

Nakon što Jurodivi nije želio participirati u zločinu, istog tog dana, nakon njega, i Z. i ja smo se povukli. Nije bilo vrijedno rizika a šanse za uspjeh bile su infinitezimalne. Zašto stavljati glavu u torbu, život koji je svega vrijedan za nešto što nije vrijedno rizika. Usput smo progovorili koju o poetici Julia Cortazara a onda se razišli.

Jutros, umjesto da me dočekala sa osmijehom kada sam se probudio, bila je prestravljena. Dok sam se razbuđivao, dobacila je nešto kao: Traže i tebe. Odmahnuo sam rukom. Ma daj, ko će mene tražiti, zbog čega. Zbog Dalija? Kakvog Dalija? Ma ne, bona, ne luduj, rekao sam. Znaš da nismo to uradili, sjećaš se? Otkud joj samo ideja da bi mene neko tražio. Ma to si ti zamijenila? Otkud Dali u priči?

Za Dalija sam čuo od Doktora. Samo što sam odbranio svoju doktorsku disertaciju pri čemu je i on bio nazočan, prišao mi je nakon mog virtuoznog nastupa i pohvalio odabir teme.

-          Vau, „Slobodna igra diskursa kod Ildefonsa Falconesa“, hrabro. Ne znam ni otkud da se taj čovjek ne čita. Općenito, nakon Endelusa, kao da je španjolska umjetnost samozatajno zatvorila vrata za svijet, za druge. Da li je to tako?

-          Ne bih se složio. Prije bih rekao da je svijet zaklopio uši za njih.

-          Bravo, mladiću! Upravo sam neki dan posmatrao izložbu Dalijevih slika. Pa to je fantazma uma. Ali na izložbi... Pih, sve metuzalemi, sve starudija! Niko mlađi od 40 godina.

-          A šta biste, to vam je današnja mladež, otuđena, obuzeta sobom... (a u sebi sam mislio: moram naučiti ko je Salvador Dali).

Ispalo je da je moja žena bila upravu. Nekako su me upleli u tu priču o krađi slike iz Kunsthalle, iako sam živio svoj život mimo toga. Dok sam bio u svom uredu u Bibliotecu, dolazili su po mene. Evakuirali su okolinu, ispraznili zgradu. Moja agorafobija se intenzivirala i zatvorio sam se u čahuru. Sakrio sam se ispod stola. Oh, samo da ovaj karneval prođe!