Sarajevska hronika, vol. 57: Majko, sve ti opraštam

Nekoliko minuta šetnje od akvedukta Viapunto izgrađenog još za vrijeme starih Rimljana, slučajni prolaznik bi ušao u sokak Avenue de la Puerte koji se pružao starim dijelom grada. Kaldrma u tom sokaku popločana je kamenjem nepravilnog obličja a duž te ulice primijetio bi mnogo bicikala koja su stajala privezana uz željezne šipke, saobraćajne znakove, ograde barova i brazerija ispred kojih je – ispred svake od njih, a bilo ih je mnogo – bilo nekoliko drvenih klupa za one koje ne žele naručiti ništa ni piti ali žele osjetiti čar mjesta. Ulica se penjala uzbrdo i postajala sve uža, a draguljarnica, prodavnica slatkiša, parfimerija, prodavnica starudije, antikvarnica i knjižara je bilo sve više. Nakon što bi naš prolaznik napravio desetak koraka, sa desne strane bi primijetio crveni natpis koji je svjetlucao, no kako sva slova nisu radila, moglo se pročitati, naročito kada bi noću osvijetlio taj dio kaldrme: „Taverna Interviste.“ Taverna je navodno imala mnogo duži naziv, ali kada su svjetiljke u slovima u riječima poslije ovih dogorjele, vlasnik je odlučio da, eto tako, naziv bude samo „Interviste“ i građani su je tako već godinama nazivali ne pitajući se zašto je prostor za naziv objekta tako velik a naziv tako malen.

Unutar prostrane taverne (što za taj tip objekta nije uobičajeno, one bi trebale po definiciji biti manje), enterijer je bio uređen u cinquecento stilu, kao da je onaj koji je projektovao ili predlagao ovakav projekat kao svoju želju bio duboko uronjen u povijest umjetnosti u Italiji, pa je želio udahnuti malo šesnaestog vijeka u okoliš iz dvadeset prvog. Po ulasku bismo vidjeli veliki šank isklesan od baobaba, od čega je zapravo bilo načinjeno sve što je bilo od drveta unutra. „Interviste“ je imala dva ulaza u dva dijela taverne koji su bili zavučeniji i imali su udaljene kutke u kojima se moglo na miru sjediti a ipak oslušnuti zvuk koji je dopirao iz centralnog dijela, zvuk koji je proizvodio maestro koji je sjedio za klavirom i donosio najljepše melodije iznoseći ih iz mašte i svojih glasnica u polje stvarnosti gdje su zvučale gotovo kao božanski spjevovi najgalantnijih harfi. Ta dva ulaza su imala neku vrstu baldahina iznad prolaza kroz koji bi se prošlo u jedan ili drugi dio. Baldahin je djelovao otmjeno, bogato, davao je gostima utisak da su sada izašli iz svojih koža, izašli iz svojih života i ušli u neke druge, postali su neko drugi, makar na neko vrijeme i otrgli se teškoći življenja koja im se svakim novim buđenjem nametala. U uglovima taverne stajale su abažurne lampe bež boje koje bi osvijetlile taman toliko da onaj koji sjedi u blizini lampe vidi pročitati, ukoliko nešto čita, ili može uživati u prizoru bez da ga opterećuje poplava svjetlosti koja bi prodiranjem kroz prozore narušila mir i ćejf koji je cvjetao sam od sebe. Ispood svake lampe stajalo je par primjeraka almanaha koje nikad niko nije čitao, služili su kao relikvija, kao ukras tome mjestu.

Ušavši u lijevi dio, primjećujemo kako jedan gost sjedi za stolom prekrivenim kariranim flanelskim stolnjakom. Na stolu je daleko od njega pepeljara puna opušaka. Ispred njega je zatvoren feljton koji je čitao možda on, a možda i neko prije njega. U ruci mu je čaša boze a na stolu ispred njega slika neke žene. Gledajući ju, naziru mu se suze u očima i kao da mu glas podrhtava dok traži riječi kojima bi se obratio toj neznanki koja je na slici. Kako na ovom mjestu svako može biti neko drugi, postat ćemo on da bismo saznali šta je to što ga muči.

Gledam te i sad kao što sam jučer, kao što sam svakog dana. Ne mogu da shvatim zašto je baš meni bila namijenjena ovakva sudbina. Na slici ispred mene je žena crne kose sa loknama, gustih crnih obrva, oči joj sjaju kao dva jantara, osmijeh polublagi, kao da ju je neko natjerao da se nasmije za ovu sliku, oko njenog vrata je ešarpa, mirno posmatra i nakon trideset godina, svijet je na ovoj slici za nju isti kao što je oduvijek bio, ništa se nije promijenilo. A promijenilo se mnogo toga. Otpio sam čašu boze, zovnuo konobara da mi donese najbolji kolač koji danas imaju pripravljen, sa najboljom glazurom, a u mojoj glavi se odmotavala priča. Priča o njoj, meni, ocu, tetki, imanju van grada...

Bio sam dječak od nepunih šest godina kada su tenzije u kući narastale. Sjedio bih na stepenicama koje su dijelile donji dio kuće od sprata na kojem sam bio sam. Roditelji su imali samo mene. Pitao sam se, nisam li možda i ja nastao kao nesretan splet okolnosti? Poznajući mog oca, sve je bilo moguće. Kakav sam ja to plod ljubavi? Šalju me u školu ne pitajući me ni treba li mi šta, ručka ili ima ili nema, nosim stare cipele, možda čak i očeve, samo je moja torba poderana i šivena ko zna koliko puta... Jedne od tih večeri, sjedio sam na stepenicama kada su glasovi oca i majke počeli da bivaju sve glasniji i glasniji. „Nećeš otići,“ čuo sam njegov glas kako dobacuje od stola, zavaljujući jezikom, izgovarajući riječi teško i tromo. „Nećeš, ubit ću te odeš li!“ Čuo sam da majka plače. Njeni jecaji su prodirali u dubinu moje djetinje duše i moje lice oblivali suzama. Nisam smio reagovati, nisam smio ništa u ovoj kući, bio sam samo objekat koji je dobio postojanje i sada, zbog toga, moraju da ga trpe. „Niko ne zaslužuje ovaj život! Ovo je pasji život, shvati me, ne mogu,“ na što je on dobacio ustajući i obarajući prazne pivske boce: „A ja mogu, je li? Je li?! Čuješ što te pitam? Ko će odgajati onog klipana? Ja? Sam?! Ne pada mi na pamet!“ Nakon njegovih riječi koje su mi razdirale utrobu, koje su meni objasnile ko sam ja za njega, sve samo ne njegov sin, nisam čuo prepirku koja je trajala... U jednom momentu sam, nakon što sam rukavom obrisao lice, čuo da su vrata jako zalupila, dernjava iza toga, psovanje, vikanje. Mati je samo na vratima rekla jedno „doviđenja“ i to je bilo to. Nakon toga je više nikad nisam vidio.

Otišla si u drugi dom, sigurniji, vjerujem, negdje gdje će te više voljeti, negdje gdje nećeš biti robinja, Razumijem te, majko.  Nikad se i nisi slagala s ocem. Godinama sam, vjeruješ li mi, govorio sam dok sam se obraćao slici, godinama sam tražio razloge zašto bih te mrzio. Nakon toga bih u trenucima samoće tražio opravdanja kako bih te makar malo volio, ipak si ti ta koja mi je podarila život. U meni se budila ambivalencija, tako jaka, tako bolna, koja me tjerala da vrištim, da izvučem dušu iz omota kože ali nisam mogao. Mogao sam ćutati i trpiti sudbinu koja me zadesila jer ništa bolje i nisam imao. Ipak, ja sam bio samo dijete a ti si bila mlada. U tebi je još kucalo srce djevojke, bila si željna života, željela si osvojiti svijet sa svoje dvije ruke, a kako bi to uspjela pored oca, pijanice i kockara. Da li te zanima, majko, šta se zbilo sa mnom? Ne vjerujem, jer da te ikad zanimalo, potražila bi me, jednog bih dana ležao u sobi kod tetke u njihovoj hacijendi (otkud tamo, pitaš me... kad bi znala, moja najdraža...) a neko bi zakucao na vrata. Tetka bi začuđeno uskliknula da niko ne zna za njihovu kuću, njihovo imanje van grada, pa bi usplahireno prišla vratima da vidi ko bi mogao biti. Onkraj vrata čuo bi se tihi ali decidiran glas: „Želim vidjeti svoje dijete“, ja bih skočio, pohrlio ti u zagrljaj, ti bi se objasnila za sve godine koje sam bez tebe patio i konačno bih osjetio sreću kako me preplavljuje, kako me sva razočarenja napuštaju a preuzimaš me ti, kao ognjište, kao rodni kraj, vraćaš mi ljepotu koju mi je život oduzeo. No, to se nikad nije desilo. Neću ti pripisivati krivicu, možda si sa nekim drugim pronašla sreću, možda si nakon mene imala dijete koje je bilo plod ljubavi, toliko je tih „možda“ u meni da ne znam šta da radim sa njima. Da ih dam tebi, da vidiš kako je? Možda te više i nema, ko zna.

Kada si otišla, ostao sam sam sa ocem. Ne znam da li da ti uopšte pričam kako nam je bilo živjeti naročito otkada si ti otišla. Znam da bi mi ponekad, krišom, kad on ne bi gledao, gurnula u džep po koju marku da ne bih bio sirotinja, crna ovca. Nije bilo uredu, ali i dalje su me drugi učenici ismijavali. Nakon tebe, otac je počeo češće i više piti. Ne znam da li se kockao, nije me ni zanimalo, dane sam provodio u svojoj sobi na spratu, često sam izbjegavao i da idem u školu jer me bilo stid biti dijete koje je majka napustila. Tako su me zvali i prozivali – ni rođena majka te nije mogla trpiti pa je otišla. Nisu oni znali i ne zamjeram im, da si ti otišla zbog oca. Možda zbog bolje nafake, možda ti je bilo i gore. Rekoh da sam te više volio nego mrzio, ali u danima i mjesecima kada si nas napustila, mrzio sam te. Gadila mi se sama pomisao na pomen tvog imena. Vraćao bih u mislima to veče u kojem nisi ni pogledala ka stepenicama iako si znala da tu sjedim i plačem, nisi se ni pokušala oprostiti od mene. Tvoj oproštaj sa mnom desio se mnogo prije, onog dana kada si ušla u moju sobu i rekla mi: „Sine, čuvaj ovo uvijek uz sebe, neka te uvijek sjeća na mamu“ i onda si mi dala ovu sliku, tebe s kojom pričam. Sjećaš li se toga? Upitao sam te: „Ali što će mi to? Ti si moja, ti si s nama, ti ne ideš nigdje,“ nakon čega su ti se oči orosile i izašla si iz sobe naglo, bez objašnjenja. Svako veče je očev ritual pored pića bio da psuje tebe. Pijan te psovao, bacao flaše i poslije mene tjerao da kupim polomljeno staklo. Često bi me istukao kada ne bih fino počistio. Taj je čovjek bio priča za sebe.

U tom paklu s njim izdržao sam duže od godinu dana. Napokon, smogao sam snage, hrabrosti i volje da odem, da pobjegnem. U mali džak koji sam jedini našao potrpao sam sve što sam mislio da je moje a malo je toga zaista meni pripadalo. Jedino što sam zauvijek sa sobom ponio iz te kuće i što će uvijek biti moje, to su sjećanja na mjesta gdje si ti sjedila, kuda si pjevušila, mjesta gdje si stajala kada si kuhala i uspomene na tvoj glas kada bi me pozivao ručaaak! Izašao sam iz sela onim krivudavim puteljkom što je išao uz Safetovu tarabu, spustio se niz šumski put i hodao dok se nisam umorio. Sjeo sam pored puta, izvadio iz džaka sir i jeo. Kakve li slučajnosti da tetka i tetak naiđu sa svojim malim kombijem tuda! Kada me vidjela, tetka je briznula u plač. Isprva su htjeli da me vrate kući, ali sam im rekao da se po cijenu života ne vraćam u onu vučiju jazbinu. Tetak je, ako ga pamtiš, bio blage naravi, popustio je i rekao: „Hajde hajde, svakako tetka i ja već godinama planiramo da se povučemo i odemo živjeti u našu hacijendu. Imamo neke stoke, možemo fino živjeti, a ti nam nisi neki teret.“ Čuvši to, poletio sam mu u zagrljaj jer sam u tom času shvatio da su njih dvoje sve što imam od života.

Tako je i bilo. S njima sam otišao živjeti daleko od kraja gdje je živio otac. Ako me pitaš da li sam se za njega brinuo, odgovorit ću ti: jesam. Ipak nisam razlikovao dobro od zla, i kako sam tebe mrzio jer si otišla, tako sam njega morao voljeti jer sam ga imao. Da sam tada makar na trenutak promislio o toj situaciji onako kako sada mogu, vjerujem da bi stvari stajale drugačije. Međutim, tada nisam želio znati za tebe pa otuda nisam želio da pričam o tebi. S vremena na vrijeme, tetka bi spomenula kako joj je žao svega što se zbilo, kako me voliš, kako misliš na mene a ja bih planuo i ispsovao se baš kao i otac.

Jednog popodneva sam sjedio sa tetkom na verandi posmatrajući kako konji zobaju a mačke trče po prostranoj avliji. Sjedio je sa moje desne strane, obgrlio me rukom oko vrata spustivši je na moje lijevo rame i počeo govoriti: „Znaš, dijete, nekad mi tako ličiš na njega.“ Gledao sam u njegovu desnu ruku pozorno dok je pričao. Spustio bi je na koljeno a onda podigao kao da izjavljuje nešto krajnje važno: „On nije dobar insan. Nikad nije bio. Znam ja njega odavno, a moja Fatima ga zna još i duže, sestra mu je. Ne znam ni kako je naš'o tvoju mati al' znam, dijete, da je ona bila čedno čeljade, fina, marljiva. Ne možeš nju kriviti, ne možeš na nju svaljivati toliki teret da bi se ti osjećao bolje. A nije ti bolje. Znam, sinko, da ti je teško palo. Al' šta je trebala, ostati pa da joj srce mladoj pukne od tuge i žalosti, od patnje i robovanja?“ Ćutao sam. Sve što je govorio imalo je smisla. U njegovom glasu počivao je smiraj na kojem je kosmos uspostavljen. Volio sam kada on priča. „Možda je bolje što je otišla. Bolje za nju, sigurno.“

Godine su prolazile a nada u meni da ću te jednog dana vidjeti potpuno je izlapjela. Naposljetku, predao sam se svome životu, pokušao ostvariti svoje ideale, pronaći ultimativnu sreću, ljubav i u njoj se skrasiti. Desilo da sam oko tridesete godine, kada sam već magistrirao na fakultetu, a nije to bilo lahko tad (da, ja magistrirao, ko bi rekao, vjeruješ li mi to?), upoznao jednu djevojku iz fine porodice. Nismo imali potpuno iste interese, nismo voljeli iste stvari ali ona me je razumjela, ona je jedina znala slušati. Nije imala odgovore na sva pitanja, ali je imala novih pitanja. Ašikovali smo mjesecima, trajalo je to dugo, onda sam bio spreman na to da je zaprosim, njeni su bili sretni ali sam u jednom trenutku osjetio takav strah koji me pokosio. Ne želim da sutra moja žena napusti naše dijete! Ne želim da se počnem pretvarati u svoga oca, odurnog gada koji mi je od života načinio haos! Ne želim... Te sam noći nabrojao dvadeset „ne želim“ i odlučio da se povučem. Zatražio sam od nje da mi oprosti što činim takvu grešku zbog koje se još uvijek kajem, nisam bio spreman da prihvatim toliki rizik da i moje dijete završi na ovakvom mjestu pričajući sa slikom.

Maestro je u centralnom dijelu bravurozno skladao divne zvuke, do mojih ušiju je dopirala melodija talasajući moje biće. Bio sam uznemiren jer sam shvatao istinu u mojoj ispovijesti, priči koja se odvijala u mojoj duši. To divno lice, te sjajne ćilibarske oči, taj dijamantni osmijeh... Naslijedio sam to od nje, svi mi kažu. Kako bih znao. Ali znam da se kaješ. Znam da ni tebi nije bilo lahko. Zato ti iz dubine srca kažem: „Majko sve ti opraštam.“