Sarajevska hronika, vol. 56: Smrt u Strazburu

Sa omanje terase hotela sagrađenog u devetnaestom vijeku - Regent Contades posmatrao je dolje na ulici mnogobrojne bicikliste koji su pedalali gradom, vrevu auta koji su navirali sa svih strana, strpljivo vozeći mic po mic. Gužva bi se brzo raščistila da bi nakon par minuta ponovo došlo do zagušenja. Nije mu to smetalo. Za njegov mir bilo je dovoljno nekoliko cigareta u pakli, čaša ledeno hladne kisele vode, kafa razblažena sa malo mlijeka, olovka i papir. Još uvijek nije ništa napisao, samo je posmatrao nijemo grad čija se svjetlost pretvarala u neodređeno bljedilo, nebo kao iscijeđen narandžin sok, a potom krvavo zaglušenje, potapanje, zalazak i nestajanje boja na horizontu. Nije bilo hladno, cijelog tog dana sunce je pržilo krovove, vodu, užareni asfalt, njegovu glavu, cvijeće oko hotela. Hotel je smješten u samom centru Strazbura što mu je omogućilo da nekad popodne ode do marketa, kupi novo pakovanje cigareta, pastu za zube i sok od višnje koji je ostavio u frižider; znao je da će mu trebati za noćno bdijenje. Dobro je poznavao sebe, barem koliko je to moguće istinski i potpuno. Čangrizav čovjek, teške naravi ali strpljiv. Kada bi iščezle i popucale sve niti njegovog strpljenja, izlivi bijesa koji se u njemu kalemio otkako bi ustao postali bi eksplozivni zbog čega bi se svi u njegovoj okolini uplašili. No, on nije izgledao strašno, ono što je ljude plašilo bila je dubina glasa koja je izlazila iz tako sitnog čovjeka. Mršavih ruku, tankih brkova, vazda sa francuskom kapom na glavi – bio je poput nekog lika iz crtanih filmova. Uvijek su ga vidjeli sa olovkom, otvorenom kovertom i papirom na koji je ispisivao kraće ili duže retke. Ovdje je došao sa povodom, nije tek onako. Ništa što on čini nije tek onako.

Milenko Hubara je vlasnik turističke agencije „Galeb“ i u posljednjih pet godina posao je počeo cvjetati. Kupio je nekoliko novih vozila, neke je pribavio ilegalno, ali sve u svemu, vidio je napredak. Primio je trideset novih radnika, otvorio dvije nove poslovnice pored ove koju ima u Sarajevu – u Tuzli i Mostaru, činilo mu se da nikada nije bio sretniji. Taj neobični debeljuškasti čovjek koji nije imao nijedne dlake na glavi imao je neobične jutarnje rituale. Uvijek bi ustao na desnu nogu jer je u izvjesnoj mjeri bio sujevjeran, umio se, počešljao, stao bi pred ogledalo i podizao sebi samopouzdanje pitanjima na koja je sam davao odgovore a sva su se ticala njegovog ega. To bi čule njegove žena i kćerka koje bi već sjedile u dnevnom boravku a malena Ana bi upitala: „Šta tata radi?“ na što bi Danica, njegova žena, već po navici odgovarala: „Ma svoje marifetluke.“ Onda bi, ni manje ni više, pristupio izvođenju joge, iako je to njemu, onako krupnom i teškom, bilo gotovo nemoguće. Savijao bi se i padao na pod, valjao se poput velike gumene lopte, teško bi disao dahćući, onda bi se naprskao dezodoranskom kako bi prividno anulirao neugodan miris koji je od njega dopirao na tri metra te obukao svilenu košulju boje neba. Tog ga je jutra, samo što je otvorio vrata, dočekalo iznenađenje. Otškrinuvši vrata, na kamenu stepenicu ispala je koverta zelene boje. „Draga, stiglo mi je neko pismo izgleda,“ dobacio je nonšalantno. Kroz par minuta ušao je u kuću i zalupio vratima. „Šta se dešava?“, upitala ga je zabrinuto. „Je l' sve uredu? Što si tako problijedio?“ Rekao joj je: „Pročitaj ovo.“ Razmotala je papir i čitala pismo pisano u kurzivu, stilski dotjerano i pravopisno potpuno ispravno, bez i jedne jedine greške.

Gospodine Hubara Milenko,

U gradu kakav je Sarajevo teško je uspjeti izdići se iznad drugih i postati neko, postati ime i postići da to ime bude prepoznato. Kako stvari stoje, za Vas znaju mnogi, pa je vijest došla i do nas. Veliki je rizik imati veliku firmu a ne biti na neki način osiguran. Stoga Vam mi nudimo naše usluge osiguranja koje bi iznosile samo 500 KM mjesečno. Obratit ćemo Vam se narednim pismom kako bismo dogovorili način plaćanja.

Treba li Vam naglasiti da ovo treba ostati stroga tajna između nas?

Budite na oprezu i želimo Vam svako dobro.

U uglu tog pisma koje je ulijevalo nepouzdanje i dozu straha stajalo je nacrtano nešto poput malenog pauka. Imao je malo krupnije tijelo i nezgrapnih pet nogu. Milenko nije znao šta uraditi ali je već tog časa u sebi bio siguran da neće dati ni feninga sada kad tako dobro posluje. Odlučio se posavjetovati sa nekim, možda čak i ovaj slučaj prijaviti policiji. Nije želio ustuknuti gamadima koje mu žele preoteti ono što je, kako on smatra, mukom stekao. Navukao je kaput koji je nosio i ljeti i zimi, jer je želio ostaviti među narodom utisak autentičnog čovjeka. Međutim, sve ove godine narod ga je smatrao čudakom, a u posljednje vrijeme su mu i zavidjeli zbog njegovog uspjeha i bogatstva koje je stekao. Sve vrijeme se trudio fascinirati ljude, misleći da u tome uspijeva, dok su oni o njemu mislili najgore i bili svjesni da on to ne zna. Nikada se nije zapitao u čemu se ogleda tolika važnost tuđeg mišljenja koje je definiralo njegov život otkako je stupio u pubertet i nikada se zapravo nije uspio do kraja izgraditi jer se kuća ne gradi na klimavim i lošim temeljima. Danicu je oženio nakon dvije pijane noći i ko zna koliko spavanja s njom nakon čega je ona, na koncu, zatrudnjela pa je bio primoran vezati se lancima i okovima za život koji nije želio. Naposljetku, nije bio siguran ni da li je Ana njegovo dijete jer je znao da, koliko on hoda okolo i smuca se sa drugim ženama, tako ni njegova Danica nema pardona za njega, zna da joj nedostaje ono što je mislila da će imati u neograničenim količinama kada zaplovi bračnim vodama pa to namiruje tamo gdje može kada on već ne želi. Ipak je prihvatio život takav kakav mu se dao, nije se mnogo bunio protiv sudbine, nije joj nametao svoje principe, možda je nekada i mogao ali tada ih nije poznavao, sada kad ih zna, prilično je kasno za to.

Živio je u velikoj kući na Dobrinji, odatle je svako jutro pješačio do sjedišta firme koje je bilo smješteno u zgradi nadomak njegovog doma, nekoliko blokova šetnje i bio bi tu. Oko kuće je imao veliku baštu zasijanu makovima, ruzmarinom, korijanderom i svekolikim cvijećem i biljem koje se prostiralo duž ograde obrasle šibljem.

Brzim je korakom prelazio ulicu ne mareći za saobraćajna pravila, trčao je i mahao autima koji su mu trubili jer je mogao gotovo poginuti dva puta. Dotrčao je, sav zadihan i oznojen, brišući čelo maramicom i tražio inspektora Šobeta. Šobe je bio njegov poznanik, nekoliko puta je Milenko za njega činio usluge a da mu nije uzeo marke pa je sada očekivao da će imati makar mali benefit od toga. Naravno, pravo ime mu nije bilo Šobe, zvao se Hakija Šobić, viši inspektor, ali ga niko nije poznavao pod pravim imenom, čak i kada bi neko najavio ulazak čovjeka sa tim imenom i prezimenom, uposlenici policijske stanice ne bi se ni pomakli, dok su ova četiri slova u njima pravila bururet jer je dotični zaista bio strog, odsječan i potpuno hladan. Policajac koji je sjedio zavaljen u stolici na recepciji rekao je: „Nema ga. Otiš'o.“ Milenko, sad već pod napadom bijesa, zagalamio je: „Gdje je otiš'o?! Kako otiš'o?! Ne može sad otić', oca mu njegovog! Pa treba mi...“ nakon čega je vatra koja ga je nakratko obuzela splasnula, a onda je, sa lica brišući dvije providne suze, rekao: „Ko je umjesto njega?“ na što je mladi policajac uzvratio: „Midhat, onaj general iz rata.“

U polutamnoj nadimljenoj prostoriji sjedio je Midhat sa nogama položenim na sto i bez namjere da Milenku pruži ruku, samo mu je pokazao na stolicu prstom i rekao: „Šta ste trebali, gospodine Hubara?“ Zgrčen i potišten, Milenko je pružio pismo i rekao: „Vidite, eto...“ Stavio je naočale, noge spustio na pod pa čitao nekoliko puta. „Da, da, osiguran... reket, lihvarenje... ali šta je to za Vas,“ progovorio je sada glasno, obraćajući se svom sugovorniku, „šta je to za Vas kada imate toliko novca? Ovo Vam ne bi nešto plaho naštetilo, koliko se ja razumijem.“

„Tačno je, ne bi, ali bi to značilo da poginjem glavu pred ovim pasjim skotovima.“

„Nekad je možda bolje poget' glavu nego je skroz zijaniti.“

„Ne mislim tako... Možete li mi pomoći ili ćete me ovako natezati dok ne odem?“

„Mislim da mi je to drugo draže. Prvo svakako ne mogu. Možemo samo čekati.“

„Čekajte onda. Idem.“

Nakon scene koju je doživio sa nepristojnim i otrcanim policajčinom, odlučio je poći do svoje ljubavnice ne bi li smirio buru koja je poljuljala sve mostove u njemu. Volio je njen glas, njen dodir, svake noći žalio što ne spava kraj nje, svakog dana žalio što ona nije u njegovom naručju. Tamne puti, sjajnih zelenih očiju, duge crne kose puštene niz ramena, nježnih stopala, blagih prstiju, ona je za njega bila san koji nikad nije ostvario. Kad god bi imao neki problem, kad bi bio depresivan, ožalošćen, deprimiran, potišten, odlazio bi njoj a ona bi mu napravila topao čaj, prigrlila ga uz sebe i mazila ga dok ne bi zaboravio na ono što se desilo. Uvijek bi ga dočekala u pidžami ispod koje nije nosila odjeću. Ovog puta, kako je došao nenajavljen, bila je u košulji, pantalonama a kosa joj je bila svezana u punđu. Na njegovom licu je vidjela jad i bijes. Nije odavno doživio mješavinu tako jakih a tako kontrastnih emocija. Zagrlila ga je čim ga je vidjela i rekla mu da uđe.

Na radiju je svirala pjesma April u Beogradu, a njegove misli su pokušavale oteti se ovome danu, stvarnosti u koju je nenadano zapao i iz koje nema izlaza, u koju sve dublje tone ne znajući čime i za šta da se uhvati da bi imao nadu da je sve ovo san iz kojeg će se svakog magnovenja trznuti. Pili su čaj od perzijskog kaktusa koji je u sebi imao cimeta, mirisa koji ga je smirivao, a onda ga je odvela u spavaću sobu.

Nakon što je pošao da izađe, otvorio je vrata i ponovio se nemili prizor od jutros, kada je otvarao vrata svog doma. „Ne, u vraga!“, povikao je. „Šta je bilo?“, oglasila se ona. „Pa to je samo bijela koverta.“ On ju je dugo gledao i na koncu pružio njoj. „Ja ne smijem ovo čitati,“ rekao je na što je ona uzvratila da nema šanse da ista osoba šalje pismo i njoj, pa ko zna za njih dvoje osim Ognjena, njegovog najboljeg prijatelja, a on je sad u Norveškoj. „Čitaj ti“, rekao je.

Gospodine Hubara,

Upozorili smo Vas da pismo koje smo Vam poslali treba ostati tajna. Odlazak u policiju bio je potpuno pogrešan korak. Znajte da je put do pakla popločan dobrim namjerama. Naša ponuda je još na snazi, ali Vas molimo da ne pravite ovako glupe korake ubuduće.

Pazite šta radite i želimo Vam svako dobro.

U uglu pisma opet je bio nacrtan isti pauk kakav se nalazio i u pismu koje je on dobio tog jutra. Njoj je rekao da nikome ne otvara, da i kada je neko poznat dobro proviri kroz ključaonicu, a on će već naći neko rješenje za ovo što ga je snašlo. Dakle, prate me. Možda je neko iz policije, možda neko hoda za mnom. Samo što je to pomislio, osjetio je kako mu nečija sjenka bdi nad glavom. Pomisli da čuje nečije korake kako tiho spuštaju cipele na asfalt prateći ga. Nije se smio okrenuti, nije smio podići glavu. Samo je hodao ravno misleći šta da radi. Šta god da uradi, pratit će ga. Ovo je mali grad, prilično mali, a neko je od njega napravio metu. Odlučio je da se odseli, barem na neko vrijeme, otići će negdje gdje ima nekoga, otići će u Austriju, ma ne, tamo bi bio usamljen, otići će u Njemačku, ma koja glupost, otići ću kod dajdže u Strazbur, u Francusku, vraga će me tamo uloviti. Rečeno bi učinjeno, već popodne tog dana rezervisao je kartu za Strazbur, popakovao nešto odjeće sa sobom i sutra ujutro odletio za Strazbur.

Sa terase hotela Regent Contades posmatrao je bicikliste, automobile. Već je popio ledeno hladnu kiselu vodu nakon što je do dna iskapio kafu razblaženu mlijekom. Horizont se prelijevao zlaćanim bojama, narandžastom, pa crvenom boje krvi, nakon čega je utihnuo i zgasnuo se, a noć obasjana zvijezdama je preuzela kontrolu nad nebom. Ispred njega je na stolu stajala otvorena koverta, a na papiru po kojem je crtao bilo je desetine malih paukova debelog tijela sa nezgrapnih pet nogu.