Sarajevska hronika, vol. 55: Anatomija rastanka

Pogledao sam kroz veliki stakleni prozor i vidio kako se neki starac muči sa štapom i punim kesama namirnica. Štap se klimao dok se oslanjao na njega a ruke su mu blago podrhtavale noseći prepune kese. U mojoj ruci cigareta Davidoffa je dogorijevala, osjećao sam vrelinu na jagodicama prstiju. Poželio sam je ugasiti, no onda bi se sav onaj čudni nemir koji sam utišao paleći cigaretu kad je ona počela pričati opet uselio u mene i postao bih nestrpljiv iščekujući kraj toj turobnoj, napornoj i ispraznoj priči.

-          Zbog toga nekako mislim, slušaš li me (klimnuo sam glavom, zapravo samo pogled ponovo usmjerio na nju), da je bolje da se više ne viđamo. Znam da si čuo stotinu puta do sad, ali Boga mi nije do tebe, ja ne mogu više pratiti ovaj tvoj tempo života. Ti si navikao da sanjariš, da lutaš po nekim svjetovima, sav si u tome, voliš o tome da pričaš... Zašutjela je na čas, što mi je dalo priliku da odahnem i smislim makar jednu moguću repliku, a onda je nastavila ne dozvoljavajući mi da skinem okove s misli, da oslobodim muku, da unesem neku riječ u razgovor: Ja sam žena realista, radim, ne, ne gledaj me tako, znam da i ti radiš, ali ja radim pravi posao, svaki dan se poprilično umorim, dok ti ideš na fakultet, piješ kahve i uživaš. Shvati da ja ne mogu to! Prigovaraš mi za ovo, za ono, prigovaraš kako nemam vremena za tebe, pa žao mi je, ali... Ne gledaj me tako, još mi teže ovo pada kad me tako tužno posmatraš.

Prije no što se pojavila, čekajući je pred famoznim Dialogom, u sebi sam pjevušio riječi „nemoj, nemoj, ljubavi, da nas sitnica rastavi“ i onda sebe korio zašto to radim, kao da sam naslućivao mogući ishod te noći, zapravo tih četrdesetak minuta koliko je naš susret trajao. Dugo me je nakon tog razgovora uz nikad gorču kahvu progonila ta pjesma i svaka njena riječ. Zašto? Ne znam, nije bio neki maestralan tekst, nije bio ni loš, bio je samo tekst, ali osjećaj koji sam u sebe utisnuo čekajući i pjevajući tu pjesmu popraćenu sitnim kapima proljetne kiše ostao je u meni i kad je sunce danima sjalo i tu tminu u meni nije moglo ugušiti. Nisam se osjećao teško, nisam se osjećao tužno, bio sam prazan. Praznina je obujmila moje biće, iznosila ga van ovog svijeta pa ga vraćala nazad tako ofucanog. Za sve vrijeme koje darujemo, za sve riječi koje poklonimo, žalimo kada odu u nepovrat. Naslućujem da bi to mogao biti razlog moje sumornosti i potištenosti koja me uzela sebi te noći.

-          Slušam te, da, ali i dalje ne vjerujem u to što mi pričaš. (Zaustila je da nešto kaže, pa je shvatila da zaslužujem makar priliku da i ja argumentiram svoje mišljenje). Kako to sad odjednom više nema sreće, a do jučer je bila? Zar nisi sama rekla da osjećaji koji su jaki i intenzivni ne nestaju tek tako preko noći? Nisi li ti bila ta koja me konstantno uvjeravala da se ne brinem, da nemam za šta brinuti, da ti vjeruješ u mene i da ja trebam vjerovati u tebe, da je to prirodno i normalno kada se dvije ovakve duše sretnu.

Dugo sam pričao, sve što sam više ulazio u moguće objašnjenje i razrješenje situacije, činilo mi se da sam zapravo sve dalje od njega i da samo pogoršavam stvari. Odlučio sam da utonem u neku mlaku i nimalo prijatnu tišinu. Ona me posmatrala blijedo, daleko, tupo. Dodala je glupu, takoreći, banalnu izjavu kojom je stigmatizirala našu priču. „Nemoj na ovo gledati kao na neku tugu,“ izjavila je bez potrebe, bez ikakve nužnosti. Ne znam kakvu je tugu podrazumijevala ali sam bio potpuno siguran da nisam bio tužan. Slomljen, da, zbog vremena koje je već odlepršalo nebesima života što se nazivaju zajedničkim, zbog silnih riječi, topline koju sam unio u te riječi, zbog magije koju sam u sebi razbudio pričajući najmaštovitije i najdivnije storije koje nisam prije nje mogao zamisliti. Shvatio sam – vrijeme je povlačenja. Povlačenja u sebe, bježanja od svijeta i ljudi, bježanja od svega zamislivog, čak i od onog najdražeg i potrebnog – porodice. U tom bijegu od stvarnosti i polu-egzistencijalnoj krizi (a kakva može zadesiti momka od 24 godine, pitam se i sad), zavolio sam vrijeme koje sam provodio u tišini, samoći, sam sa svojim mislima. Jedna na drugu, misli su se lijepile. Potajno sam želio napisati roman, ispovijest vlastite duše, okončati agoniju koja je u moje biće prodrla poput eksera u zid, naglo, neočekivano ali zato tupo i hladno. Nisam mogao sastaviti ni riječi, sve je moje od mene bježalo nastojeći sakupiti komade bivšeg sebe u jednu cjelinu, neizrečenu, besmislenu ali ipak cjelinu. U takvom stanju zadesio sam se u Kolobari, za stolom pored velikog procvalog cvijeta, jednog martovskog dana. Čitao sam Bukowskog i težio da nakon svake pročitane rečenice osmislim jednu takvu, jednostavnu a istovremeno jezgrovitu. Nije išlo. Stariji čovjek, oko šezdesetak godina, sjedio je preko puta mene i primijetivši da muku mučim sa sobom, dobaci preko stola: „Kani se sad, knjige, momak, ako je kak'a ženska zajebala stvar!“ Pogledao sam ga prvo drsko, otresito, a onda nježno i blago kako se gleda tek rođeno dijete kada ga iz bolnice dovezu kući, s pažnjom i znatiželjom. Odvratio sam: „A šta drugo da radim? Da se ubijem?“ na što mi je sugovornik odgovorio: „Nijedna nije vrijedna toga, sine. Biće žena, hajde.“ Kratka tišina je nastupila, a onda me upitao: „Imaš li upaljač?“

Već mjesecima sam u procesu apliciranja za studijski program razmjene, želim otići u Tubingen, mali univerzitetski grad u Njemačkoj. Nije ona bila povod, daleko od toga, nije bila ni pogon da se stvari ubrzaju, jer se ne mogu ubrzati, ali je rastanak sa njom olakšao moj odlazak. Noćima sam sebe mučio kako će se ona osjećati kad ja odem, pokušavao se izboriti sa tim mislima ignorirajući ih no one bi se poput bumeranga ponovo vraćale, i taman kad bih zaboravio na sve to, prepustio se lagodnosti i slobodi, vidio bih se s njom, ona bi to iznijela neprirodno u razgovor i moja tjeskoba se vraćala, moja uporna objašnjenja da je to kratak period, da je to iskušenje, da na to trebamo gledati kao na test kojem će prava ljubav odolijeti a puka putenost i strast neće – nisu odolijevala njezinim lavinama pitanja obojenih osjećanjima nedostajanja i tuge. Znao sam, izlazeći iz Dialoga, da ni nedostajanje, ni tuga, ni sreća, ni ljubav, sa njom nisu bili zauviječni, stvarni, konkretni. Bili su samo priča, puka apstrakcija koja je pomagala srcu da osjeti privid sreće.

Prolazili su dani bez nje a ja sam se osjećao kao čovjek zaokruženiji, životom ispunjeniji, sve je dobivalo smisao i potpunost. U lutanjima Ferhadijom domišljao sam svekolike vragolije, šta se moglo desiti da se nije desilo ono što se desilo. No, kako god bih u glavi premotao film, dolazio bih do zaključka da bi pogrešno bilo nastaviti ono što je već u početku bilo nakrivo nasađeno, kako bi moj otac običavao reći. Istina je pronašla put do mene a ja sam bio u svome sljepilu. Trebao mi je dobar razgovor u kojem bih sebe objavio nekome drugom, otvorio sve kutke duše, iznio na vidjelo svijesti ono što sam nesvjesno sve vrijeme svjedočio čulima. „Ti nisi za mene!“, dreknuo sam jednog jutra usred Manola. Konobar me opomenuo da se smirim te me usput podsmješljivo i cinično upitao trebam li tablete za glavu. U trenutku izgovaranja tih oslobađajućih i magičnih riječi, osjetio sam se vanvremenski spokojno. „Nisi, sad znam“, tiho sam ponovio ispijajući gutljaje prešećerene kahve.

Vraćao sam se u sate i dane kad je sva avantura sa njom počela. Bilo je zanimljivo i uzbudljivo doživjeti da me neko sluša, istinski i potpuno. Nakon prvog, usuđujem se reći, očaravajućeg susreta pomislio sam naivno da sam konačno pronašao luku gdje ću ukotviti lađe svih mojih nemira. Ali, neke su luke mahsuz skrojene za neke lađe, dok druge tu samo zalutaju. Upijao sam i pamtio svaki njen pokret rukom, drhtaj u njenom glasu kad bi zaustila da kaže umilnu i toplu riječ, pamtio sam pogled koji je govorio umjestio jezika, i sve to nanovo oživljavao u svijesti kada bih ostajao sam. Kada sam te noći izašao iz Dialoga, znao sam da će mi svako sjećanje koje sam tako pomno pohranio u seharu sebe doći glave kasnije. Isplivavala su jedno po jedno, a onda bi me srušila, poput bure, poput oluje. Redale su se sekvence filma – ignorisanje u magnovenju kada sam htio da obznanim neke stvari koje su kanile poteći pravo iz srca, otuđeno i tupo bivstovanje, dok smo bili zajedno sami, a uvijek smo to bili, kao da se ne mogu odvojiti od otjelovljenja te jezičke konstrukcije.

Konačno, vrijeme je žurilo, kao da sam prošao kroz tunel od one noći do jutra na autobuskoj stanici. Oprostio sam se sa mamom i bratom. U trenutku kada sam zagrlio mamu, niz njeno lice potekla je rijeka suza. Preplavila ju je i lice joj obojila crvenilom. Brat se dobrodušno nasmiješio, naravno znajući da ovo nije rastanak zauvijek, već na određeno vrijeme. Prišao sam mami i pritisnuo njeno lice uz grudi, milujući je po kosi, znajući kakvu tugu i prazninu može osjećati žena koja me rodila. Mahnula je još koji put dok smo se udaljavali od nje primičući se autobusu zelene boje preko kojeg su bile narandžaste linije.

Tjeskoba i sloboda miješali su se sa pokretanjem motora autobusa, sloboda zbog odlaska i prepuštanja samom sebi, tjeskoba zbog najdražih koje sam napuštao. Pustio sam muziku i hranio se krajolicima pored kojih smo prolazili, minaretima usred naselja i gradova, rijekama i brdima svjestan da tu puninu koju sada osjećam neću zadugo osjetiti. Ulazili smo u Kakanj. Prvi prizor bio je motel Tiron a slika tog motela i ulice koja je kraj njega išla vratila me u 2012. godinu kada sam prvi put kao mladi softa stupao na ramazansku praksu. Za vrijeme te hude prakse u selu podaleko od Kaknja, prvi sam put istinski i dušom osjetio ljubav. Dotad nisam znao šta ta riječ znači. Čitao sam u knjigama o velikim ljubavima, platonskim ljubavima, tragičnim, ovakvim i onakvim, gledao sam filmove u kojima ljudi jedni drugima izjavljuju to osjećanje riječima „volim te“, „udaj se za mene“, „ti si ljubav mog života“ ali nije mi imalo smisla niti sam mogao pojmiti kako to sudbina spaja dvije naizgled daleke osobe. No, taj mjesec je promijenio moj život nadalje, promijenio i definirao ga.

Sjećam se da smo se vozili sa babom, sjedio sam na prednjem sjedištu, u meni je narastala tuga jer sam znao da će on i brat uskoro otići nazad kući (što bih i ja onomad volio) a ja ću ostati ovdje u nepoznatom mjestu sa nepoznatim ljudima. Sasvim mahinalno sam pogledao na tablu i u sebi rekao „to je to, ulazimo u grad.“ Gledao sam naokolo misleći infantilno da će mjesto u kojem ja budem naličiti na ovo. Sa desne strane ugledao sam motel, zvao se Tiron, iz nekog suludog razloga sam upamtio to ime. Ono što se naslanjalo na sliku Tirona bila je slika djevojke s kojom sam tada hodao. Dugo nam je trebalo da se usaglasimo oko izlaska. Ona nije živjela u Kaknju, a ja nisam bio baš pri gradu, ali uspjeli smo naći zajedničku riječ pa smo jedne mubarek večeri šetali jedno pored drugog posmatrajući grad noću. Bilo je mnogo lijepo. Sve je ljepše kad se zbiva noću, mrak sakriva sve ono što očima ne godi, a svjetla se prostru po zgradama, poljima, cesti, pa ulice dobiju neku magiju koja riječima izmiče. Da, tad sam umalo zavolio nekoga i to je prvi put da sam shvatio šta znači biti zaljubljen. Svih kasnijih puta nije bilo ushićenja, nije bilo onog prvotnog zanosa koji je tad postojao. Od te ne tako daleke 2012. i čarobnih ramazanskih noći do 2019. i beskrajno sumornih noći u tlapnji samo je jedno ostalo isto: vrijeme je nastavilo prolaziti. Ni grad više nije isti, niti sam ja isti.

Niz slušalice je klizila pjesma „nemoj nemoj ljubavi da nas sitnica rastavi“ koja je mene vraćala tamo gdje nisam želio biti. Muzika je sad promijenila smisao, donosila drugačije osjećaje od onih koje je izazivala u četiri zida sobe; dok sam gledao u plafon, nisam mogao doživjeti niti osjetiti nijednu riječ, samo je ritam kolao ušima, sada, gledajući krajolike i krajobraze, muzika iz slušalica je probijala oklope i polagano se utiskivala pod svaku poru kože.

„Trebalo mi je ovo“, kažem sebi. „Definitivno trebalo.“

Kada sam završio svoju pripovijest, K. me pogledao s nemirom u očima, vatrom u glasu i melanholijom u pokretu ruke.

-          I osjećaš li sad olakšanje nakon svega? Kako je prisjećati se svega, oživljavati uspomene? Boli li te sad ta rana?

-          Ma čuj, nije to rana, govorio sam gaseći cigaru. A uostalom, pazi, nije sve što boli bol niti je sve što raduje sreća. I ti to znaš. Znaš da i operacija bubrega može biti i dobra i loša.

-          O čemu ti to?

-          Pa sjećaš se, govorio sam ti, dobra je za onog ko ima kamen u bubregu, a glupost je za onog ko ima zdrave bubrege.

-          Hoćemo li još po jednu kahvu?

-          Što da ne.