Sarajevska hronika, vol. 54: Omaž jednoj ljubavi

Prolazim prašnjavim putem i sa desne strane druma vidim staru, oronulu kuću. Krov je ruiniran, zidovi izanđali a vrt oko kuće zapušten i obrastao u visoko žbunje. Umjesto prozora tu su sada dvije velike rupe, dvije jame koje govore kakva tama unutra sniva. Kuća zjapi prazna ali me to mjesto podsjeti na njih dvoje, na Sumeju i Nedžada i ono što je nekada tu bilo i postojalo. Stasao sam u zrelog čovjeka, no u onaj vakat dok sam bio momak, pa i mlađi, svi su pričali o velikoj ljubavi koja je širila svoje miomirisne plodove cijelim mjestom.

Bio sam još dječak kada su njih dvoje jednog augusta doselili u Prokišnicu. Ovo malo mjesto nadomak Sarajeva zračilo je mirom, bilo je upravo ono što nazivaju seoskom idilom iako službeno nije bilo tretirano kao selo. Na mjestu gdje nije bilo ničega, nikla je prvo malena kuća, jednospratnica. Skromni prizor tjerao je znatiželju u mom dječijem biću da ispita kako neko može živjeti u tako malom prostoru a biti zadovoljan time. Tako sam jednog dana, početkom decembra kada je snijeg već zabijelio i u njihovoj avliji, laganim koracima dok je pod mojim nogama snijeg škripio ušao potpuno nezvan u tuđe dvorište i čekao da me otjeraju. Nedžad, još ga pamtim, imao bradu oko usana i brkove, ličio mi je na nekog pisca ali nisam znao na kojeg, stajao je iza prozora preko kojeg su bile navučene prozirne zavjese i posmatrao mene, klinca koji vršlja po njihovoj avliji. Očekivao sam znak prstom, prijetnju, mislio sam da će me otjerati, no svejedno sam gazio ka vratima. Kad sam već bio na pragu, vrata se otvoriše a iza njih su stajali oboje. Sumeja, Nedžadova supruga, posmatrala me sa blagom umilnošću, njene ruke bile su obgrljene oko njegovog struka i nešto mu je šaputala.

„Momče, jesi pogriješio mjesto il' si baš nama htio?“, rekao je on odmjereno i polahko.
„Ma ne znam, ja hoću da vidim vašu kuću“, rekoh gotovo bez imalo stida pa se pokajah što sam tako naivno ušetao tu govoreći tako hrabre riječi.
„Pa hajde onda, uđi“, rekla je ona i uzela me za ruku uvodeći me u kuću.

Bila je to zaista mala kuća. U desnom kraju velike prostorije stajao je ugao ispred kojeg je, na omanjem stolu, stajalo nekoliko knjiga. Zid koji se prostirao duž prostorije bio je oslonac ogromnoj polici pretrpanoj knjigama. Sjećam se da sam bio zadivljen svijetom, ogromnim svijetom koji se krio iza onih naizgled siromašnih zidova. Tamo, kad sam došao do kraja tog dnevnog boravka, ugledao sam mali kamin koji je sobu ispunjavao toplotom. Poželio sam biti njihov neko, njihovo dijete, rođak kojeg čuvaju.

„Ljubavi, jesi gladan?“, govorila je ona Nedžadu dok je nekoliko tanjira stavljala u mašinu za pranje suđa.

„Jesam, draga, jesam... čujem kako mi crijeva krče. Šta si nam lijepo spremila danas?“ Zašutio je na minutu-dvije pa dodao: „Nek nam se i naš gost pridruži.“

„Ne smijem!“, uzviknuo sam i ustuknuo. „Ne daju meni babo i mama to...“

„Ama pusti, jesi ti gladan?“

„Kako nisam, mama nam jutros kuhala neko ružno žuto jelo... ali tražiće me, čiko,“ rekao sam shvatajući da sam to rekao momku od mogućih trideset godina, možda i manje.

„Sumeja, čuješ li? Evo sad sam čiko. Zvanično sam počeo stariti... Haj haj, nema veze, čiko pa šta? Hajde jedeš sa čikom i čikicom“ na što sam ga ja prekinuo: „Ona je žena!“

„Da,“ uzdahnuo je Nedžad i zatvorivši knjigu, pogledajući prema kuhinji koja se jasno vidjela iz njegovog ugla, rekao: „moja žena... Bože, koliko ja nju volim.“

Nakon tog ručka, došao sam kući sretan i ispunjen kao nikada. Moji nisu mogli shvatiti zbog čega sam tako veseo, šta na moje lice tjera osmijehe a ja sam proveo popodne sa ljudima koje nikad neću zaboraviti. Svakog dana, njih dvoje imali su običaj jutrom zajedno poći do pekare da uzmu svjež hljeb a onda bi se držeći se za ruke lagano došetali do svoje avlije. U desnoj ruci on bi držao kesu sa vrućim hljebom, a lijevom rukom bi držao njenu desnu. Bili su čudo u našoj maloj Prokišnici.

Od tog augusta, pa svih narednih godina, pamtim kako je sama njihova pojava dovela do zbližavanja mještana. Ibrahim, prvi im komšija, neveseo i težak čovjek čija je žena umrla od raka materice, s njima je našao neku radost. Vazda bi govorio da Nedžada plaho ne razumije ali mu je užitak slušati ga. S druge strane, nena koja je živjela sama na kraju druma, nije bila usamljena. Sumeja je razvila običaj da, kad dođe s posla i popije kafu sa svojim mužem, svrati do Mejre, popije i sa njom fildžan kafe, razgovori je malo i vrati se kući. Nakon tri godine njihova stanovanja tu, Mejra je preselila na ahiret, a u testamentu je njima dvoma ostavila raznorazne džidže, sadnice karanfila i dvadesetak knjiga od njenog rahmetli čovjeka Hasana.

Pričalo se da su Nedžad i Sumeja tako brzo znali da su jedno za drugo da su formalno morali čekati da poslože finansijske stvari da bi se uzeli. Njihovu prvo skromnu, a onda predivnu kuću sa raskošnim vrtom jedno vrijeme nazivali su karavan-saraj. Ko god bi svratio, ili nailazio tuda a nije imao gdje prenoćiti, kod njih bi našao utočište. Doduše, nije se to često dešavalo ali pamtim da je baš ovako bilo.

Bio sam momak, sazrijevao sam, pubertet me nosao, onda i adolescencija te se desilo da upoznam divnu djevojku. Bila je iz drugog grada, ali kad je došlo vrijeme studija, doselila se u Sarajevo pa smo se mogli viđati. Zaljubio sam se u nju čim sam je vidio pa je svim mojim ukućanima to bilo sumnjivo. Nisu vjerovali u takvu ljubav, nisu vjerovali da jedna osoba može donositi toliko sreće u mene da su često sve moje male radosti gasili bez mnogo truda.

„Niste još raskinuli ti i ona tvoja?“, pitao me otac jedne večeri.
„Nismo, babo, što bismo raskinuli... meni je s njom prelijepo.“
„Ma sve do jednom.“
„Zašto tako razmišljaš? Možda ću je oženiti akobogda.“
„Jašta ćeš. Ko što si ženio i one četiri prije nje.“

Shvatio sam da ću se uzalud lomiti oko objašnjavanja, da mi neće uspjeti te da ću na koncu otupjeti na njihove prigovore. Nešto me nagnalo da odem kod Nedžada i Sumeje i da s njima porazgovaram i smirim proklete nemire u uzburkanoj duši. Otvorili su mi vrata ali su mi prstom pokazali da budemo tiho jer je njihova beba, nakon Sumejinog upinjanja da je uspava, tek zaspala. Otvorio sam dušu i rekao sve – od trenutka kad sam ju sreo, vremena provedenog s njom, moje opijenosti njome do prigovora babe i mame.

„Polahko, samo polahko...“ počeo je Nedžo (tako su ga odavno svi zvali ali sam ja još uvijek osjećao izvjesnu dozu poštovanja pa nisam to htio. Sumeja je sjela pored njega naslanjajući svoj dlan na njegovu ruku i slušajući me. „Ne može niko definirati tebi tvoje osjećaje, to samo ti znaš i samo tvoje srce zna za šta je spremno i koliko može dati. Moja Sumeja i ja“, zastao je nasmijavši se i ljubeći njen obraz, „nikad nismo našu ljubav, vezu, ma kako vi to sad zvali, mjerili datumima, vremenom. Bitno je ono što je ovdje“, reče pa dohvati dlanom desne ruke lijevu stranu grudi. „Ako tvoja djevojka tu stanuje, odatle je samo ti možeš prognati ali i ostaviti je kao vječnog stanara. Do tebe je.“ Šutio je malo, zagrlivši nju a onda je ona nastavila: „Voliš li ti nju?“

„Pa ne znam“, rekao sam. „Možda. Ali sam jako zaljubljen, sav se uzbudim kad sam s njom, nakon nje sam uvijek sretan ko dijete, ma hej, da vi to znate“ a njih dvoje se pogledaše, njihovi pogledi bili su prepuni blagosti „ali tako je dok ne dođem kući. Onda me moji ubiju u pojam i ode sve.“

„Ma gdje ode?“, rekao mi je on. „Ne može ljubav otići zato što ti neko prigovara.“

„Pa možda i jeste tako...“ rekao sam.

Nastavili smo razgovor gotovo u tišini. Beba u krevetiću je nekoliko puta kmeknula a onda se nasmijala kao da sama sa sobom priča, ili je čula ono što mi pričamo. „Duše su stare iako tijela nisu,“ vazda je govorila rahmetli nena za malu djecu, za bebe. Odmicali smo daleko u noć a njih dvoje nisu izgledali premoreni mojom pričom. Ispunjavala ih je svaka moja rečenica, ma kako izrečena i kako god smišljena. Kao da su znali šta je prava ljubav, šta znači voljeti. I znali su.

Nakon što su odselili sa djecom iz Prokišnice, u mjesto se uvukla nekakva sjeta. Nema više ono dvoje čiji se smijeh vazda čuo u svakoj kući makar u njoj i ne bili, nema mirisa kafe sa balkona, dvoje zagrljenih pod dekom nazivajući selam prolaznicima, nema onog univerzuma sa knjigama... Sve je otišlo.

Ali nije ova oronula kuća ono što je ostalo u meni. Ja ovdje i dalje vidim trag vječnosti, otisak raja koji su njih dvoje ostavili na moju dušu zbog koje ja ovo mjesto vidim drukčijim. Svo ovo zgaženo cvijeće u mojim je očima bašta kakve nema ni na obroncima najvelelepnijih planina, ova kuća u meni budi toplinu a kroz ove prozore koji su izgledali kao oči bezdana svi vide prazninu a ja dvoje ljudi koji su me naučili ljubavi, onoj neprolaznoj, trajnoj i zauviječnoj. Hvala im, ma gdje bili sad, hvala im.