Sarajevska hronika, vol. 53: Strančev odlazak

Osvanuo je novi dan, toliko sličan prethodnome. Isti miris sobe jutrom, ista količina svjetlosti prodire kroz procjep među tamno plavim zavjesama. Još je Kenan bio pod utiskom sna koji ga je svu noć morio. Sanjao je da sanja, i u tom snu, drugom po slojevitosti, šetao je Sarajevom i nailazio na mjesta koja nikad prije u svom životu nije vidio. Na kiosku preko puta vječne vatre koji u zbilji nije postojao njegova najbolja prijateljica prodavala je knjige mlađeg srbijanskog autora po izuzetno niskoj cijeni. Gledao je u novčanik provjeravajući ima li on dovoljno za knjigu da mu pritom ostane nešto za užine. Knjiga je koštala 10,25 KM, a on je osjećao da u džepu ima makar cvaju. Nije znao, jer kad god bi zavirio u novčanik, pogled bi mu bježao ka gore, tako da nije mogao doći do tog saznanja što ga je činilo sve anksioznijim kako se približavao trafici. Ona ga je iznenađeno gledala prepoznajući ga odnekud, a on je pitajući koliko je knjiga iako je prethodno vidio cijenu usne razvukao u širok osmijeh jer je osjetio kako kusur pada pred njega u kovanicama po 2 KM. Potom je, hodajući desnom stranom prostrane Titove ulice zalutao u neki voz, ko zna gdje i ko zna kako. Sjedio je u kupeu i perom ispisivao po ko zna čemu rečenice poput: „U ovom svijetu svako je za svakoga, a neko za nekoga.“ Najednom, prekoputa njega se našla ona. Kao da je kroz maglu naslućivao da je nju nazivao svojom djevojkom ali nije je doživljavao tako. Nasmiješila mu se i nastavila gledati kroz prozor, što kao da je i prije činila. Tad je sekvenca sna prekinuta a stvarnost ga je pozvala glasom majke koja je govorila: „Siđi da pijemo jutarnju kahvu.“

Na velikom svijetlo zelenom ćilimu stajao je manji drveni sto, okrugao i polučetvrtastim, zaobljenih rubova. Sa ulaza u sobu iz hodnika mogla se vidjeti velika, udobna crna fotelja s lijeve strane stola, a oko stola prostrani crni ugao. Lijevu stranu prostorije zauzeo je veliki trpezarijski sto opkoljen visokim trpezarijskim šivenim stolicama a na stolu je stajao stalak sa ubrusima i vaza sa orhidejama. Soba bijaše ispunjena mirisom tek ispečene kahve a u desnom kraju prostranog ugla sjedila je mama i sipala kahvu u male bijele fildžane sa dezenom zlaćane boje pri vrhu fildžana koji je ličio na neku vrstu arabeske. Moderni regal nasuprot prozorima bio je ispunjen malim keramičkim psima, plišanim medvjedima, cvijećem, travnim ukrasima, a u donjem dijelu stajale su stručne knjige iz oblasti politike i medicine (očeve su iz politike, mamine iz medicine), te nekoliko peškira za kupanje. Mama ga je pozdravila blagim mahanjem te mu gestom pokazala da sjedne blizu nje da se ne mora pružati kada mu dohvaća kahvu. TV je bio upaljen ali se na njemu mogla pratiti samo slika, samo vizuelni akti jer je zvuk bio prigušen, tako to ona voli. „Što nam ne upališ sevdah?“, upitao ju je sneno i tiho. „Neće antena nešto, zafrkava,“ uzvratila je kratko. Fragmenti sna iskrsavali su unutra, u njegovim mislima, a on ih je potanko analizirao, ne progovarajući ni riječi. „Gdje je babo?“, ponovo je uputio nekoliko riječi mami koja je prstom dodirivala ekran mobitela gledajući nešto. „Otišao je na put,“ rekla je hladno i odsutno, kao da je to informacija o visini temperature za danas. „Hm, pa gdje?“, zanimao se dalje on želeći probuditi uspavani razgovor. „Ne znam, u Crnu Goru meščini.“

Sjetio se noći ispunjavanih sijelom, vrevom i žamorom glasova prijatelja i bližnjih. Posjedali bi u krug pa ispredali priče kojima bi farbali noći u zlato. Volio je osjećaj topline koji su mu donosili ti ljudi, samo njihovo prisustvo u domu. Tad je mislio da je ljudima suđeno da budu jedni za druge, da niko ne zaslužuje biti sam. Zamišljao je kako će on jednog dana sjesti pored svoje žene, a oko njih će se skupiti njihovi prijatelji, djeca, roditelji pa će pričati o putešestvijama i dogodovštinama iz mladosti. Blaga svjetlost tinjajuće sijalice prosipala bi se po društvancu, grlio bi ih osjećaj pripadanja, oni su sada i ovdje, jedni za druge, svako za svakog, a neko mahsuz za nekog. No, nakon godina osamljenosti, povučenosti i otuđenosti, ta osjećanja nisu nalazila mjesta u njegovom životu. Bio je emotivno prazan, a sve što bi kupio iz knjiga, pjesama i filmova i taložio u sebe, žudno je prenosio na druge ljude – prijatelje, neprijatelje, djevojke, prosjake. Iz ambisa u koji je često upadao vadio se pisanjem, jedino su riječi bile dovoljno snažne da njegove najdublje tuge izvedu na svjetlo i suoče se s njima izravno. Mnogo je toga želio reći, o toliko toga je želio pričati ali nije imao s kim. Ili je imao, ali nije osjetio dovoljno sebe u tim relacijama da bi razgolitio dušu toliko da više ništa u njoj ne leži, u njenim skrivenim i tajnim kutcima. Počeo je propitivati svoje odnose. Bio je svjestan da sve što može napisati istovremeno ne može reći i izgovoriti jer bi bio dočekan sa podsmijehom i ironijom kako umjetnici više nisu potrebni ovom svijetu, ovaj svijet je sav od stvarnosti satkan, pa kao da ništa metafizičko nije takvom svojstveno. Zato se povukao preduboko u sebe, toliko duboko da je i ono što se izvuče iz njega malo grebanje po površini.

Gledao je oca, mater i brata sa distance i vidio da su to ljudi njemu suđeni krvlju i sudbinom, ali nikako saosjećanjem. Dok su ispijali porodične kahve, svi na okupu, on bi ćuteći posmatrao raslojenost koja se među njima raširila i svakoga odvela u svijet vlastitih briga. Otac je razmišljao o kreditu kojeg je podigao kako bi renovirao kuhinju, mama je razmišljala o pacijentima koji su donedavno bili s njom i razgovarali a sada su pod zemljom, više ih nema, razmišljala je o kćerki njene kolegice koja je mlada preminula od nepoznate bolesti i čudila se kako u svijetu u kojem se tehnologija rapidno razvija, neotkrivenih bolesti sve više ima, brat je razmišljao o utakmici koja se trebala igrati to veče, o ispitima koji su tek svršeni... a on je razmišljao o svima njima i o svemu tome, pa bi onda dodao svoje brige i glava bi ga počela boljeti. „Imaš li tabletu za glavu?“, pitao bi mamu na što bi ona skočila da dohvati obično paracetamol ili caffetin a otac bi reagirao riječima: „Šta je vazda s tom glavom?! Ne pregoni s tabletama, ne valja to, mladom insanu škodi.“ Naravno, rijetko je ko kada upitao šta njega muči, zbog čega mu je pogled leden, zašto su mu misli tako daleke, da li mu je srce puno ili prazno jer to nisu bile konkretne teme a takve su jedino bile na tapeti i samo su se takve tražile. Zahvaljivao je Bogu što ima svoju sobu u kojoj je pronalazio mir.

Bio je ponedjeljak, početak hefte predviđen za susret sa voljenom. Ispunjavao je vrijeme dokolicom, šetnjom po čaršiji, sjedenju u polupraznoj Kolobari i čitanju Marija Vargasa Ljose. Kao da je predosjećao buru koja je dolazila pa je uzeo štivo koje mu je raspremilo kofere srca i ostavilo prostor za tugu više. Čekao je dugo, činilo mu se vječnost. Bilo je izuzetno hladno a on je sve vrijeme pjevušio stihove Nemoj, nemoj ljubavi da nas sitnica rastavi, tvoje 'zbogom' odjekuje k'o eho u duši pa potom govorio sebi: „Što pjevam ja ovo? Šta mi je?“

Nakon što ga njegova djevojka nije udostojila ni čestitog zagrljaja, počeo je ispijati gorku kahvu dopunjavajući je cigaretama. Nije im se dalo okolišati pa su se uhvatili onoga što ih je oboje mučilo. Samo, on nije znao da nju ne muči ono što njega. On je želio da njihov odnos poprimi stabilnost na koju on nije navikao jer je dugovremenska otuđenost od ljudi i porodice rezultirala njegovom pretjeranom intenzivnošću s pažnjom i ljubavlju koju je drugima poklanjao. Ona je za njega bila sigurnost, zakletva, sigurna luka o kojoj nije mislio sa rezervom. Ona je, pak, željela da njihove život postavi na raskrsnicu na kojoj se razdvajaju te je odlučila da njena staza više nije ona kojom i on hodi već bi željela sama tražiti i spoznavati svoju sreću koju je nekoć sa njim osjećala ali je ona preko noći nestala. Navikao sam ja na ovo, mislio je u sebi, čemu se čudim? Poželio je pođe kući istog momenta kada ga je nemilosrdno počela suočavati sa svime onim što nije voljela kod njega. Mnogo je više bilo onoga što ona nije mogla podnijeti nego onoga što je kod njega voljela zbog čega je doveo u sumnju iskrenost kompletnog odnosa. Otišao je pravo pored Begove džamije ne osvrćući se a njeno „vidimo se“ ostalo je iza njega kao eho.

Razmišljao je o svim ovim davnašnjim zaboravima iz mladosti za koje se ispostavilo da ih nikad nije zaboravio niti prebolio. Gledajući u sat, čekajući da iz Norveške avionom stignu njegovi žena i djeca, postajao je vidno nervozan. Aviona još nije bilo a davno je trebao stići. Prišao je šalteru za informacije obrativši se uljudnoj djevojci: „Molim Vas, možete li mi reći kad će ovaj avion iz Osla? Treb'o je dosad doć'“. Djevojka je odmjereno odgovorila da zna da let kasni, bile su neke vremenske nepogode, no u putu je i doći će. Izašao je ispred aerodroma da zapali jednu cigaretu. Pri izlasku je osjetio kako se temperatura naglo promijenila. Unutra je bilo izuzetno toplo dok je napolju januarski vjetar šibao kao lud. Probadanje u srcu ukočilo je njegovu desnu ruku. Nije mogao prinijeti cigaretu usnama. Jauknuo je glasno, potom još jednom tiho a onda je pao... držao se desnom rukom za lijevu stranu grudi, uzvikujući „ah, pomoć, ah...“ Grupa ljudi koja je nedaleko od njega stajala sjatila se oko njega da mu pomogne. Davali su vještačko disanje, pumpali su prsa ali on je tek nekoliko puta trepnuo i gledajući ka nebu uzviknuo „hairli bilo...“ Na njegovom telefonu su nakon 45 minuta pronašli tri poruke i četiri propuštena poziva. U porukama je pisalo: „Kenane, stigli smo!“ zatim „Gdje si ti? Što se ne javiš?“ i na kraju „Jel sve uredu, brinem se?“ Po prvi put neko je brinuo, ali je sad bilo prekasno.