Sarajevska hronika, vol. 52: (Ne)običan dan u životu sretnika

Obavezu da ide put Vragolova dobio je praktično preko noći. Došao je kasno te večeri kući, umoran i pospan sjeo je u svoj ugao pritom smanjujući jačinu zvuka na televiziji. Š. je dobro poznavala njegov karakter, znala je i to da ne voli mnogo pričati kada je umoran. Hoćemo piti kafu?, upitao ju je nečujno. Može, ljubavi, odgovorila je i stavila džezvu na ringlu. Dok je stajala pored stočića na kojem je voda vrila, telefon je odjeknuo prostorom. Molim, rekao je, da, da, mogu, bošum sagosum, hoću, uredu, hvala ti, vidimo se sutra. Ko je to bio?, upitala je. Komšija, reče. Umro mu je punac. Morao je ići na dženazu u mjesto mnogo udaljeno od njihove kuće. Ta ga činjenica nije radovala. Nije imao vlastito auto ali je komšijin sin na sebe preuzeo obavezu prevoženja. Š. je sjela pored njega u ugao naslanjajući glavu na njegovo rame. Hoćemo odmah ići spavati? na što je odgovorio ne, ne možemo, pa nisi mi pričala kako je protekao tvoj dan. Začuđeno i zabrinuto je upitala Zar i nakon toliko godina svako veče želiš znati moj dan? On se nasmijao pogledavši je u oči pa doda Bez toga ne mogu zaspati.

Osvanulo je hladno februarsko jutro, prvi dan februara. Nekoliko se puta prevrtao i sa sebe zbacivao jorgan koji je Š. uporno vraćala pokrivajući ga. Ama ne vrti se toliko, bolan, govorila je njemu snenom, zblanutom i dalekom. Pogledao je na sat i vidio da je prošlo nekoliko minuta iza devet sati. Teturao je dok je došao do toaleta u kojem se umio. Pogledao je u ogledalo, sa druge strane je vidio sretnog i voljenog čovjeka čiji je život, i izvan svih teškoća i tereta, imao smisao. Nasmijao se toj sretnoj činjenici te s tim osmijehom prešao u osvijetljeni dnevni boravak gdje je ona sjedila sipajući kafu u fildžane. Se naspavao? Gledao je u nju i dalje nasmijan. Jesam, a ti? Osmijehnula se klimajući glavom gore-dolje. Ubrzo će doći po njega a to ga nije radovalo jer je odlazak negdje sa nepoznatim osobama bio nešto što mu je najteže padalo. Sputavao ga je mali, zatvoreni prostor, pored njega bi sjedio neko nepoznat pokušavajući načeti teme koje bi bile bliske i njemu ali se on nije pronalazio spremnim da se otvori nekome nepoznatom. Doručkovali su u spokojnoj tišini, nekoliko puta ga je pomilovala po licu nježno i blago što mu je dalo snage da današnji dan pregura.

Sam po sebi bio je tip koji se nije volio niti želio isticati, nije volio gužve, mnogo ljudi, volio je spokoj i samoću, jedino vrijeme sa najdražom suprugom Š. mu je godilo i njegovom biću donosilo radost. Kada bi zaglavio u takvim društvima, obuzela bi ga anksioznost, sav njegov duh bi treperio na nekim tankim žicama netrpeljivosti koju nije znao otkloniti niti definisati. Došao je komšijin sin u srebrenkastom Fordu, pozvonio je na vrata a on se još uvijek nije bio spremio. Vrata je otvorila Š. pozivajući unutra da ubrza sa spremanjem. Brzo je navukao košulju, preko nje džemper, nabacio je na ramena sako, uzeo opremu sa sobom i izašao na vrata. Dževad, komšijin sin, čekao je u autu. Zagrlila ga je jako govoreći mu čuvaj mi se, čekam te. Pogledao je taj čarobni osmijeh i utiskujući joj poljubac u obraz šapnuo joj da toga nije, ništa ne bi imalo smisla. Sjeo je u Forda i krenuli su.

U početku nije bio nestrpljiv, razgovor je tendirao da bude opušten. Počele su teme u kojima se osjećao komforno, poput onih: šta ima kod tebe, čime se ti baviš, koliko su daleko Karačići (selo do Vragolova u koje su išli na dženazu), kakva je temperatura vani, hoće li biti hladno... Ipak, izvjesna doza anksioznosti počela je preplavljivati njegov duh. Sve je manje pričao, sve je manje riječi ispuštao, sve se više povlačio u svijet misli o njima i njoj. Osjećao se mirnije. Osjećao se staloženo. Došli su do Vijećnice prilično brzo gdje im se pridružio momak od Dževadove sestre. Tek je tada pobjegao od izvanjskog svijeta i iskrojio cijeli univerzum u kojem je osjećao da su njih dvoje sami. Oživljavao je scenarije njihovih izlazaka koji su bili ljepši od ljepšeg. Prizvao je u sjećanje jedan, pa drugi, pa peti, deseti, dvadeseti... Iskrsla je pred očima slika nje kako ga zaljubljeno gleda, kao i dan danas, dok joj on obećava da će joj dokazati da prava ljubav zaista postoji, da je on taj koji neće otići nakon čega se ona čvrsto privija uz njega govoreći da nikad i ne želi otići od njega. Put je trajao dugo. Odlučio je intenzivno se posvetiti lijepim mislima kako bi odagnao samoću koja ga je tištila. Samoća je tek slijedila. Bio je sam u masi ljudi koji su se skupili. Stajao je po strani čekajući da nastupi vrijeme dženaze. Ubrzo su mu se priključili dvojica momaka, mlađih osoba, koje je znao pa je osjećao da je sada svijet uredu, da je sada sve uredu jer ipak razgovara sa nekim, makar i o najtrivijalnijim stvarima. Provlačili su najgluplje moguće temate, no i dalje je njegovim srcem gospodario mir. Uz nekoliko luckastih osmijeha, obaveze su završene i bilo je vrijeme da se pođe kući.

Njega je čekao isti automobil, sa istom postavom, osim što im se sada pridružio i Dževadov otac. On je animirao sve prisutne pričajući dogodovštine iz doba Jugoslavije, svoje radne avanture te objašnjavajući kako je koji predio i kako je koje selo dobilo ime. Kramer-Selo, Han-Stjenice, Batovo, Vragolovi, Karačići... Čuo je on sve to ali ga nije mnogo zanimalo. Želio je vikend provesti u razgovorima sa njom, u nefrenetičnim ispijanjima kafe, laganom ručku, šetnji uz rijeku, čitanju knjige i slušajući ploče na gramofonu. Sada mu je nedostajala atmosfera koju je osjećao sobom dok je bio još daleko od nje. Znao je da joj se vraća pa je s vremena na vrijeme pogledavao na sat, računao je koliko još vremena ima do kuće, njihovog ulaza, njihovih vrata. Oko njega je tekla bujica riječi, ocean rječetina koje nije slušao. Pustio je film, traku divnih uspomena i smiješio se gledajući mentalni film koji ga je do vrha ispunjavao. On je bio poput čaše koju nije moguće preliti, kada bi vino ljubavi doteklo do vrha, stakla čaše bi se produžila u visinu, a sreća nastavila istjecati i prelijevati se. Grlila ga je nježno, zatim jako, ona je bila vijenac slave oko njegova života, držao ju je za ruke, sjedili su u kupeu udobnog voza putujući za Mostar, sve nježne riječi koje je izgovarao te zime sada je osjećao intenzivnije i snažnije nego ikad.

Cijela je kuća bila u mraku. Potpuna tama je obavila sve, kauč, fotelju, parket, zidove. Ruka je krenula prema prekidaču da upali svjetlo, kada je iz tame čuo tih glas Nemoj! Nakon nekoliko magnovenja tišine, u mraku je bljesnulo neko svjetlo, a onda i drugo. Dvije svijeće su bile upaljene, stajale su na stolu. Jesi li umoran, srce? Gledao je u svijeće a zatim je pored sebe osjetio topao dah: Umor mora nestati. Sve one misli od tog dana prerasle su u nešto više, u želju da se smiri uz nju, sva sjećanja su kulminirala i osadašnjila se u njenom osmijehu koji je ispunio prostor. Poželio sam te. Mnogo.