Sarajevska hronika, vol. 51: Školjke

Irfan i Amira u braku su dobrih i naizgled slatkih pet godina. Svi koji su ih poznavali očekivali su takav epilog događaja – da na koncu njih dvoje krenu u život zajedno. Još dok su bili druga godina fakulteta, svi koji bi ih sreli pričali bi o njima: Da je i meni biti ovako zaljubljen kao oni! Ili Kako sreća lijepo stoji mladom insanu! On je kroz studij prošao bez problema, išao je iz semestra u semestar sve sigurniji u sebe i u svoje znanje. Naposljetku, kada je završio, počeo se pitati da li on išta zna jer je bio uvjeren da mu je studij komparativne književnosti otvorio oči i da je počeo sumnjati u sve. Tako je sumnjao u svoje društvo, preispitivao ih je pa ih od sebe odbacio. Otjerao je najbliže prijatelje koje je nekoć nazivao svojom braćom, udaljio se čak i od rodbine, i što je najgore, i oca i mater viđao je urijetko, dva-tri puta u mjesecu. Kada je upoznao Amiru, odmah su počeli razgovarati o djeci, o braku, o njihovim planovima za budućnost. Želio je živjeti utopijski život iz vlastitih snova a ona je bila oduševljena njegovim vizionarstvom. S druge strane, Amira se dobro namučila na fakultetu, te je, kako je njoj njena nena govorila „krv propišala“ dok nije izašla sa tim na kraj. Imala je zavidan prosjek ocjena i apsolutno prazan socijalni život. Sve što je imala u životu u času kad je preuzela diplomu da je završila studij bio je Irfan. Prava podrška, vjetar u leđa, boljeg ne bih mogla imati ni da to želim, uzvikivala je pred porodicom ponosno nekoliko sedmica prije nego što će se za njega udati.

I jedno i drugo bili su oduševljeni idejom izgradnje zajedničkog života. Sada mi radimo po našem, mislio je Irfan, nema više 'pod mojim si krovom'. Tako je kupio stan u centru grada kojim nisu bili zadovoljni jer su svake noći slušali buku tramvaja, škripu kočnica auta noćnih trkača te urlike onih koji čekaju noć da bi ispoljavali svoju agresivnost. Prešli su na periferiju gdje su sada imali mir ali se Amira uvijek žalila na to da se ne osjeća ispunjeno, da ona nije prava dama ako se mora seljakati vozeći se tramvajem tamo-amo, da on njoj treba kupiti neki fin, gradski auto kojim bi se prevozila i osjećala se nefrustrirano. Irfan je njene primjedbe primio ozbiljno i kupio joj je malog Fiata šerpa plave boje kojim se vozikala i sve češće ostajala duže na poslu. Ona je radila na Mašinskom fakultetu kao asistent s počasnim doktoratom iz Pariza u koji je otišla iskoristivši priliku koju joj je providenca pružila nakon završetka master studija. Njen se muž, a tadašnji dečko na to nije bunio, čak je bio oduševljen i nimalo oniričan kada su se rastajali na sarajevskom aerodromu. Volim te, rekla je nježno, gotovo šapatom pri zagrljaju u kojem ju je Irfan tako jako stegnuo da je osjećala da će joj pluća prestati raditi, mnogo te volim.

Irfan je bio zaposlen u lokalnoj, opštinskoj biblioteci i osjećao je ushit i neobjašnjivu, volšebnu sreću jer je imao takvu priliku. Samo nek sam blizu knjiga, uvijek je govorio. U stan u kojem su živjeli dovukao je sedam velikih polica prepunih knjiga. Danima ih je slagao i preslagao. Najprije se mislio da li da ih složi prema porijeklu autora, no kad je vidio kako knjige štrče i odskaču te kako je to estetski za njegove oči nedopustivo, odlučio je da ih poreda po veličini ali da istovremeno prati subjektivni, vlastiti doživljaj te je tako uspio uskladiti vizuelni, estetski efekat i momenat sa onim unutarnjim. Nakon toga je osjećao mir kad god bi pogledao te police. U biblioteci u kojoj je radio bio je sam, jedini u smjeni. U drugoj smjeni bi došla Fatima, kolegica i ujedno komšinica. Po završetku smjene, on bi ostao pet minuta razmjenjujući par riječi sa Fatom koja je sama po sebi bila povučena i tiha. Nije voljela mnogo pričati. Čekala je da Irfan ode pa da se prepusti čitanju za prostranim stolom. Nisu imali mnogo posla obzirom da je interes za knjigama dosta manji otkako ljudi imaju telefone pametnije od sebe. To je bila jedna od Irfanovih teza, a kada ju je naglas izgovorio pred nekoliko ljudi prilikom jednog seminara dok su imali pauzu, trojica su mu se u lice nasmijali, a četvrti je uzvratio Čekaj samo da se javim na viber pa se i on smijao sa onom trojicom.

Rekoh, njihov brak dosad, koliko ja znam, traje pet godina. Za tih pet godina, sami Bog zna koliko su puta bezuspješno pokušali dobiti dijete. Nije išlo, pa džaba. Obišli su sarajevske doktore po klinikama, poliklinikama, išli su u Tuzlu, Bihać, Zenicu, Mostar, čak i u Konyu, pa i u Ankaru ali za ono što je njih snašlo nije bilo lijeka – nisu mogli imati djece. Svaki doktor bi tumačio taj splet okolnost i nemilu odredbu usuda na svoj način. Uvaženi doktor Mehmed, kojeg su od milja zvali Meša, iz Sarajeva rekao im je da je to tako, Bog tako dao, iskušenje, da ne trebaju gubiti nadu ali da moraju biti svjesni da to možda nikada neće riješiti. Doktor Marko iz Zenice je pojasnio da različiti hromozomski faktori mogu utjecati na oboje, ali da postoji mogućnost, ako žele, on to može i ispitati, da li konkretno jedno od njih dvoje predstavlja kočnicu u tom procesu. Primarius Selim iz Bihaća nije mnogo komplikovao stvari. Izložio im je kako stvari stoje te rekao da bi najpametnije bilo da, ako zaista istinski iz dubine duše žele djecu, usvoje neko dijete. Irfan i Amira su tu razmijenili nekoliko nelagodnih pogleda, a nakon što su izašli iz Selimovog kabineta šutke su došli do malog Fiata i odvezli se u Sarajevo tužni, potišteni i rezignirani.

Sva ona ljubav koju su disali, osjećali i mislili negdje je u pukoj konkretnosti stvarnosti izgubila na svom intenzitetu i smislu. Irfan u to vrijeme nije sebi ni definirao niti je želio definirati ni prepoznati šta ljubav u svojoj suštini jeste. Nije želio priznati sebi, iako je neprestano i u kontinuitetu čitao, da je ljubav sačinjena kako od duhovnog, misaonog i apstraktnog, tako i od konkretnog, stvarnog i opipljivog. Ljubav je za njega bila uzvišena stvar, pjesma, vječnost, misao, ideja, poljupci na plaži, zagrljaji u tami a sve ono što je život nosio kasnije nije mogao ni misliti ni očekivati. Tako su za pet godina stvarnosti izgubili vječnost. Barem su njih dvoje tako mislili, svako u svojoj ljusci, svako u svom svijetu.

Amira njega nikad nije varala. To što je ostajala duže zaista je bilo posljedica njenog požrtvovanog rada na fakultetu. Nije se mogla svaki dan iznova vraćati onoj pustoj kući, nezalijevenom cvijeću pokraj regala, tišini u svim prostorijama te Irfanu koji ne progovara. Danas je bila akter nemile i neprijatne scene na fakultetu. Nakon vježbi iz Statike, izašla je ispred fakulteta da ispuši jednu cigaretu. Vrijeme i prostor na fakultetu su bile hronotop njenog bijega, jer Irfan za sve godine njihova poznanstva i ljubavi nikad nije shvatio niti osjetio da ona puši. Možda ga nije ni zanimalo. Nije stigla ni povući i otpustiti prvi dim, osjetila je da joj neko gotovo puše za vratom. Bio je to student četvrte godine kojem nije znala ime ali je za njega mislila da je jako privlačan. Zaista, imao je divno lice, prijatan glas i prema svima se ophodio ljubazno i pristojno. „Izvinjavam se, asistentice...“ – tiho je zamucao kao da je osjećao stid. „Htio sam Vam samo uputiti komentar... ne, ne, kompliment zapravo. Divno Vam stoji ta košulja koju danas nosite. To sam Vam želio reći još jednom ali...“ Nije stigao završiti svoje laskanje, za kragnu ga je povukao neko iza njega te je njegov glas nestao u holu fakulteta.

Došla je kući i zatekla Irfana kako sjedi u uglu. Pred njim je na stolu stajala neka knjiga crvenih korica, zatvorena. „O, došla si,“ obratio joj se kad je primijetio. „Kako je bilo danas?“ „Dobro, nije loše“, odgovorila mu je a glavom joj je prolazila misao da joj je nakon gotovo jedne decenije neko rekao da je lijepa, neko je primijetio ono što i Irfan nekoć. Nisam se valjda zbog toga u njega zaljubila. Ćutala je. „Kako si ti?“, rekla mu je suho, indiferentno i daleko. „Kao i uvijek... Dobro sam.“ Amira je otišla u sobu da se raspremi, nerviralo ga je njeno lupanje i tutnjanje. No, nije ni riječi progovorio. Ćutke je otišao do kuhala za vodu, pristavio vodu za kafu, spustio dva bijela fildžana na sto i čekao nju da dovrši proces.

Pili su kafu u tišini. Poneko pitanje bi se otelo sa njegovih usana, poneki odgovor bi sletio sa njenih usta u njegove uši. Osim toga, ambis i praznina. Sat je gorko otkucavao minut po minut a njih dvoje su iz minuta u minut sve više bježali u sebe. „Jesi li gladan?“, upitala ga je kad je vidjela da nema više kafe u džezvi. „Pa onako. Mogao bih jesti, ako ćeš pravo,“ odgovorio je. „Sad ću nam ja podgrijati pitu“, reče Amira i ustade krećući se laganim, inertnim korakom do mikrovalne. „To je pita od subote još uvijek?“, tužno i pomalo ljutito upita Irfan. „Jest, još se nije pojela.“ Ručali su onako kako su i kafu pili.

Ona je nakon toga prešla za radni sto kako bi se spremila za sutrašnji dan. Svuda po stolu je razbacala papire, projekte, računice, hemijske olovke, lenjire... Kad je Irfan ugledao taj nered, pobjegao je u sobu noseći sa sobom knjigu sa stola. Pitao se: šta se to desilo sa nama, šta se dešava sa njom pa je postala ovako učmala, šutljiva žena? Zašto ne priča sa mnom, zašto bježi od mene? Kao da pravi svoj svijet jer joj ovaj naš više ne valja. A nekada je bio najbolji. Amira nije mislila tako. Njene su misli bježale u drugom pravcu. Šta je ovo s nama, majko, pa on koji je nekad pričao za oboje, sad neće ni za sebe. Jesam li ja kriva? Možda mu se više ne dopadam. Ali kako sad, kad i drugi vide moju ljepotu...

Vidjevši da više nema snage za čitanje, Irfan je knjigu samo ispustio iz ruku, do brade je navukao debeli jorgan i utonuo u san. Kada je ona ušla u sobu, samo se tiho uvukla pored njega zahvalna što ne mora pokušati razgovarati jer on svakako spava. Misli su je progonile do duboko u noć a onda je i ona prešla u san.

Svanulo je novo jutro. Sunce je probijalo zrake kroz roletne. Amirin krhki san je automatski prekinut. Baš zbog ovakvih stvari nikada nije imala potrebu za alarmom. Najtiši zvuk prekinuo bi njenu plovidbu kroz snove i trgnuo je u okrutnu stvarnost iz koje nije imala gdje. Ustala je tapajući bosih nogu po hladnim pločicama misleći da će je to razbuditi. Napravila je kafu i napunila dvije iste šoljice. Spremila se za posao, popila kafu, odjenula novi kaput, obukla smeđe cipele sa petom i izašla iz stana. Na stolu je stajala šoljica još uvijek vrele kafe iz koje se dizao lagani i gotovo neprimjetni dim.