Sarajevska hronika, vol. 50: Sudbinski susret i Š.

Ovog sam jutra osjećao da putujem kroz vrijeme koje neprestane i neumitno curi ka svom iskonu. Prisustvo mene u stvarnom svijetu mi je bilo nepoznato, plovio sam velikom i nevidljivom korabljom kroz Sarajevo na točkovima vozila iz kojeg sam, izašavši na Skenderiji, ušao u prostor ponovno poznatog jer su mi prsti momentalno zebli a noge se od hladnoće odsjekle na pola. Koračanje kroz vrijeme za mene je uvijek bio pojam o kojem sam temeljno i dubinski razmišljao ali nikada nisam uspio ući u njega da ga shvatim iznutra već sam se saplitao o vlastitu nemogućnost da spoznam svoju vremenitost. Vrijeme sam ja, a ako je tako, upravo sam plovio kroz samoga sebe da bih se obreo da fizičkom i konkretnom mjestu za koje će svi tvrditi da postoji za razliku od mog unutarnjeg putovanja koje je bilo samo moje, vlastito, za mene ispolinsko, za druge nepostojeće. Od Skenderije sam teturao do čaršije teškim koracima, no na koncu sam dospio ondje gdje sam želio biti.

U magnovenju kada je mojim mislima proteklo nekoliko riječi u slijedu ondje gdje sam želio biti, preda mnom je iskrsla ideja i razmišljanje o sudbinskim susretima. Sudbinski susreti su nepredvidivi, neočekivani koliko i očekivani, neznani koliko i znani, daleki i tuđi koliko i naši, doživljeni, intuicijom anticipirani. Kada providenca konačno odluči da našu stazu usmjeri na raskrsnicu na kojoj se sudaramo sa nekim drugim, drugom osobom, drugom dušom, drugim tijelom, onda sve moguće spletove okolnosti podesi tako da mi primijetimo da ne tabamo onuda kuda smo mi naumili već onuda kuda je život odveo rukavce naše rijeke, no i dalje se tom riječnom toku ne opiremo, već plivamo uz njega, radosni što prihvatamo ono što nam se nudi znajući da je viša sila, da je usud odredio takav slijed zbivanja. Ipak, sudbinski susreti su jednostavni, na prvu doživljeni, a kada oni prođu i kada se od njih odmaknemo, sve smo uzbuđeniji što su se zbili jer su nam pokazali da i svakodnevnosti postoji neka magija, da se volšebnost može skriti u nečijem osmijehu, da razgovor ne mora biti samo razgovor, već prelazak granice poznatog i ulazak u kozmos onkraj našeg, preplitanje niti jednog fatuma sa drugim, da pogled koji traži riječ iz koje izbija iskrenost ne mora biti samo kolokvijalna potraga za samodovoljnim smislom koji se sam u sebi zatvara jer se gubi u nedostatku razumijevanja. Nije lahko bilo ni onom Džojsu, majko moja, pomislih dok sam ulazio na najlonska vrata poznatog kafića Divan gdje uživam u jutarnjim odsjedanjima.

Zašto sam ranim jutrom počeo razmišljati o sudbinskim susretima? Zašto sam osjećao da me zvijeri razdiru i moju utrobu izvrću poput uragana? Možda je to bilo otuda što sam ovog dana konačno imao priliku sresti ju i sjesti sa njom, pored nje. Zapravo, nisam znao da li ću sjediti pored nje ili prekoputa nje no bio sam uzbuđen pri samoj pomisli da će ona biti u mom društvu, da će slušati moj glas, da ću ja slušati njen, da će se konačno te predivne smaragdne oči susresti sa mojima a povrh svega toga, buru u stomaku stvarala mi je misao da možda susrećem osobu života jer je moja intuicija, koja me nikad nije izdavala, bila pomućena radošću, preopterećena i nedostupna. Naslućivao sam sve moguće ishode, ali prokleta intuicija mi ovog jutra nije željela pomoći, naprotiv, čas bi mi donijela toplinu i osmijeh u naručje koje bih objeručke prihvatio pa bih pjevao prvo što bi prošlo kroz hodnike podsvijesti, razgovarao bih aktivno slušajući druge trudeći se da ih razumijem, a već u drugom trenutku, vjetrom svoje moći nanijela bi mi sjetu u poljane misli pa bih se osjetio nemoćnim, nedovoljno dobrim za bilo koga, te bi me tuga ophrvala snažno, toliko da bih se otuđio od svijeta i sebe, zaglaviviši u svijetu u kojem nema ničega, osim mene, samog. Mene, koji sjedim u Artu, u uglu kafića, i čitam po treći put davno zaboravljenu poruku u kojoj piše da ona koju sam činio sretnom više nije sretna. Bježao sam od tih neminovnosti koje su, poput stihije, rušile barijere koje sam gradio.

U očima prijatelja i poznanika, djelovao sam ushićeno i istovremeno čudno. Taj paradoks koji se zbivao na javi dugovao sam susretu, dugo čekanom i željenom. Pomislih na želju. Š. je moja davna, istinska čežnja i želja. U trenucima kada bih navečer ostajao sam u sobi, pogledao bih u svoje ruke a u mislima bi se pojavila tako silna i neobjašnjiva želja da baš nju, koju ne znam, zagrlim. Izašao bih na terasu i zapalio cigaretu. Otpuhujući dimove i posmatrajući tamno nebo okupano zvijezdama, zamišljao sam pored sebe nju, kako obgrljeni i pokriveni mojom tamno smeđom dekom, pričamo o važnosti posjedovanja vrta i zalijevanja cvijeća. Žalio sam za propuštenom prilikom. Novu priliku koju je život pružio kao tepih pred mene odlučio sam zgrabiti objeručke. Lebdio sam, sanjao sam, a za sve je kriva ona. Da se nekoga može tužiti za preveliku sreću, uvjeren sam da bi nju optužili na dugogodišnju robiju, a ja bih bio taj koji je pokrenuo slučaj. O Bože.

Dan je tekao tromo i sporo, ponovo sam posjetio divanske prostore gdje sam, uz promjenu lokacije, vrijeme provodio sa prijateljem. Razgovor je tekao u više smjerova kao i moje misli koje se nisu dale pripitomiti. Potom nam se pridružio i treći član čopora čijim smo dolaskom intenzivirali smijeh koji me načas povratio u bjelodani svijet, ali kada smo se nas trojica rastali i svaki pošao svojim putem, tačnije njih dvojica istim, a ja suprotnim, shvatio sam da imam još najmanje tri sahata do susreta sa njom. Odlučio sam otići i preuzeti neke naručene knjige, te sam tako uspio smiriti sebe razmišljajući o naslovima koji će sada krasiti police moje skromne kućne biblioteke. Moja kućna biblioteka broji oko tri stotine naslova, i kada se nekad uhvatim u brojanju, začudim se. Mili Bože, zar ovoliko može stati na jednu rafu? Ne bih rekao da imam ni pedeset knjiga, govorio bih sam sebi, a onda, kad bi brojanje bilo gotovo, shvatio bih da ono što oči hvataju nije odraz stvarnosti, jer se ljepota skrivala odista u onim naslovima koje sam proživio. Tako bih krenuo redom i prisjećao se Faruka i Azre, profesora, Sare i Serafine, Leopolda Bluma, Galipa, Dželala i Ruje, Alehandre, Bruna, Martina, Huana Pabla Kastel, njegove opsesivno voljene Marije Iribarne Hunter, Naoko, Midori i to ne bi prestajalo. Životi koji sam sa njima proživio ostajali su duboko u meni, sjetom i emocijom stigmatizirani da me prate kroz život i u situacijama kada se identificiram sa njima, podsjete me na ono što je nekad, pri mom čitanju bilo naravoučenije.

U tramvaju sam osjetio sve vrste smradova. Znoj, zadasi iz usta, masne i prljave kose. Ljudi su se naguravali jedni na druge. Neko mi je stao na cipelu ne izvinivši se jer se taj isti neko probijao kroz gomilu da bi došao do vrata na koja će izaći. Srećom, nisam išao mnogo daleko pa sam skupinu koja me u svakom smislu gušila ubrzo napustio. Tri knjige sada su došle u moj posjed. Ljosina Jarčeva fešta, Bernhardova Brisanje/Raspad i hispanoamerički autor Hulio Kortasar sa specifičnim romanom Školice. Hitao sam natrag ka gradu želeći preostalih sat vremena provesti u miru i tišini, smirujući leptire, bubamare, mrave i sve ostale baje koje su imaginarno gamtile mojom utrobom.

Pokoja pahuljica snijega je prolijetala ispred prozora Jasmina dok sam ispijao produženu kahvu. Glava se napunila čežnjom da budem sretan. Kako sam se bližio susretu, sve sam bio nestrpljiviji, mnoštvo je osjećanja plovilo na lađi moje duše koja se nespokojno ljuljala na oceanu na čijem sam rubu i koji je mogao biti ili ambis, potpuna provalija ili prelazak u rajske perivoje. Očima prikovanima za prozore i snijeg, u dubini sebe sam letio i putovao tražeći nešto, makar bilo i maleno, što bi mi donijelo mir. Uhvatio sam se za oblak ideje u kojem je hujala sreća da je susret koji očekujem zaista sudbinski susret. Nadajući se tome, pošao sam ka Vječnoj vatri gdje sam trebao stajati (ako mi noge ostanu u mjestu) i pričekati ju.

Nestrpljenje koje me držalo već satima sada je polagano prerastalo u ludilo. Na satu je otkucalo 6 sati, kazaljka za minute se polagano odmicala od dvanaestice, minuta je prešla u dvije, a dvije u četiri. Bio sam dovoljno preplašen svojim osjećajem ljudi i svijeta, ali leptiri u meni, rumenilo u obrazima koje je iščezlo usljed zime, drhtanje ruku zbog razmišljanja, hiljadu misli o njoj koja se može pojaviti ko zna odakle, činili su da budem prestravljen i ukočen. Iz daljine sam ugledao njen lik. Primicao se meni a oluja koja je do prije minut trgala sve u meni i divljala, najednom se stišala. Oči su mi lelujale između zaslijepljenosti bjelinom i očaranošću šarenilom, nisam znao šta ću sa rukama, sa usana se otrglo nekoliko riječi koje nisu značile, a da je znala kakav je kovitlac već tad u meni probudila, zagrlila bi me najjače što može i rekla mi da se ne bojim. Istina, da, sad se ne bojim baš jer imam nju, ali ko bi tada znao da ću ja postati najsretniji. Ih, da, ona misli da može biti sretnija od mene jer ima mene, ali ne zna kolika je sreća imati nju. Posmatrao sam ju. Pričala je umilnim i harmoničnim glasom smirujući uragan mojih misli. I dalje je u meni sve grmilo, ali sada sam mogao artikulisati i probrati od silne beskrajne bašče koja je u meni živjela najljepše cvijeće, otrgnuti ga iz svijeta jezika i dati njoj na dar. Upitate li me da li je to bio sudbinski susret, u istom mahu ću uzvratiti da jeste! Bio je sudbinski po mnogo čemu, to sigurno znam, ali imao bih problem da objasnim i raščlanim elemente toga jer je susret sa Š. bio spoj najljepših iskustava i istodopce brisanje svih ružnih a da to ni ja nisam tad znao.

Naposljetku, rekla mi je da je sretna i da je činim sretnom. Pitao sam se: kako je to moguće? Šta sam to ja uvijek imao i svima nudio a niko nije želio da uzme? More tuge, kofere depresije, burage pune anksioznosti? Sada sumnjam da je sve ono za što sam mislio da sam sobom nosim zapravo bio teret koji se na mene nakalemio jer mi ljubav nikad nije bila uzvraćena.

Dugo smo te večeri čekali kasni noćni tramvaj. Snijeg je zavejavao staze kojima smo došli. Po njenoj kosi pahuljice su plele mrežu a ja sam ih uklanjao koristeći priliku da dodirujem tu tananu i nježnu kosu. Briga u njenim očima useljavala se u mene kao titraj sreće. Nisam se radovao što ću kasno doći kući, ali sam bio presretan što imam nekoga pored sebe ko želi da sam njegov i kad nisam tu, nekoga ko mari za mnom. Taman kad smo željeli uzeti taksi i na siguran način otići kući, iza tog sivog mercedesa ukazao se tramvaj. U tramvaju su njena blizina, te miris njenog parfema začarali moj mozak čarolijom koja je činila da se želim pribiti tijesno uz nju i ne otići od nje. No, sudbinski susreti nikad ne ostanu samo susreti. Obično postanu životna pitanja. Svaki naredni susret postajao je životnijim, a sve nedorečeno, neiskazano i željeno pretvorili bi se u neku novu želju, čežnju, misao.

Ponoć je bila blizu, imao sam sreće da je autobus stigao, te sam, izašavši iz busa, šetajući pored Burch univerziteta mislio o tome da li se ona pita gdje sam ja sad, kako sam stigao do kuće budući da moja kuća nije bila blizu njenoj niti mjestu gdje smo proveli vrijeme skupa. Razmišlja li ona o meni, brine li se kako sam, da li mi je hladno, da li sam naišao na skupinu drogeraša koji jedva čekaju da maltretiraju usamljene duše... Pomislih u trenu, zaklevši se sebi Uzvišenim: samo kad bih znao da se sad brine, da misli na mene, da čeka da dođem kao što vjerne, odane i rijetke žene čekaju muževe, znao bih da joj značim i da joj je stalo... Samo što sam ušao u kuću, stigla mi je poruka: Brinem se jesi li stigao kući kroz teške snjegove i mećave. Prvi cvijet ljubavi procvjetao je u jednoj bašti.